Šta je ovo?
- Ljepljiva crna riža za radit deserte, uglavnon pudinge sa kokosovin mlikon.
- A ovo?
- Korijen cvita lotusa, za friganje pa u juvu. Slično ka kumpir, čisti bubrige i jetru...
- A ovo ovdi?
- Jackfruit, to rade dosta vegani, umjesto vučene svinjetine.
Vjerojatno u Splitu ne postoji, niti je ikada postojala, prostorija koja na toliko malo kvadrata raspolaže s tako zgusnutom količinom artikala za koje prosječni kupac nema pojma što su ni čemu služe. Asian Food Store, smješten na adresi Slavićeva 1, je prava (pre)mala riznica čudnovatih stvari iz Japana, Koreje, Kine, Tajlanda, Vijetnama, Indonezije, Singapura, Filipina i Indije, koju je otvorio Dejan Dobrota, rođeni Splićanin, uz pomoć svoje supruge Shenghue, rođene Šangajke. Kako je sve počelo, priča nam simpatični vlasnik, svako malo prekidan pitanjima znatiželjnih prolaznika, ali očito sretan i ispunjen radom u svom sitnom dućanu.
- Startali smo ljekovitim proizvodima, začinima i čajevima. Supruga je u Šangaju živila odma do tržnice čaja koja je otprilike ka Dioklecijanova palača na dva kata. A pošto joj otac zna puno ljudi tamo, nije bilo teško naći kvalitetan proizvod. U Hrvatskoj se prodaju razbijeni, refužo čajevi; toga nema u Kini. Zato mi imamo pravu stvar, prešanu i komprimiranu - po zanatu.
Seljenje iz "bužice"
Ali uskoro su ljudi počeli pitati razne druge stvari pa su se Shenghua i Dejan odlučili prepustiti zakonu potražnje. I tako, malo-pomalo, dućančić od sedam, osam kvadrata je postao pretijesan za strpat čitavu istočnu Aziju unutra.
- Moramo se premjestiti u drugi prostor, jer ćemo jednostavno prsnit! Srećom, dvadesetak metara poviše, kraj parkića, našli smo idealno misto. A s novon butigon će doć i puno lipih novih stvari; pogotovo friškog voća i povrća. Od manga, priko crvenog i bilog dragon fruita do duriana koji, doduše, toliko smrdi da ćemo vjerojatno držat samo zamrznuti il vakumirani. Znate, u Singapuru ulazak u metro s kesicom ovog voća se kažnjava s 1000 dolara. Toliko je intenzivno.
No supružnicima teško pada razdvajanje od sadašnje "bužice", pa će je pokušati i sačuvati kao trgovinu čaja i pića pred kojom bi voljeli staviti nekoliko plastičnih taburea da posjetitelji mogu sjesti, popiti nešto i podružiti se; baš kao što se to čini na ulicama Azije, a što je nekoć, ne tako davno, postojalo i po dalmatinskim kalama, ali se izgubilo u vremenu, prostoru i naletu turizma.
Dok nas dvojica ćakulamo, nasmijana Shenghua neprestano donosi nešto na stol. Ok, vijetnamsku kavu smo sami poželjeli probati, ipak je još jutro, ali indijski oraščići u organskom kakau, dehidrirani mango i pomelo, zeleni čaj i Yakult - japanski probiotički mliječni napitak - se nižu i bez našeg pitanja. I mi, koji smo čak proživjeli neka azijska putovanja, smo zbunjeni nekima od ovih stvari pa nas je baš zanimalo kako se snalaze Splićani koji prođu kroz ova vrata u, kako Dejan kaže, Bermudskom trokutu Dobrija.
- Mlađi i studenti čitaju mange, gledaju anime i korejske filmove pa ne samo da znaju, nego i sami traže korejske i japanske snackove, noodle i pića. Ima i 50-ak naših ljudi koji su živili vani pa su već iskusni, kao i expata i digitalnih nomada iz Amerike, Engleske, Njemačke, Nizozemske...
'Ljudi skaču u zrak od sriće'
Splitska azijska zajednica isto nije za bacit, dolaze Filipinci koji rade u kužini ili hotelu, Indijci iz škvera, Tajlanđani, Kinezi, a ima i skupina korejskih i japanskih baletana iz kazališta. Ljeti svrati i koji kogo s jahte pa se opskrbi za tjednu đitu... Jasno, uvik ima i nekih koji neugodno dobacuju i pitaju prodajemo li koronu i pantagane, al puno su nan od toga bitnija sritna lica koja svaki dan viđamo. Jedna žena je, kad je prvi put vidila butigu, skakala u zrak od sriće ka da san joj da miljun dolara...
Dejan je cijeli život radio u offshore industriji, na brodovima za logistiku i podmorske radove, po čitavom svijetu; od Italije, preko Engleske, Francuske, Mađarske, Brazila, Singapura, Kine i Vijetnama, do Indonezije. Nakon desetak godina na terenu je počeo i predavati tzv. dinamično pozicioniranje, i to na najvećen svjetskon pomorskon fakultetu u Šangaju, koji broji oko 60.000 studenata. Danas se toga sjeća kao zahtjevnog, ali sjajnog iskustva.
- Kina ima odlično obrazovanje, profesori su izvrsni. A i život tamo je lip. U Šangaju postoji francuska koncesija, dio grada koji su skoro 100 godina držali Francuzi. To je multietničko područje s puno kafića; jedan momak iz Rovinja ima pizzeriju, Srbi peku ćevape, a Newyorčani drže jazz klubove. Osim toga, pijući kavu u tamošnjen Costa Coffeeu sam upoznao i svoju sadašnju suprugu...
Dejan zna nešto kineskog, ali on i Shenghua razgovaraju na engleskom. To nam ne treba prevodit, pa je pitamo kako joj je u Splitu i fali li joj Šangaj.
- Nedostaju mi obitelj, prijatelji i hrana... Nisam bila tamo već četiri godine, sad je zbog korone još puno teže... Šangaj je velik, moderan i živ, ima više od 25 milijuna ljudi. Ovdje mi je malo blesavo što ima toliko dostavljača na cesti, a sve je preblizu... Svakako, u Šangaju je usluga jako dobra i brza jer ima puno ljudi i susjeda koji se međusobno pomažu. Svi su jako radišni, ne vole "pomalo" jer ne znaju što bi radili sa sobom. Ovdje mi je bilo teško naviknuti se na to da ljudi piju kavu duže od pola sata, svaki put mi dođe da se dignem, ali mi bude neugodno... Da me ne shvatite krivo, "pomalo" je vrlo važno jer doprinosi kvaliteti života i dozvoljava da uživaš u odrađenome. Ali, prvo treba to nešto i odraditi... Ovdje je obrnuto.
Kad je rekla da joj je prvi dojam Splita bio da je ovo mjesto gdje vrijedi provesti mirovinu, ispričali smo joj kako je nastala Dioklecijanova palača. Nije to prije čula i umrla je od smijeha.
- Ne mogu vjerovati! Pa jesam li vam rekla?
Nismo mogli izbjeći dotaknuti se i same Kine, sile koja tek dolazi. Pitali smo Dejana trebamo li se bojati da će nas milijarda Kineza "pojesti"?
- Ma kakvi, pa nije to njihova filozofija. Kina je uvik gledala svoja posla i zato i jesu tako uspješni... Prevelika je to država da bi ih išta drugo zanimalo. Samo, sad su dovoljno ekonomski stasali da se više ne daju vozat amo-tamo od Zapada.
Ma kakav komunizam...
- Komunizam? Nije to komunizam; imaju izbore, sve je dosta fleksibilno, po meni ima čak i više slobode nego ovdje. Kad san radija s Englezima, dobija san pojam šta je surovost i strogoća. U Kineza je sve puno opuštenije i ljudskije. Većina ide na spavanje već u jedanaest, a budi se oko šest. Vježbaju u parkovima prije posla, predani su radu i mirnom životu. Vrlo su pozitivni i optimistični, strpljivi, uživaju u druženju i hrani, ne foliraju se puno. Osin toga, nema korupcije jer je strogo kažnjavaju, za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, di je korupcija na svakon koraku i sve se radi ispod stola. Uostalom, Britanci su izmislili lobiranje... U svakon slučaju, u Kini ima puno više jednakosti i svaki dobar radnik ima puno više šanse uspit nego ovdje u nas, di su sve veze i vezice... Institucije rade svoj posao, svak radi svoj posao...vrlo jednostavno, priča Dejan.
Nadovezala se Shenghua.
- U Kini se osjeća zajedništvo, to je jako važno. Kako se kaže, nismo hobotnica; svatko ima svoje kvalitete i samo zajedno možemo odraditi nešto stvarno dobro. A ako svi imaju osobni cilj, onda ne postoji onaj društveni i ne može se zajedno raditi na skladu i sreći. Danas svi puno trče za novcem, uključujući Kineze, a onda se izgubi smisao i ljepota svega što radiš. A kad se sve vrti oko para, uvijek se traži niža cijena, a s tim ide i niža kvaliteta...
Kaže da je donedavno svaka regija imala kvotu rasta GDP-a koju treba dostići pa su ljudi počeli "pucati po šavovima"...
- Zadnji put kad sam bila doma smo ušli u metro. Bilo je deset navečer i bio je krcat umornih i nesretnih ljudi koji su se vraćali s posla... Bila sam šokirana... Je li takav život vrijedan življenja? Zato je Šangaj dobar i loš... Ima puno prilika, ali se treba jako žrtvovati... Ipak, gledajući tamošnji ubrzani gospodarski rast, ponekad sve to izgleda kao balon, a ne kao nešto održivo, kao "skala po skala".
U Aziji, govori Shenghua, unatoč stresu zbog životne utrke, hrana je vrlo važna i pruža utjehu, a i postoji puno izbora te je jeftino. Ali uz to, ističe Dejan, skoro svaka namirnica se može povezati s učinkom na zdravlje.
- U Kini je hrana lijek, čitava njihova medicina je bazirana na tome. Kažu: triba se izgradit gustirna prije nego se ožedni. Oće reć - prevencija je sve. U filozofiji naše spize nedostaje taj balans crijevne flore i želuca, šta se postiže pomoću začina, kvasine, čilija... A bitan je i sami način pripreme bez puno ulja i s brzom obradom, ka i prisutnost mnogo fermentiranih namirnica koje potiču ubrzanje metabolizma.
- Kad bi se Dejan razbolio, odmah bi uzeo paracetamol. Ja sam mu to uskoro zabranila. Umjesto toga dala bih mu češnjak, kapulicu i đumbir... Danas mu ne pada na pamet uzimat išta osim toga. Lijekovi su loši za organe, pogotovo bubrege i jetru. Razlijene organizam koji se treba boriti s bolestima pa lakše obolijeva. Imunitet je najvažniji, a njega čine hrana, spavanje i kretanje. Uz to, mi našu Miu Yu Lu oblačimo manje slojevito jer ima dovoljno energije da se othrva hladnoći koja drži tijelo budnim i u pokretu.
Dalmatinci predugo kuhaju
Dejan kaže da se on zakačio na azijsku spizu, a žena na dalmatinsku. Žena se, pak, baš i ne slaže.
- U Kini je brzo friganje bez puno ulja sve. Tako ostane puno više okusa i hranidbene vrijednosti. Dalmatinska hrana se predugo kuha, upravo zato ne mogu uživati u blitvi. Ne volim ni punjene paprike jer su preteške - u Kini obrok sadrži samo malo mesa. Ali njegova mama kuha jako dobro... Guštam u svemu što ona napravi!
Shenghua odlazi poslužiti ekipu koja je ušla u dućan, a Dejan nam nastavlja pričati o svojim azijskim avanturama.
- Jako volin jugoistok Azije, pogotovo Vijetnam, i to zbog opuštene i harmonične atmosfere i jako dobrog životnog standarda. Hanoi diše na svoj starinski način, ka Kina prije 50 godina. On je fuzija Francuza i Azije, ima taj mediteranski štih - pije se kafica, malo je turistički...
U Singapuru, ako zaboraviš takujin i nemaš love, nitko se neće naljutiti na tebe. Ili, štagod zaželiš, koliko god suludo bilo, bude "everthing can". Jako su optimistični. U Indoneziji san doživija nešto malo stravično... Bili smo na proputovanju do njihovih vulkana i ujutro, kad smo se našli u hotelu na doručku s vodičima i vozačima, jedan od njih je rekao: "Eno tamo dva duha, ne sviđa mi se baš kako nas gledaju." Oni inače viruju u duhove i bilo je nečeg jezivog u tom trenutku u toj prostoriji. Inače, diljem Azije, kad počne padat kiša, ako nemate kišobran, neko će vam prić i ponudit misto pod svojim.
Pitali smo znaju li Azijati za Hrvatsku.
- Mlađi znaju nogometaše, a stariji Tita. Zbog njega su me često i znali počastit tamo...
Konačno, što se u njihovoj maloj butigi najviše prodaje...
- Najbolje ide Mochi japanski desert od slatke riže, tradicionalno japansko piće Ramune i pive, snackovi od algi, namirnice za sushi, noodli i riža... Dobro ide i soja umak, koji imamo više kvalitetnih vrsta, miso pasta, vino od umeboshi šljive i indijska gotova jela koja su veganska i bez glutena. A tek kad otkriju indijsko ayurvedsko ulje za rast kose... Virujte mi - stvarno radi!