Alka je nepresušan izvor priča. Ona koja joj je bila povod kaže da je sedam stotina Hrvata izvojevalo bitku protiv šezdeset tisuća Osmanlija, a po predaji Čudotvorna Gospa Sinjska je ta koja je najurila neprijatelje koji su nerijetko govorili istim jezikom jer je dobrim dijelom bila riječ o poturicama.
Pojačani Tatarima, mobilizirani su u sandžacima Prizrena, Zvornika, Klisa i Hercegovine, a svoje je ljude angažirao i beglerbeg Maroš. Brojke koje govore o snazi napadača i branitelja nisu pouzdane, ali jasno je da su Turci bili višestruko jači i da unatoč premoći nisu uspjeli slomiti otpor hrabrih Sinjana.
Spasili živu glavu
No, premda povjesničari dvoje oko pravog razloga zbog kojeg se iz Sinja povukla silna vojska serašćer Mustafe-paše Ćelića, kao jedan od mogućih navodi se taktička pogreška prema kojoj je dio teškog oružja ostavio u Livanjskom polju, a tu je činjenicu mudro iskoristila obrana grada. Znači, Sinjani nisu bili goloruki, dapače, na raspolaganju im je bilo najmodernije pješačko i topničko oružje toga vremena.
Osmanlije su doživjele prvi poraz već u napadu na drvenu tvrđavu u Otoku. No, nakon što su odbili prvi napad, Turci su ponovno navalili, a tek deset Cetinjana uspjelo je, plivajući preko Cetine, spasiti živu glavu.
Iako je zbog onoga što se dogodilo u Otoku svuda naokolo zavladao strah, branitelji su u Cetinskom polju i dalje poput osica napadali Turke, a Mlečani su se u sigurnosti sinjske tvrđave sa svojim vojnicima pripremali za presudnu bitku. Imali su dovoljno oružja, hrane i vode, za razliku od neprijatelja koji se po kolovoškim vrućinama napajao vodom iz prirodnih staništa, pa je dio vojske zbog toga obolio.
Procijenilo se da je utvrdu Kamičak nemoguće braniti, pa je ista napuštena. Čim je krenuo napad na Sinj, spaljena je nova franjevačka crkva. U sedam dana opsade, Osmanlije su čak četrnaest puta pokušali osvojiti grad, no to im zbog žilavog otpora Mletaka i Hrvata, časnika i vojnika, ali i običnog svijeta nevičnog ratnim vještinama - nije uspjelo. Gađali su Turci zidine, dobar dio su uspjeli i urušiti, ali one ključne su se pokazale čvršćima od topovskih kugli.
Prsa u prsa
Branitelji su na sve načine pokušavali uništiti topove kojima se gađalo grad jer su Turci na artiljeriji kojom su željeli iscrpiti branitelje, gradili svoju strategiju. Sinjanima je pošlo za rukom eliminirati samo najmanji top, tako da se već osmog kolovoza činilo da je grad pred padom. No, kako se to nije dogodilo, sljedeći napadi Turaka iz više smjerova bili su još silovitiji ne bi li se što više približili zidinama i sa što manje žrtava ušli u grad. Dim koji se dizao iznad Sinja, vidio se sve do Dugopolja. Branitelji su snažnom vatrom odbili i taj napad.
Zorzi Balbi, vođa obrane Sinja, nije imao problema s boljeticama; sva raspoloživa vojska bila je s oružjem na bedemima grada, za razliku od protivnika koji je zbog nedostatka hrane i vode muku mučio i s kostoboljom i dizenterijom, pa je ubrzo bio desetkovan.
Desetog kolovoza se vodila bitka prsa u prsa, a mrtvih je bilo na obje strane. Turci su došli do samih zidina, ali posada koja je branila grad, izdržala je napad koji je trajao puna četiri sata. Radili su mačevi i kremenjače, krv je tekla u potocima.
Molitve Gospi
Mustafa paša Ćelić preplašio se ljudskih gubitaka s jedne strane, a s druge je srdobolja napravila svoje. Moral je kod napadača bio na niskoj razini, pa su se odlučili pregrupirati i vratiti u Livno. Branitelji nisu bili svjesni da je neprijatelj odustao od osvajanja Sinja, pa ga zato nisu ni gonili.
Molitve kršćana Cetinskog kraja Gospi Sinjskoj da ih spasi od Osmanlija, urodile su plodom, pa je nebeskoj kraljici pripisana i zasluga za konačnu pobjedu. Povezivanjem tog vjerovanja s viteškom igrom, Alka je nadživjela slična nadmetanja u Zagori i šire, pa se održala u kontinuitetu do današnjih dana, uvijek uz snažnu potporu vlasti koja ju je izdašno financijski podupirala koristeći je za ostvarenje političkih ciljeva.