StoryEditorOCM
RegionalBRANKO KARTELO

‘Vidio sam ga mrtvog u TV dnevniku. Gledao sam snimku ponovno i ponovno kako bih se uvjerio da je to zaista moj brat...‘

Piše BORNA MARINIĆ
20. travnja 2024. - 11:36

Hrabar i plah, dvije su osobine koje ne idu zajedno, štoviše, upravo su suprotne jedna drugoj. Zanimljivo, upravo njih ističu mi suborci Branka Kartela dok razgovaramo o njihovu poginulom prijatelju. I zaista, shvaćam u tim trenucima da su u Domovinskom ratu mnogi naizgled plahi mladići pokazali ogromnu hrabrost. Brankova plahost očitovala se u trenucima primirja, kad bi sa suzom u oku gledao u smjeru svojih okupiranih Sonkovića; s druge strane, pokazivao je neizmjernu hrabrost time što je, unatoč činjenici da su bili okupirani, ulazio u njih izviđajući aktivnosti neprijatelja. Nažalost, s jedne od takvih akcija nikada se nije vratio.

Branko je odrastao u zaseoku Sonkovića zvanom Perkovića Kula. Obitelj Kartelo, baš kao i većina obitelji u zaleđu Skradina, bavila se poljoprivredom i stočarstvom. Maleni Branko čuvao je stoku, skupljao sijeno, a kako je rastao, uključio se i u druge poslove, poput održavanja obiteljskog vinograda te maslinika. U slobodno vrijeme bavio se dizanjem utega i bildanjem. Povučen, tih i plah mladić u Vaćanima je polazio niže razrede osnovne škole, a u Skradinu više.

image

PRIVATNI ALBUM

Otac mu je radio u Tvornici elektroda i ferolegura, a majka se brinula za Branka, starijeg mu brata Mladena i mlađeg Borisa. Mladen se sjeća kako su često kao djeca pomagali starijima u selu ili išli u berbu višanja u skradinsku zadrugu kako bi zaradili koji dinar. Uglavnom bi to potrošili na odjeću i školski pribor. Branko je bio osobito radišan i uvijek se stavljao na raspolaganje rodbini i prijateljima kad bi nekome trebala pomoć.

Nakon što je završio srednju školu za vodoinstalatera, zaposlio se u Remontnom zavodu "Velimir Škorpik" na Mandalini. Nedugo potom, 1990., Branko je otišao služiti redovni vojni rok u JNA, u ratnu mornaricu u Puli. Bila je to godina demokratskih promjena, a na njihovu valu brat Mladen otišao je u Zagreb te je pristupio tečaju "Prvi hrvatski redarstvenik".

image

PRIVATNI ALBUM

Kad se 1991. vratio iz JNA, napetosti u Sonkovićima, u kojima su Srbi činili 50 posto stanovništva, dobro su se osjetile. Barikade, dežuranja i nepovjerenje obilježili su predratna zbivanja u selu koje je okupirano u rujnu te godine. Brankova obitelj odlazi u progonstvo u Vodice, a on se priključuje 113. šibenskoj brigadi Zbora narodne garde. Branko je bio dio posade protuoklopnog topa T-12. Moćnog oružja, ali s jednom manom – njegova posada nije smjela pogriješiti, odnosno promašiti cilj. Odgovornih zadaća koje su imali prisjetio se njegov suborac iz tih dana Nediljko Mamić:

image

PRIVATNI ALBUM

"Mi smo imali položaj u Gaćelezima, na početku sela kad se dolazi iz pravca Šibenika. Naš T-12 pokrivao je cestu koja ide iz Stankovaca za Šibenski most i cestu od Dragišića prema Gaćelezima. Jednom prilikom tukli smo tenk i promašili, podbacili smo pet metara. Tada je počelo, oni nas, mi njih… I nakon naše treće granate doletjela je njihova druga, koja se aktivirala na stijenama te su krhotine ranile u glavu Branka i našeg suborca iz Vodica Antu Čičin-Šaina. Hitna je bila blizu, pružila im prvu pomoć i, budući da ozljede nisu bile ozbiljne, oni su ostali s nama na prvoj crti kao da se ništa nije dogodilo. Osim na tom položaju, bili smo i na Pešića glavici, ispod Čiste Male, i u selu Grabovci, podno Gradine. Osim na skradinskom bojištu, bili smo s našim topom i na drniškom, kod Pakova Sela na cesti prema Drnišu. Ondje je nakon akcije ‘Miljevci‘ došao po nas Rahim Ademi i išli smo izvući haubice 105mm. Kroz stari kanjon Čikole izvukli smo šest haubica i vozili ih za Šibenik. Ipak, najveći rusvaj i najteže borbe imali smo na jugu, na Stolovima. Osim sa Srbima, imali smo problem i s nesnosnim vrućinama, a boravili smo kod svetišta Hrasno. Tu su bile borbe za svako brdo, no naša ekipa bila je stvarno hrabra, s Brankom na čelu."

image

PRIVATNI ALBUM

Nediljko ističe kako su i on i Branko jedva čekali da se vrate u svoja sela, a nada se pojavila dolaskom Unprofora.

"I Branko i ja bili smo netom napustili JNA i obojica smo bili u progonstvu jer su i moje Lišane okupirali, baš kao i Sonkoviće. Bili smo bez kuće i bez gaća, tako je to bilo. Branko je bio jako vezan uz svoje selo i progonstvo mu je teško padalo. Znam da je i nakon okupacije Sonkovića ulazio u selo, a jednom je čak izvukao i civile s okupiranog područja, neku ženu i djecu. Zvao je i mene da idem s njim, no kada je 1992. došao Unprofor, ja se vraćam na svoje zadarsko područje, u Bilu Vlaku, a Branko ostaje na ovom šibenskom području."

Nade u skori povratak kućama, koji je trebao omogućiti Unprofor, izjalovile su se. U tom razdoblju dolazi i do preustroja 113. šibenske brigade. Branko je u Protuoklopnom divizijunu imenovan zapovjednikom desetine u mješovitoj bitnici, kojom je zapovijedao danas pukovnik Ante Lovrić:

image

PRIVATNI ALBUM

"Branko je bio zapovjednik desetine na topovima ZIS 76mm u selu Grabovci. Najteži dan na ratnom putu te desetine bio je sasvim sigurno 24. veljače 1993., kad je neprijatelj zauzeo Dragišiće i Gradinu, čime su oni ostali u poluokruženju. Osim Brankove desetine, našla se ondje i desetina borbenih vozila pješaštva, koju je vodio Milivoj Meić-Sidić. Noć je bila dramatična, no dolaskom Zulua Dragišići su, uz potporu 113. brigade, vraćeni."

Milivoj Meić-Sidić i Branko, koji su odigrali bitnu ulogu u akciji Dragišići, dobar su dio rata djelovali na istom potezu Velim – Grabovci – Gaćelezi te su postali jako dobri prijatelji. Meić-Sidić prisjeća se kako mu je Branko jednom prilikom vjerojatno spasio život riskiravši vlastiti:

"Jednom prilikom dolazio sam na prvu crtu s kamionom punim granata za tenk T-55. Nisam znao da je u tijeku minobacački napad. Tada, usred napada, pod minama pred mene je istrčao Branko i upozorio me. Možda mi je spasio život jer je točno iza zavoja pala granata i možda bi me pogodila. Ovako sam iskočio iz kamiona i zalegao. Bio je hrabar, ali duboko u sebi plah i nježan mladić koji je često gledao u pravcu svojeg okupiranog sela sa suzom u oku. Imao je naviku odlaziti u neprijateljsku dubinu, izviđački snimiti gdje se tko nalazi te bi tu informaciju prenio svojima. Dobro je poznavao taj teren jer je bio odande. S njime je često išao Ivica Knez, a u dva navrata išao sam i ja. Išli smo, vizualno odradili izviđanje i vratili se natrag. Kretali smo se noću, do njegova sela Kule Perkovića, a trebalo nam je dobrih sat i pol do dva. Išli smo dolinom Guduče i zatim se pentrali uz stijene iza Sonkovića. Trebao sam ići s njime i taj dan kad je poginuo, ali dopalo me da budem dežurni časnik na istaknutom zapovjednom mjestu. Javio sam mu da neću moći ići, da ćemo ići skupa kad predam službu, da me pričeka, međutim, nije me poslušao."

image

PRIVATNI ALBUM

Njegov tadašnji zapovjednik Lovrić ističe:

"Mi nismo bili izvidnici, no Branko je na te zadatke išao srcem. On je bio patriot koji je jako volio svoje rodno mjesto i rodnu kuću. Bio je poseban mladić, odgojen u tradicionalnom, patrijarhalnom duhu. Vrlo pošten. Za razliku od nas ostalih, nije bio sklon izlascima i tom načinu života. Isto tako, bio je odlučan, čvrst i jak, nije dao na sebe. Svojom hrabrošću i odlučnošću vukao je druge za sobom. Pravi zapovjednik."

Branko se povjerio bratu Mladenu da razmišlja o napuštanju 113. brigade te o prelasku u neku od aktivnih brigada. Htio je postati profesionalni vojnik. Ipak, poginuo je s nepune 23 godine života pri izviđanju svojeg rodnog sela. Boris Topić s puno se emocija prisjeća svojeg zapovjednika Branka i kobnog 18. travnja 1993. godine:

"Branko je bio legenda nad legendama. Bio mi je zapovjednik, ali i prijatelj. Čovjek bolji od kruha, reklo bi se. Na bojištu za njega nije bilo odmora, pamtim da je uvijek šetao, stalno je bio na nogama, uvijek je nešto morao raditi. Budio bi se usred noći vidjeti kako je onome koji je na straži, treba li ga zamijeniti, uvijek je bio tu za svojeg vojnika. Znao sam da je odlazio par puta u svoje selo vidjeti kuću, o čemu mi je govorio. Taj dan trebao sam ići u izviđanje s njim. Dogovorili smo se da on, budući da je poznavao teren, ide 15 metara ispred mene te mi je rekao ‘Ako se meni nešto desi, ti biži nazad!‘ Imao sam jedan obiteljski problem i nisam mogao ići, a on je otišao sam. Jako sam se kajao što nisam išao s njim. Tko zna što bi se dogodilo, bismo li obojica stradali, bih li ga ja uspio izvući i spasiti… Tko to zna. Bio mi je poput brata, volio sam ga više nego ikoga i kad sam saznao da je poginuo, nisam spavao 15 dana."

image

PRIVATNI ALBUM

Mladen Kartelo doznao je da mu je brat poginuo preko televizije:

"Vidio sam ga mrtvog na televiziji navečer u dnevniku, radilo se o snimci TV Knin. Kasnije sam išao u Službu za zaštitu ustavnog poretka tražiti ih te snimke, jer sam znao da su ih oni pohranjivali, kako bih snimku ponovno pogledao i kako bih se uvjerio da je to zaista moj brat. Nažalost, pokazalo se da sam dobro vidio. Bio je to moj brat Branko."

O načinu na koji je Branko Kartelo poginuo ne možemo govoriti sa sigurnošću, no Milivoj Meić-Sidić vjeruje kako su okupatori uočili tragove iz prethodnih Brankovih izviđanja te su ga dočekali nespremnog:

"Kad netko prođe par puta istim putem, ostane ulegnuta trava ili blato na kamenju ili nešto slično. U jednoj od patrola oni su očito uočili te tragove i pripremili zasjedu. Navodno su u pitanju bile mine, no kruže razne priče, poput onih da je bio ranjen pa zarobljen i ubijen, a postoji i priča da su ga ubili na kućnom pragu. Ta je pretpostavka možda i najbliža istini jer se na Televiziji Knin njegovom puškom hvalio Neven Travica, za kojega se sumnjalo da ga je ubio, no to možda nije istina jer on je tu pušku mogao uzeti i naknadno, kad je Branko već bio ubijen. Da je njegova puška, sasvim smo sigurni jer je na remenu puške nožićem bio urezao ‘Kartelo B.‘, što smo jasno prepoznali na snimci."

Nakon nekoliko mjeseci tijelo Branka Kartela razmijenjeno je i pokopano na šibenskom groblju Kvanj, da bi ga nakon operacije "Oluja" obitelj prenijela u obiteljsku grobnicu na groblje u Vaćanima, gdje i danas počiva.

25. studeni 2024 23:01