Senzacionalna arheološka vijest stiže iz Dicma.
U zaseoku Kokani, koje pripada naselju Sičane, otkriven je i iz pronađenih fragmenata rekonstruiran slavoluk rimskom caru i imperatoru Trajanu (od 53. do 117. godine poslije Krista), podignut na raskrižju dviju najvažnijih tadašnjih cesta na istočnoj obali Jadrana: od Akvileje u sjevernoj Italiji do Dirahija, današnjeg albanskog Drača, i dalje sve do Konstantinopola (Istanbula).
Od Akvileje je, naravno, cesta bila povezana s Rimom jer, poznato je, sve ceste vodile su u glavni grad. Druga cesta išla je od Salone do Posavine, preko Aequuma, današnjeg Čitluka kod Sinja. Rakrižje tih dviju rimskih cesta i slavoluk caru Trajanu na naslijeđenoj djedovini otkrio je umirovljeni diplomirani arhitekt Bože Kokan, potvrđujući tako teze iz znanstvenog članka što ga je prije više od 20 godina objavio akademik Nenad Cambi.
Cambi je, poslije saznanja o senzaciji iz Dicma, zajedno s dvojicom mlađih kolega, prof. dr. Draženom Maršićem i dr. Nikolom Cesarikom, osobno došao čestitati Kokanu na pronalasku i obogaćivanju hrvatske kulturno-povijesne baštine artefaktima međunarodnog značenja.
Bože Kokan odlučio je svoje otkriće podijeliti sa znanstvenom i općom javnosti. Zatekli smo ga u Dicmu, gdje je neveliku katnicu u cijelosti pretvorio u izložbeni prostor i depo.
– Ovo što vidite nazvao sam, uvjetno rečeno, zavičajnim muzejom. U njemu imamo dvije zbirke: jedna koja je već poznata javnosti, a radi se o znakovlju pobjednika iz Domovinskog rata s oko 600 eksponata, i druga, koju prvi put predstavljamo javnosti, a to je zbirka arheoloških ulomaka pronađenih na imanju koje sam naslijedio od djeda.
Druga je zbirka, prema riječima naših znanstvenika, svjetska arheološka senzacija. Pričekat ćemo još neko vrijeme i nove atribucije, ali već sada je neupitno da je slavoluk caru Trajanu izgrađen upravo ovdje jer je tu bilo križanje dviju najvažnijih rimskih cesta, baš na njivi mojeg djeda – ističe naš sugovornik i dodaje:
– Odrastao sam u kući u kojoj su u zidove bili ugrađeni kameni ulomci s lijepim ornamentima i to me je intrigiralo od najmlađih dana. Igrom slučaja, dok sam na studiju pripremao ispit iz povijesti antičke arhitekture, shvatio sam o čemu je bila riječ. Od toga, kad mi se “upalila lampica”, prošlo je više od 48 godina. Sve to vrijeme prikupljao sam sve fragmente do kojih sam dolazio kako bih ih zaštitio.
Zašto naziv “zavičajni muzej”? – pitamo sugovornika.
– Ne bih želio da me se pogrešno shvati. Nije to nikakav muzej u kojemu će se za razgledavanje naplaćivati ulaznice. Ovo je samo adresa novoosnovane udruge za očuvanje kulturne povijesne arheološke baštine i baza arheolozima za buduća istraživanja jer se glavni lokaliteti nalaze 70-80 metara od ovih dviju zbirki.
Sve ste napravili i financirali sami?
– To u ovim vremenima zvuči nerealno, suludo, ali je tako. Svi pružaju ruku i traže “daj”. U našoj kršćanskoj tradiciji vrijednost je u davanju, a ne u uzimanju. Nisam očekivao pomoć ni od koga. Zasukao sam rukave, proveo sam na ovom poslu na tisuće sati.
To je koštalo prilično, kako rada i truda tako i novca, ali zadovoljan sam jer vidim rezultat. Moram još priznati da sam u posljednjih 10 godina imao neizmjernu potporu i prvog suradnika u mojoj boljoj polovici Editi – zaključuje Kokan.
Njegovim otkrićem bio je doslovno ushićen akademik Cambi, bard hrvatske arheološke znanosti.
– Kada sam saznao za ovo iz priča mojega bivšeg studenta Dražena Maršića, ostao sam osupnut, iznenađen, jer sam u otkriću gospodina Kokana vidio potvrdu onoga što sam svojevremeno radio i u dva navrata o tome objavljivao: jednom u Italiji, kad se govorilo o lukama, putevima preko Jadrana, a drugi put u spomenici našega pokojnog profesora Branimira Gabričevića, kojega sam naslijedio na katedri u Zadru, objavljenoj u Trilju 2010. godine.
U tim člancima, koji tada nisu imali nekog odjeka kako u znanstvenoj tako ni u općoj javnosti, uglavnom po logici prikazanog na Trajanovu slavoluku u Rimu opisao sam njegovo putovanje vezano uz ratni pohod protiv Dačkog kraljevstva. Zna se da je Trajan krenuo navečer 4. listopada 106. godine ratnim brodovljem.
Zaključio sam da je isplovio iz Ancone po mirnom moru, pa nije bio problem noću prijeći 52 milje do Zadra. Bilo je to, zapravo, Trajanovo izviđanje. Jer ako ide na Dačane, njemu su Dalmacija i Panonija pozadina ratnih operacija i kao iskusni general morao je donijeti plan ratnog puta, posebno ako bi nešto pošlo po zlu da može osigurati odstupnicu.
Car Trajan nakon dolaska u Zadar najprije ide u zadarsko zaleđe, potom se spušta na današnji Skradin i onda opet brodovima dolazi do Salone. Od Salone on kreće na Dunav. Vidite, ovakav njegov spomenik, na ovom mjestu, u Dicmu, kod desetog miljokaza od Salone, grade na raskršću ceste.
Grade ga vjerojatno onda kad Trajan u Rimu posvećuje svoj veliki Forum, koji je i dandanas čudesna lokacija. To je Trajan posvetio od dačkoga zlata, koje je temeljito popljačkao. Normalno je da u Dalmaciji, koja je već bila dobro romanizirana, u Aseriji kod današnjeg Benkovca i evo ovdje rade Trajanu spomenik.
I kroz ovaj spomenik, koji je svjetskog značenja i bezuvjetno predstavlja prvoklasno nacionalno bogatstvo, vidljivo je koliko je ova zemlja dala u povijesti. Ja sigurno to neću dočekati, ali vjerujem da će kolega Cesarik i drugi koji ovo budu obrađivali pokazati koliko je naše spomeničko bogatstvo, čudo klesarske umjetnosti.
Ono je, nažalost, fragmentarno, ali, evo, upornim radom ti se fragmenti polako spajaju i danas sa stopostotnom sigurnosti možemo kazati da je riječ o Trajanu. Trajan je bio najveći, najinteligentniji, najmoćniji i najomiljeniji rimski car. Dok je bio rimski general na Rajni, njegov prethodnik Nerva zove ga u Rim, imenuje ga suvladarom i budući da Nerva ubrzo umire, Trajan ga nasljeđuje.
Novi car vodi takvu politiku da ga Senat, koji je u pravilu bio protiv careva, imenuje optimusom – u dahu nam je ispričao akademik Cambi.
Otkrićem je oduševljen i prof. Maršić, koji je na katedri u Zadru naslijedio svojeg profesora Cambija.
– Prema našim spoznajama, rimski Decimin, koji treba locirati na širi prostor Mojanke u Dicmu, nije bio naselje s obrambenim zidinama, nego naselje nastalo uz prometno čvorište disperzivnog tipa, pa je mogućnost da riječ o samostojećem spomeniku najveća, što će se još dokazivati. Ovaj je slavoluk sedmi iz razdoblja Trajanove vladavine, pri čemu su četiri izgrađena u Rimu, jedan u gradu Makt(h)ar u Tunisu, a od tetrapilona je preostao jedan luk u Lepcis Magni u Libiji.
To, drugim riječima, znači da je naš Trajanov slavoluk jedini otkriven u nekoj od europskih provincija. Otkriće slavoluka bez pretjerivanja je senzacija svjetskih razmjera i u nadolazećim godinama zasigurno će provocirati brojne znanstvene rasprave i diskurse. Ono već sada ima implikacije i na inače odlično postavljenu carevu rutu kroz provinciju.
Već u ovom trenutku mogu joj se pridodati još dvije nove točke: Decimin (Mojanka u Dicmu) i Aequum (Čitluk kod Sinja); prvi naravno zbog otkrića slavoluka, a drugi jer je teško vjerovati da je car zaobišao grad takvog značenja (koloniju rimskih građana) koji mu je praktički bio na putu, tim prije što i iz toga grada imamo nalaz fragmenta posvetnog natpisa Trajanu datiran između 103. i 112. godine – tvrdi prof. Maršić.
Poznavatelj svakog pedlja
Najmlađi od trojice arheologa s kojima smo razgovarali je dr. Nikola Cesarik iz Požege, nezaposleni arheolog, student prof. Maršića, koji je, pripremajući svoj doktorat, posjetio i Dicmo 2018. godine i tu sasvim slučajno upoznao Božu Kokana.
– Ostao sam iznenađen vidjevši čovjeka koji poznaje svaki pedalj ove dicmanske drače. S druge strane, Bože je u meni prepoznao izuzetno zainteresiranog sugovornika i pokazao mi je nekoliko pronađenih ulomaka. Sprijateljili smo se i on mi je sve više otkrivao svoju arheološku tajnu.
Budući da sam stručnjak za rimske epigrafske spomenike, Boži sam, zapravo, pomogao na neki način rekonstruirati cijelu ovu priču o slavoluku. Na osnovi ulomaka natpisa uspjeli smo dokučiti o kojemu je caru riječ. Ovdje se radi o monumentalnom rimskom carskom spomeniku podignutom u čast najvećega rimskog cara Trajana.
Hrvatska i sveukupna arheološka znanost mora biti zahvalna gospodinu Kokanu jer se radi o epohalnom otkriću, zahvaljujući kojemu će se otvoriti nova istraživanja i sigurno ćemo doći do novih spoznaja, koje će dodatno atribuirati ovo otkriće – kaže dr. Cesarik.