Cijelo selo diglo se na noge da proslavi feštu moga sina. Nije to slučajno. Zaslužila je to moja uža i šira obitelj jer smo ljudi. Ne mogu se nagledati plamenca. Taj znamen hrvatske trobojnice ostat će trajni ponos moga Mije, mene, moje obitelji, Košuta, Trilja i cijelog alkarskoga kraja. Tu sreću i ushit koje smo proživjeli od nedjelje navečer ne može se opisati riječima niti ima cijenu koja bi se mogla izraziti u novcu. Uzdam se u Boga i Gospu Sinjsku da će Mijo donijeti još koji plamenac na svojem koplju.
Ovim nas je riječima u ponedjeljak ispred obiteljske kuće Župa u košućkome zaeoku Brodarić dočekao Mihovilov otac Slavko, kojemu je iz svake izgovorene riječi i svakoga pokreta isijavala neopisiva sreća.
– U našem su selu, kao i drugdje, konje zamijenili traktori. Zato sam zahvalan Tihi Ajdukoviću i njegovoj sestri Luciji, koji su doveli konje u Košute i osnovali Konjički klub "Sveti Mihovil". Ja sam član kluba od osnutka, više od dvadeset godina, jer sam zavolio konje i bez njih jednostavno nisam mogao. I danas sam član našega kluba, za koji sam se i natjecao kao preponski jahač.
Kada sam napunio osamnaest godina, napisao sam zamolbu za učlanjenje u Viteško alkarsko društvo. Primljen sam 2009. godine i iste sam godine pozvan na pripreme kao vježbenik. U tom sam statusu proveo devet godina, da bi me naš alkarski vojvoda Boško Ramljak, kojemu ovom prigodom posebno zahvaljujem, 2018. godine odredio za alkara u pratnji barjaka, a ove godine izabrao me je za debitanta među kopljanicima – počeo nam je svoju sjajnu alkarsku priču slavodobitnik 306. Sinjske alke Mihovil Župa (32) i nastavio:
– Iako sam promijenio tri konja, na probama sam sve vrijeme imao solidne rezultate u gađanju. Statistiku tri završna dana vodila je moja supruga Ivana. Na Bari sam startao od nule, promašio sam u prvoj trci, u drugoj sam pogodio "u jedan" i u trećoj "u dva". Čoju sam otvorio pogotkom "u sridu", ali nisam mogao ništa napraviti jer je Ivo Zorica imao svoj dan.
Kako vam je protekao dan Alke?
– U neopisivom raspoloženju. Najprije sam ujutro, kao i svake godine, otišao na svetu misu na Gradu. To me ispuni, dade mi snagu i ohrabri me. Onda sam otišao na hipodrom, gdje sam istuširao kobilu Tonku i malo je prošetao. Kad sam stigao kući, već su pristigli gosti, ručali smo i krenuo sam se oblačiti, što je pratilo fotografiranje s članovima obitelji, rodbinom, kumovima i prijateljima.
Pri polasku iz kuće posljednji su vas ispratili majka Anđa i supruga Ivana. Što su vam kazali?
– Majka me je blagoslovila i rekla: "Sine, sritno ti, neka sve prođe dobro, vrati mi se živ i zdrav."
A supruga?
– Ona mi je podviknula: "Mijo moj, moli Boga! Ne doneseš li kući plamenac, odmah ti dajem rastavu braka."
Stvarno ste mu zaprijetili rastavom? – pitamo Ivanu.
– Svatko tko poznaje Miju i mene znade da je to bila "prijetnja" do eksplozije nabijena željom, nadom i ljubavlju. Zamolila sam Miju da gađa što najbolje može i da pogodi bar jednu "sridu" za moju dušu. I s tim bih bila presretna, a kako ne bih s plamencem koji je donio na svojem koplju.
Mijo i ja smo petu godinu u braku. Dobili smo kćerkicu Martu i sina Petra. Skladna smo obitelj i živimo u međusobnoj ljubavi, poštovanju i razumijevanju. S Mijom dijelim njegovu ljubav prema Alki. Znam reći da od svibnja do kolovoza nemam muža. On ujutro ode na posao, kada dođe kući, dočeka ga ručak, potom se kratko odmori i odlazi na pripreme, da bi se kasno navečer vratio kući. Za to vrijeme ja se uz pomoć ostalih članova šire obitelji skrbim o djeci. Ništa mi nije teško znajući koliko on voli i živi Alku – kaže supruga Ivana.
Sa svojim junakom, ukućanima i gostima koji su i u ponedjeljak stalno dolazili i odlazili sve je vrijeme bio Mihovilov alkarski momak Ante Bradarić iz Hrvaca.
– Ljubav prema Alci usadio mi je pokojni otac Stipe, koji je godinama bio alkarski momak pokojnom alkaru Jakovu Jerkanu i nije osjetio radost pobjede. Ja sam alkarski momak od 2002. godine, alkaru Jerkanu, s kojim sam slavio jednu pobjedu na Bari. Poslije toga bio sam momak bez alkara, onda sam dvije godine bio vodič edeka, a kada je Mihovil prije tri godine određen za alkara u pratnji barjaka, uzeo me je za svoga momka. Ove je godine debitirao i trijumfirao. Nisam iznenađen, nego sam mu zahvalan što mi je omogućio da s njim dijelim najveću radost, koju sa svoje strane posvećujem i svome pokojnom ocu – kazao nam je Ante Bradarić.
Vraćamo se slavodobitniku Mihovilu i priči o njegovu nedjeljnom doživljaju.
– Kada sam došao od kuće na hipodrom, dočekali su me s već pripremljenom Tonkom djeca Josip i Klara Majić. Oni su mi stalno čuvali konja. Pomogli su mi okititi ga i, dok sam u paru s Andrijom Hrgovićem jahao do kuće alajčauša, rekao sam mu:
"Andrija, meni se plače. Bit ću presretan pogodim li u prvoj trci, ako odnesem alku."
Kad je na mene došao red, krenuo sam sa starta bez opterećenja. Pomazila me božica Fortuna. Pogodio sam "u sridu". U drugoj trci malo sam podigao koplje, gađao "u dva" i pogodio. Drugu trku završio sam kao vodeći s pet punata.
Kako se u trećoj trci mijenja redoslijed, trče najprije alkari s manjim brojem punata, do mojega su me starta njih petorica bila sustigla. Iz tri trke imali su skor od po šest punata. Očekivao sam da će neki od onih koji su imali četiri punta pogoditi "u sridu" i otići na sedam punata, ali to se nije dogodilo. Iza mene je ostao još samo alajčauš koji je iz prve dvije trke imao četiri punta.
Kada sam i u trećoj trci pogodio "u dva", bio sam zadovoljan. Alajčauš je bio pod imperativom pogotka "u sridu" da bi osigurao pripetavanje. Ja sam čekao na konju na vrhu trkališta. Okupljeno mnoštvo najednom se počelo veseliti i pljeskati. Ja nisam znao zašto i komu, je li alajčauš osigurao pripetavanje. Kada se prema meni sručila rijeka čestitara, znanih i neznanih, koji su me počeli grliti i ljubiti, znao sam da mi se ostvario moj alkarski san, da sam postao slavodobitnik.
Komu ste posvetili vaš slavodobitnički plamenac?
– Cijeloj svojoj obitelji: supruzi Ivani, kćeri Marti, sinu Petru, ocu Slavku, majci Anđi, bratu Petru, bratu Ivanu i nevjesti Anđeli, sestri Antoniji, zetu Damiru i njihovu sinu Filipu, stričevima, rodbini, kumovima, svim mojim Košućanima i Triljanima koji vole Alku. Zahvalan sam svim alkarima na njihovim iskrenim čestitkama, članovima alkarske uprave i svima koji su došli uveličati moje slavlje. Posebno mojim kolegama alkarima Frani Talaji i Martinu Šušnjari, koji su me pratili dok sam ulicama Sinja ponosno pronio slavodobitnički plamenac – zaključio je slavodobitnik Mihovil Župa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....