- Pomažem kod terapija, vodim konja ili sam pomoćnik koji drži osobu na konju. Jako sam to zavolio, sretan sam što mogu pomoći djeci i to je presudilo što sam odlučio studirati predškolski odgoj ili razrednu nastavu – rekao nam je u veljači 2018. godine tadašnji maturant šibenske Tehničke škole Tomislav Junaković na farmi Happy horse u Dubravi kod Šibenika, gdje smo radili reportažu. Bila je to njegova peta godina volontiranja u Udruzi za terapiju i aktivnosti pomoći konja, Konjički klub "Kolan", koja jedina u Dalmaciji pruža terapiju pomoću konja djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, a godinu dana ranije Savjet mladih grada Šibenika proglasio ga je naj volonterom.
To što nam je danas 22-godišnji mladić iz Rakova Sela kao maturant izjavio, proveo je u djelo. Pripravnik je na radnom mjestu odgojitelja djece rane i predškolski dobi, u šibenskoj gradskoj ustanovi Dječji vrtić „Šibenska maslina“, i jedini je „tetak“. U lipnju prošle godine završio je preddiplomski studij na splitskom sveučilištu i početkom prosinca počeo odrađivati pripravnički staž. I na fakultetu je u svojoj generaciji bio jedini muškarac. Blaženi među ženama! Baš kao i na radnom mjestu.
Blaženi među ženama
- U srednjoj školi u razredu nas je bilo 20 muških i jedna djevojka, a na faksu obrnuto. Ali, zaista nisam osjetio nikakvu razliku. Ne znam zbog čega, da li zbog vječitih podjela na muška i ženska zanimanja, kao i nedovoljno informacija o ovom pozivu, muškarci odustaju od zanimanja odgojitelja. Iz vlastitog iskustva mogu kazati da takve podjele nemaju nikakvog smisla i da je pravo bogatstvo biti muškarac-odgojitelj. Doduše, na početku sam se premišljao između učiteljskog i odgojiteljskog studija, ali budući da mi je bila puno zanimljivija razvojna tematika djece rane i predškolske dobi, odlučio sam se za odgojiteljski studij. Doista bih volio da moj primjer potakne i druge te da oni koji u sebi osjećaju poriv i želju jednog dana i postanu odgojitelji – rekao nam je Tomislav.
U svemu je imao i ima veliku podršku obitelji i prijatelja, a u Rakovu Selu na Tomislava su zbog njegove dobrote, kreativnosti, vrijednosti i empatije koju od malih nogu ima u sebi, svi ponosni. Kad je došlo vrijeme traženja posla, a odgojitelji su deficitaran kadar, Tomislav je nekako u sebi priželjkivao posao baš u vrtiću „Kućica“, koji je kao dijete i sam pohađao. I taj mu se san ostvario, a da sve bude još zanimljivije, mentorica mu je odgojiteljica Duška Mikulandra, koja je nekoć bila njegova „teta“. I eto, u duhu one narodne „vratilo se dite materi“! Tomislav se rado sjeća svojih vrtićkih dana, čuva brojne uspomene i doživljaje, ali se – reći će – ipak nešto promijenilo.
„Teta“ mu mentorica
- Osim samog izgleda vrtića, promijenila se i moja „uloga“. No, to dijete koje je ostalo u meni pomaže mi u lakšem pristupu svakom djetetu i doživljavanju svijeta iz njihove perspektive. Predivan je osjećaj biti tu, a posebno me obradovala vijest da će baš teta Duška biti moja mentorica. Kad imate priliku učiti od osobe koja je bila dio vašeg odgoja i koja je jedan od najboljih primjera kakav odgojitelj treba biti, onda je motivacija za rad i daljnje učenje jako velika. Osim tete Duške, u „Kućici“ je i moja teta Vlasta Perica u susjednoj sobi, kao i druge odgojiteljice koje su sudjelovale u mojem odrastanju i odgoju u vrtiću, u raznovrsnim pedagoškim aktivnostima ili aktivnostima u Etnoigraonici „Balarin“.
Rado se sjećam "Balarina", koji i danas vrlo aktivno djeluje, i odgojiteljice Svetke Jurković, koja je prije godinu dana upravo iz „Kućice“ otišla u mirovinu. Ovom predivnom osjećaju pripadnosti „Kućici“ svakako pridonose i ostale kolegice koje su me divno prihvatile i uvijek su spremne "uskočiti" i dati mi dobar savjet – govori Tome. Tako ga zovu radne kolegice, a za djecu je on tetak Tome. Kad je počeo raditi, bilo je zanimljivih situacija i s kolegicama, i s roditeljima i djecom.
Svi ga prihvatili
- Danas sve rjeđe čujem komentare kolegica koje su me na početku stažiranja, kad bih došao na vrata s maskom na licu, znale zamijeniti za roditelja, pa bi rekle: "Oprostite, ne smijete ulaziti u vrtić... a joj kolega, to si ti!". To je bilo jako simpatično i smiješno. Nikad nisam doživio nijedan zlonamjerni komentar, već samo pozitivne riječi i poruke podrške. Posebna je priča početak rada s djecom. Nikako im nije bilo jasno kako muško može biti teta i kako će me zvati! Najsmješniji su bili komentari oko zamjene za riječ teta, pa me sad svi zovu tetak Tome ili barba Tome. Nekom prilikom sam upitao jedno dijete zašto ja ne mogu biti teta i dobio odgovor: „Zato šta su tete ženske, a muški su muški!“. Bilo je i zanimljivih reakcija roditelja kad bi me ugledali na vratima, a sad su se i oni navikli na mene – govori Tomislav.
Trenutno je „tetak“ u jednoj od tri jasličke skupine u „Kućici“, a vjerojatno će kroz godinu dana pripravničkog staža proći ostale skupine i potom se pripremati za polaganje državnog ispita. Plan mu je nastaviti školovanje i upisati diplomski studij, a posebno ga zanima rad s djecom s teškoćama u razvoju, što je jedan od njegovih profesionalnih izazova.
- Za svakog tko je odgovoran, profesionalno usavršavanje nikad ne prestaje. Priželjkujem i nadam se sudjelovanju na različitim edukacijama kojima ću proširivati vlastita znanja, kao i na edukacijama iz područja rada s djecom s teškoćama u razvoju – reče Tomislav. Smatra da biti odgojitelj nije tek „obični“ posao, već poziv u fokusu kojeg su djeca kojoj treba dati i omogućiti slobodu izražavanja.
- Važan je i osobni primjer kojim djeci sugeriraš koliko je važno biti kvalitetna osoba u cjelini, raditi na sebi, usavršavati se svakodnevno… U svom poslu djeci želim omogućiti sve uvjete za nesputan razvoj osobnosti, samostalnog izražavanja i odgovornosti. Tako će puno lakše stjecati nova znanja i razvijati vlastitu kreativnost – na kraju će Tomislav.
Mentorica Duška Mikulandra: Ide mu od ruke, bit će dobar tata!
- Tome je bio jedno dobrodušno, plemenito, drago i prekrasno dijete. Već onda se za njega moglo reći da će biti netko i takav je momak ostao do danas. Savršen je i sve mu ide od ruke, djeca ga jako, jako vole, vrlo brzo je uspostavio kontakt s njima. Roditelji su ga prihvatili bez zadrške, a mnogi ga i poznaju preko udruge „Kolan“. A on se jako dobro snalazi u toj ulozi, s obzirom na to da je došao u jasličku skupinu u kojoj ima i pelena. Prvi put se s tim susreo i tu se odlično snašao. Ide mu od ruke, bit će dobar tata – rekla je za svojeg „učenika“ mentorica Duška Mikulandra.
Volontiranje i rad za druge
Veliki dio svog slobodnog vremena Tomislav provodi u volontiranju i uvijek ističe važnost rada za druge. Od 2013. godine volontira u „Kolanu“ te je uz podršku i poticaj predsjednice udruge Suzane Živković završio edukaciju za instruktora uz pomoć konja za osobe s invaliditetom.
- Zbog nedostatka slobodnog vremena u posljednje vrijeme ne bavim se volontiranjem koliko bih želio, ali koliko god mogu pomažem drugima s velikom radošću - kaže Tomislav. Angažiran je u vokalno-instrumentalnom sastavu u župi sv. Jeronima na Meterizama, bavi se sviranjem i pjevanjem u Grupi Start te raznim sportovima, od kojih izdvaja nogomet, a donedavno se bavio jahanjem i folklorom. Kreativne potencijale otkrivao je još u predškolskim i školskim danima, a sve je postalo intenzivnije u srednjoj školi, kad je pohodio temeljnu formaciju (školu) animatora.