On nije "dijete s Kolodvora Zoo", ali je dite sa splitskog Kmana. I već sa sedamnaest godina na heroinu. Danas beskućnik, no povratnik u konvencionalan građanski život: Denis Zelić, 48-godišnjak.
Denisov je život obilježila - borba sa samim sobom; budući da ga je teška droga (pre)rano uzela pod svoje, svog se "normalnog" življenja jedva i sjeća. Jedva je, priznaje, završio i Srednju trgovačku školu u Splitu. Sve se nekako odvilo prebrzo, i sve je vodilo, nakon onog kratkog "fleša" kojeg droga udijeli, ka mučenju, snalaženju.
Liječenju, posrtanju i dizanju, iskušenjima, odolijevanjima i popuštanju... To je vjerojatno demon koji će ga pratiti ostatak života.
U srednjim je godinama. Kao i svi, i Denis ima pravo na popravni, na bolje "drugo poluvrijeme", pa i "sudačke nadoknade". Žilav je život, ali ni Denis nije za otpis.
Razgovaramo s njim u stanu kojega koristi udruga Snaga vjere u Varošu, a njime upravlja nekadašnji diler i također izliječeni ovisnik Nikša Džanko iz Kaštela. "Nike" je već mnoge podignuo s dna, s ulice, dao im jelo i krevet za noćenje. Neki su se vratili ulici i staroj nevolji, pojedini su zahvalno ostali i od pomoći su mu. Jedan od potonjih je i Denis.
- Je, ja san ti s Kmana, gornjeg dijela, tamo kod crkve. U moje vrime Kman je bija ozloglašen, pogotovo donji. U gornjem je bilo alkohola, u donjem se više dilalo, heroin je bija dostupan ka cigarete: dođeš i kupiš. Sad je Kman skoro elitni kvart, ja san eto možda živija tamo u krivo vrime. Opet, kad promislin, ne mogu krivit kvart, nego samo sebe. Ali i to bi tribalo ublažit jer san bija dite. Stvarno dite, mulac od šesnaest godina. U drugom razredu san pušija travu, u trećem već bija ovisnik o heroinu. Ni sam ne znam kako san uspija završit ikakvu školu. Ionako nisan radija u struci, doduše - vraća film unatrag Zelić, najmlađi od četvoro djece iz radničke obitelji s Kmana.
Između njega i najstarijeg brata je čak 21 godina razlike. Sa braćom nema kontakt, sa sestrom je okej, kaže. Roditelji su preminuli, on se u međuvremenu rastao (još uvijek ne i službeno razveo) od supruge Talijanke s kojom ima dvoje usvojene djece azijatskog porijekla s teškim invaliditetom. Srećom, djecu povremeno viđa, zbog njih bi volio konsolidirati svoj život, da im može ponuditi više nego sad. To bi bio sažetak Denisova života, a sad evo više detalja.
- Kako san mlad i bahat bija! Lip, blesav, cure, ovo-ono, travica, izlasci, ko šiša školu. Jednu večer bija san vanka, u tadašnjeg Mississipija (splitska diskoteka, nap.a.), sa jednom poznatom facom san pija na šanku. On je bija ka neka tamna legenda, jedan od rijetkih tada na kokainu, čak je kokain fura na iglu! Odavno je umra...
S njin san provodija tu davnu večer na šanku, a onda me pozva u zahod, tija me počastit. Ponudija mi je šmrk heroina, i ja san prihvatija bez puno razmišljanja. Sićan se da me pomelo; nisan osjeća noge, nisan zna za sebe, povraća san. Znaš, malo kad čoviku to sidne iz prve, triba ti koji put da se navikneš. Meni je naškodilo, zgadilo mi se - ali me opet uzelo. Ne mogu ti to objasnit. Nakon par dana san opet uzeja na nos, i onda je bilo dobro. Nakon misec dana san bija ovisnik - sažima Denis.
Za novac se snalazio kako zna i umije; heroin mijenja osobnost, ispred svih je. Roditelja, djece, posla, samog sebe. Svu energiju usmjerio je na nalaženje potrebnog iznosa, malo žicanje, malo dilanje, sitne krađe... Ipak, nikad nije bio policijski gonjen, nevjerojatno je da nema ni kaznu za krivo parkiranje. Najviše štete ipak je napravio sebi, i svojoj familiji.
- Kad san doša do nekog zida, ili dna, kantuna - svejedno, javija san se u komunu. Ispočetka mi je bilo dovoljno sto kuna dnevno, dok nisan doša do priko petsto. Nisan moga dalje, potražija san pomoć. Moga san birat između zatvora i komune, izabra san komunu. Sve san ih proša, donekle se sredija, pa zaposlija kod jednog Taljanca u trgovačkom sektoru, u skladištu. Vidija san da neću izdržat, i doša ovaj put u komunu Papa Giovanni. Tu san osta ka član do dandanas, najduže izdrža.
Bija san u njihovim kućama u Vrgorcu, Orahu, Metkoviću, Prologu - pa u Italiji. Tu san upozna suprugu, uskoro na žalost bivšu. Živili smo u "casama terapeuticama" u Riminiju, na Dolomitima (Canasei), išli u Kinu dvi godine, tamo brinili za potrebite. Žena mi nije nikad bila ovisnica, nego volonterka, stvarno je velikog srca. Izabrala je ovaj teški poziv i mene. Najprije smo usvojili ćer; bila je stara pet godina i teški invalid. Neko ju je ka bebu doslovce bacija u park, odgojia ju je jedan stari, dobri Kinez, ali on je ostarija i onemoća pa smo je mi usvojili. Zadržali smo joj kinesko ime, zove se Tin Tjen Zelić. Danas ima 27 godina, živi s majkom u Italiji. Lani me posjetila, ona i sin mi Rui, isto kineskog porijekla. Njemu je jedanaest - raznježi se Denis.
Njegov je brak počeo pucati kad je ponovno osjetio slabost.
- Živili smo u Alta Badiji, tamo smo se i vjenčali u crkvi, žena je otamo. A posli Kine smo došli u Mantovu, otvorili tamo Casu Familiare, ja san počeja i radit u tvornici dijelova, sektor bravarije. Počeja san imat zaradu, povuklo me izlazit vanka. Počeja san pit...
Žena se na to razbjesnila, nije mogla tolerirat te moje ispade, svaki je razgovor završava svađom, možda je i naša ljubav negdi usput nestala, izgubila se... Nisan više bija dobro tu, s njom. Vratija san se u Split. Ima tome nekoliko godina.
Kad san se vratija, bija san utučen, prazan, falila su mi dica. Opet san bija nigdi, promašenog života, bez staža. Sve šta san steka i odradija u Italiji i Kini da san zajednici, svoj život. Nisan diga kredit, "na sebe" nisan ima prijavljeno ni auto, to je misija potpunog predavanja, nema tu kalkulacija, stvaranja zaliha, stjecanja materijalnog. Takav je život u zajednici. U Splitu nisan ima ništa, samo sebe i neke mutne prijatelje. Ipak, još san bija mlad, u ranim četrdesetima. Počeja san vozit taksi; bilo bi bolje da nisam!
E, to je bila lova, ali "vrag donija, vrag odnija"! U jednu večer zaradija bi više od iljadu ipo kuna, liti kad se izlazi noću. Uzeja san podstanarski stan, plaća ga bez problema. Nekad san ima i cimere, primija bi nekoga bez stana, nekog priku, poznanika.
Vozija san uglavnom noću. Ljudi su se navikli na mene, zvali su me i tražili. Najviše oni koji dođu iz Njemačke, izvanka, a vole noćni život. Oni bi me držali u rezervaciji cilu noć; samo njih bi vozija od mista do mista, po splitskim restoranima, klubovima. U autu bi uzimali kokain, narizali bi obilato pa i mene častili. Opet san bija u problemu, a zna san da više ne smin nazad u taj život, bija san prestar za ispade. Opet san se javija u zajednicu Papa Giovanni, i primili su me. Osta san godinu ipo dana, očistija se. Još jednom su me spasili, ali triba izać. Mora san opet imat neki svoj život. Unajmija san stan, u stvari nas nekoliko je podililo trošak najma, ali bilo me straj da ću opet past. Stalno su mi falila dica, moja jedina obitelj...
Kum mi je spominja nekog "Niku", to je moj sadašnji brat Nikša Džanko, čovik stvarno velikog srca, ljudina. Proša je pakal, Bog ga je izbavija, i on sad vraća dug tako šta pomaže drugima. Kad vidin koliko se on žrtvuje, malo me i sram. Zadnju kunu bi da drugima, iz materinog vrtla donosi spizu ovde za nas. Beskućnike, ljude sa ruba, ka. Razumiš.
Živin u ovom stanu godinu dana, još san u snazi, faturetajen pa zaradin nešto. I Nikši san desna ruka. Jedino di on ne želi nikakvu asistenciju je kužina. Njegov sveti prostor! Najsritniji je kad svi izađemo iz kužine, kaže da mu je to najbolja pomoć. Eno ga, skuva je šezdeset sarmi, pa imamo danima šta jist. Toliko su velike da ti uz njih ne triba pire! Imamo kruva od jučer, Nikša ga je malo podgrija; čuješ kako lipo miriše?
Ostani pojist sarmu, takvu nećeš nigdi drugo probat.