Vinari su odavno upozoravali, bili su u pravu - preplavljeni smo lažnim uvoznim vinima! Poznato je i s kojim se vrstama najviše kemija...

Javna tajna više nije tajna, analiza je pokazala kako se na hrvatskom tržištu nude vinske mućkalice, kombinacije vode, šećera koji nije grožđani, s dodanim aromama, kiseliši koji glume vina, a to nisu.

Rezultati uzorkovanja poljoprivredne inspekcije Državnog inspektorata pokazali su sedam vinskih patvorina, od čega dvije iz Hrvatske, jednu iz BiH, te četiri s Kosova. Poigrali su se proizvođači u trećim zemljama ponajviše s rajnskim rizlingom, graševinom i vrancem, kemijali su stvarajući jeftinu kapljicu, lažnjak. Krivotvorinu koja je na kraju završila na hrvatskim stolovima, u jelima, vrlo vjerojatno i u restoranima, hotelima..

S 200 hektara 3 milijuna litara!

Negdje očito nešto ne štima kada se u obzir uzme podatak da samo s Kosova godišnje uvozimo tri milijuna litara graševine, a imaju samo 200 hektara vinograda s nasadima toga grožđa.

Dakle, sve ono što naši vinari već dugo vremena govore, a vinoljupci potvrđuju, u praksi se i dokazalo. Otvorila se afera, stvorio se skandal. Ima tu i nešto dobro, potaknulo se pitanje neučinkovitosti državnog mehanizma koji dopušta, potiče nelojalnu uvoznu jeftinu vinsku konkurenciju, ne štiti domaće, dopušta varanje kupaca. Što na to kaže struka?

- Cijena takvih vina koja se zna kretati i od tri do četiri kune po litri odmah ukazuje na nelogičnost. Drugo, oni koji znaju što je pravo vino odmah će uočiti kako je to falsifikat. S Kosova, upravo nam je pokazala analiza, stigla je lažna graševina. Pa kako sa samo 200 hektara mogu proizvesti tri milijuna litara na godinu? Kakav to magični štapić koji prkosi matematici imaju? Da nešto ne štima pokazuje i cijena takvog vina koja je po litri niža od cijene vode. To je prijevara, proizvod koji nema veze s vinom. Na to već dugo upozoravamo - vele nam brojni vinari.

Računica je jasna, neka je kilogram kvalitetnoga grožđa sedam do osam kuna, znači do jednog eura, a iz istog tog kilograma izađe 0,7 litara vina, vele nam ljudi od vina, proizvodna, osnovna cijena litre bez dodanih troškova je deset kuna. A gdje su punjenje, ambalaža, čep, etiketa, struja, rad, trud, PDV?

S druge strane na polici se nudi uvozna litra za tri kune, što aludira ili na ljutu kemiju ili na ogromne državne subvencije koje stižu na adresu stranih vinara.

Što se puni u boce. Nalazi inspekcije nisu baš išli na ruke ljubiteljima plemenite kapljice

AFP

Upitna kvaliteta u plastičnoj ambalaži

Lordan Ljubenkov, predsjednik Zadružnog saveza Dalmacije, ukazuje na problem spornih jeftinih vina koja se nude u višelitrenim plastičnim pakiranjima. Ipak, ona imaju svoju vjernu klijentelu koja će se zbog uštede, neznanja, na polici radije mašiti za takve dvije litre uvoznog kiseliša po ukupnoj cijeni od 12 do 20 kuna nego za litru domaćeg kvalitetnog plavca malog od 70 do 80 kuna po litri.

Problem je u tome, veli Ljubenkov, što uvozom veće količine jeftinih vina loše kvalitete nudimo kupcu lošu robu upitnog zdravlja. I kvarimo vinsku sliku Hrvatske.

- Izvozimo vina po cijeni od 2,7 do 3,6 eura po litri. Kod dvije trećine uvoznih vina cijena litri je ispod 80 centi. U Hrvatskoj se godišnje proda oko 250 tisuća hektolitara uvoznih vina, od čega oko 80 posto po najnižoj cijeni, od 0,40 do jednog eura. Takva vina uglavnom su u plastičnoj ambalaži, upitne kakvoće i sastava te ne zadovoljavaju organoleptičku kvalitetu.

Čim smo ušli u Europsku uniju, uvoz je u četiri godine narastao oko četiri puta. Međutim, najviše uvozimo iz zemalja izvan EU-a, i to najviše iz Makedonije, godišnje oko 14 milijuna litara, te odmah iza toga s Kosova, odakle nam stiže skoro tri milijuna litara godišnje - veli Ljubenkov, držeći kako se za razliku od domaćih uvozna vina vrlo slabo kontroliraju.

Vinari traže promjenu, kontrolu uvoza, jače analize, zaštitu domaćih snaga onako kako to rade i druge zemlje. Traže konkretan strateški okvir, potvrđuje cijenjeni pelješki vinar Jozo Rabušić, koji navodi kako po litri izvezenog vina uvozimo šest. Smatra i kako će nakon uništene nam hrvatske poljoprivrede na red doći i vinarstvo, koje iz godine u godinu bilježi pad ukupnih površina pod vinogradima. Sad je na brojci od samo 18 tisuća hektara. Mogućnosti su puno veće.

AFP

- Nemamo državni mehanizam koji štiti vinare, ali zato su tu uvozni lobiji koji rade to što rade. Donose nam najjeftiniji proizvod, nekada i po smiješnim cijenama. I naš potrošač pije nešto što nije vino.

Veliki uvoz guši domaću proizvodnju, a mi ne možemo proizvesti nešto jeftino na način kako će to napraviti vinar s velikih plantažnih mehaniziranih površina. Kod nas se to još uvijek mahom radi ručno. Strategija države je takva da ne čuva i ne spašava vlastitu proizvodnju. Pa ne možemo se svi u Dalmaciji baviti turizmom - veli Rabušić.

Što napraviti? Kao u nekim drugim zemljama možda dekretom države ovlastiti određene firme koje će se baviti uvozom, ograničiti svima koji to požele ovakvu trgovinu. Time bi se sustav mogao dijelom staviti pod kontrolu. Nužno je i pojačati kontrole uvezene robe već na granici, ne puštati je na tržište prije provedene analize...

- Mi plaćamo PDV, poreze, kako bi sustav funkcionirao. A on ne funkcionira. Stvara se tako i nelojalna konkurencija. Ova je analiza otvorila brojna jako važna pitanja - veli mladi vinar Milan Grabovac iz poznate imotske vinarske obitelji.