StoryEditorOCM
RegionalKRUNA SVIH BOJIŠTA

Umirovljeni bojnik Ivica Kukavica o ‘Oluji‘: Nakon ulaska u Knin u meni je došlo do raspamećenja duše jer sam znao da smo oslobodili Hrvatsku

Piše Braco Ćosić
5. kolovoza 2021. - 22:05

Ivica Kukavica (51) umirovljeni je bojnik Hrvatske vojske i jedan od brojnih Imoćana, sudionika "Oluje" 1995. godine, kada je u samo četiri dana, od 4. do 8. kolovoza, uništen san velikosrpskih okupatora i četnika o stvaranju "velike Srbije".

U razgovoru s pripadnikom legendarne Treće imotske bojne Četvrte gardijske brigade o tim događanjima od prije 26 godina, imali smo osjećaj kao da razgovaramo s jednim od pedantnih analitičara i programera te ratne operacije. Ivica Kukavica, inače triput ranjavan, do u detalje nam otkriva svaki trenutak te veličanstvene vojne akcije do njegova ulaska u Knin.

- Sve mi izgleda kao da je bilo jučer, cijeli moj ratni put od utemeljenja Treće imotske bojne, od stare vojarne na Kamenmostu do prvih vojnih akcija u Kruševu 29. srpnja 1991., kada sam bio zapovjednik pješačke desetine, preko ogorčenih i najtežih borbi u obrani Zadra, pa sve do "Oluje".

image
U akciji sa suborcima iz 4. brigade
Privatni album

Uvijek su mi pred očima slike mojih suboraca, zajedništvo, akcije i nepokolebljiva želja da oslobodimo Hrvatsku. Sijevaju slike o gađanju i pogađanju dva neprijateljska tenka tamo na Bilom Brigu i Bokanjcu. To smatram nekako i prekretnicom u mojoj vojnoj karijeri. Postajem u studenome 1991. i dozapovjednik pješačke satnije.

POGINULI SUBORCI

Tereni su išli jedni za drugim, od Bistrine na Južnom bojištu do Čavoglava i Drniškog ratišta. Onda ljeto 1992. i deblokada Dubrovnika. Član sam zapovjedništva Treće imotske bojne i tu sam prvi put ranjen. Dolazi siječanj 1993., Maslenica, gdje ja i suborci iz Imotskog vodimo najžešće bitke. Stvarno je bilo pakleno, puno bitki prsa o prsa. Bio sam tada zapovjednik Imotske satnije. Tu sam drugi put ranjen. Poginuli su tu dragi moji suborci Mate Patrlj i Ivan Šabić-Zekić, a mnogo ih je ranjeno. Mjesec dana doslovno prsa o prsa s neprijateljima. Slijedi Vodičko ratište i treće ranjavanje, a onda odlazim u Zapovjedništvo Četvrte gardijske brigade, gdje sam vršio dužnost savjetnika za obavještajne poslove. Tu dužnost obavljam od studenoga 1994. do kraja rata. I na toj funkciji dočekao sam i "Oluju".

Pripreme za "Oluju" većinom su rađene na Dinari. Akcije Zima 94., Skok jedan i Skok dva, Ljeto 95., kada smo ušli u Bosansko Grahovo. To su sve pripremne akcije, gdje smo doslovno neprijatelja rušili i uništavali te se pripremali zadati mu zadnji i odlučujući udarac.

image
Imoćani u obrani domovine na početku rata
Privatni album

I onda dolazi taj 4. kolovoza. Moja zadaća bila je koordinacija i uvezanost s našim bespilotnim letjelicama, zrakoplovstvom, časnikom za zrakoplovne snage i direktna povezanost s MIG-ovima i topništvom. Upravo ta koordinacija s bespilotnim letjelicama silno je koristila u otkrivanju neprijateljskih položaja.

Malo se zna da smo imali tada sofisticirane bespilotne letjelice koje su zadavale silnu glavobolju neprijatelju. Prohujale bi im letjelice iznad glava, iznad njihova topništva, a da se ni snašli nisu. Ujutro 4. kolovoza kreće napad u pet sati i prva kreće Sedma gardijska brigada. Nasuprot sebe imali su snage korpusa specijalnih jedinica koje je vodio Mile Mrkšić, i uspjeli su ih razbiti na Dinari.

Mi smo sa Zapovjedništvom Četvrte bili na isturenom mjestu na Dinari. Kroz ostatke tih razbijenih neprijateljskih snaga 5. kolovoza u pet ujutro krenuli smo put Knina. Sedma gardijska je krenula i ušla u Knin nešto prije jer su krenuli s južne, a mi sa sjeverne strane. Ja sam bio s isturenim zapovjedništvom Četvrte gardijske brigade. Moji suborci iz Četvrte ušli su u Knin oko 10.30, a ja sa zapovjedništvom oko 14.30.

VELIKO VESELJE

U biti, moja direktna zadaća je bila u "Oluji" osmatranje pokreta neprijateljskih snaga i zajedno s načelnikom topništva djelovanje po vojnim neprijateljskim ciljevima, koji su pravili probleme našim snagama. Bespilotne letjelice, a to je bila naša kompletna tehnologija, naš proizvod, uočile bi njihove haubice i ostalo topništvo i mi bismo onda javili našem topništvu da riješe te probleme.

I onda, nakon ulaska u Knin, u meni dolazi do raspamećenja duše, tako to kažem, jer sam znao, kao i moji suborci, da je rat gotov, da je pobjeda tu i da smo oslobodili Hrvatsku.

image
Ivica u ratnim danima kao zapovjednik satnije
Privatni album

Gledao sam kako neprijatelj odlazi u koloni sa svojom tehnikom i ljudstvom i da mu više nikada neće pasti na pamet napasti našu zemlju. Ulazak u Knin, glavni grad njihove paradržave, bio je ipak vrhunac za mene kao vojnika. Bio sam ponosan i na to da smo sada kao oružana sila pokazali visoku vojničku zrelost.

Veselje je nastupilo i smatrali smo se stvarno velikom vojnom silom. Tada u Kninu zaboravio sam one strašne trenutke u obrani Zadra 1991., pa Šibenika, pa svu silu neprijateljskih napalm bombi, borbi prsa o prsa... Ostala je ipak tuga zbog gubitka prijatelja, suboraca, i žal da i oni nisu mogli dočekati slobodu i sa mnom ući u Knin. I tu njihovu žrtvu trebamo uvijek poštovati, obilježavati, trebaju se generacije učiti kako se voli i brani domovina, veli nam umirovljeni bojnik Ivica Kukavica.

Za razliku od Vukovara, u Kninu ni jedna kuća nije oštećena

Želim posebno istaknuti to da tada u Kninu apsolutno niti jedan civilni objekt nije oštećen, niti jedna kuća nije izgorjela pa kada usporedim s njim Vukovar nakon mirne reintegracije onako uništen i razoren... To su dva svijeta. I onda te optužuju za prekomjerno granatiranje, pa razni politički montirani postupci...
Znači, u Kninu niti jedna kuća nije izgorjela, gađani su isključivo vojni ciljevi, vojarne.

‘Tješio sam srpskog zarobljenika‘

Pamti Kukavica i jedan detalj iz Knina odmah nakon oslobođenja. Jedan dio raspršenih snaga neprijatelja još je lutao Kninom i onda su dovedeni kao ratni zarobljenici. Nakon obrade i ispitivanja o njihovoj tehnici, položajima, što su i koliko prenijeli u susjednu Bosnu i Hercegovinu, Kukavica susreće i jednog pripadnika Prve srpske brigade.
- Predan je meni. Gledam ga. On je srpski vojnik iz Vrlike. Vidim ga, nervozan, tužan, utučen. Zovem kolegu da mu dade zapaliti cigaretu. Bio je na terenu, mobiliziran. I sada nema nikakve informacije što mu je s obitelji. Ima ženu i troje djece.
I kada sam mu rekao da su se svi njihovi civili prije dva dana izvukli, čovjek je emocionalno klonuo. Plače kao malo dijete i tada vidiš koliko su teške te ljudske sudbine. Još kada je dobio cigaretu, vidio je da mi hrvatski vojnici nismo neke babaroge, već civilizirani ljudi, ratnici koji su samo branili svoju zemlju. Čovjek plače kao malo dijete, a ja ga još smirujem.

18. studeni 2024 04:46