Vrijeme radnje – na Svetog Antu, 13. lipnja. Mjesto radnje – dvadesetak metara od kuća, petnaest metara od glavne ceste koja vodi od Kistanja prema Erveniku. Ako ima i toliko. Jutro je, devet je sati. Turisti koji čekaju brod za Nacionalni park Krka u dvadesetak kilometara udaljenom Skradinu piju prvu jutarnju kavu, a Saša Štrbac iz istoimenog zaseoka u Kistanjama čuva koze.
Lijepo stado od njih dvadeset, od kojih žive njegova sedmeročlana obitelj – on, supruga mu Huanita i njihovih pet djevojčica. Ili je barem mislio da ih čuva.
Jer koju minutu kasnije shvatio je da može biti sretan ako sačuva i – vlastiti život. Koze sigurno neće sačuvati. U trenu je ostao bez njih šest. I bez tri i pol mjeseca starog srednjoazijskog ovčara, Alabaia, teškog osamnaest kilograma.
– Dva ogromna vuka preskočila su visoki kameni zid kao da ga nema. Ovaj je jedan odmah krenuo prema meni, ali ja sam, srećom, imao u ruci kosir, na drvenoj ručki, s kojim sam kresao kozama brst, i obranio se. Snašao sam se, povukao se korak nazad i zamahnuo – dobro sam ga potkačio.
Drugi, koji je preskočio zid, podigao je tog psa, štenca, u letu ga je skupio, kao da je vrapčić. A to je krupna pastirska pasmina, osamnaest kilograma je imao, vagao sam ga bio. Ali vuk ga je podigao zubima kao da je list, odnio ga je.
Odvlačili mu pažnju
A onda sam shvatio, kad sam krenuo za njima, da su mi ta dva vuka tim napadom na mene samo odvlačila pažnju, dok je ostatak čopora radio svoj posao. Dočekao me horor. Sve je bilo puno krvi, zaklano, naklano, izgriženo, koze, i moj drugi pas, odrasli šarplaninac Shadow, sav polomljen.
Borio se, jadan, koliko je mogao, ali protiv četiri vuka, koliko ih je bilo, nije imao nikakve šanse – pričao nam je ovih dana Saša u svom obiteljskom domu, u Štrpcima, još uvijek pod dojmom susreta s opasnim zvijerima. Za koje tvrdi da to nisu oni naši nekadašnji sivi vukovi, nego neka nova sorta, smeđe boje, puno krupnija, teška sigurno osamdeset kilograma, koja nema straha od ljudi.
Pa tko je prije mogao i zamisliti da vukovi dolaze tako blizu kućama i cesti. Vuk je obitavao u planinama, gdje nije bilo ljudi. A sad prolaze najprometnijom cestom kojom je taj dan prošlo tko zna koliko ljudi, sve je bilo puno, išlo se u Nunić na Svetog Antu, koji je u tom kraju velika fešta, na koju vjernici, prijatelji i rodbina dolaze izdaleka.
Pa se i vuk, očito, prepao da će ostati bez janjaca i odlučio pogostiti jaretinom i kozletinom! Saši je, koza, pojeo i dva janjeta – jednog kompletno, a jednom, crnom, samo je glavu otkinuo. Nema je, kao da je sjekirom odsječena, dobro se vidi na slici u njegovu mobitelu, koju nam pokazuje, i koja nije za svačiji želudac.
Krije ih od djece, od preslatkih curica, kojima su koze ljubimci. I od kojih svaka, ali baš svaka, ima svoje ime i nadimak!
U te brojke nitko ne vjeruje
– Na ovom području trenutno, na dijelu Zadarske županije, Šibensko-kninske, sigurno ima, prema procjenama lovaca i ljudi koji se u to razumiju, oko osamdeset jedinki. S druge strane, tvrdi se službeno, kako u državi Hrvatskoj, cijeloj, ima osamdeset i jedan vuk. U te podatke nitko od nas ne vjeruje!
Pa, molim vas lijepo, oni su prije neki dan u Kistanje došli, u Novo naselje, do vodotornja, u najfrekventniji dio mjesta, ljudi su ih vidjeli. I prepali se, za sigurnost, za djecu, za starije. To je i meni cijelo vrijeme prolazilo kroz glavu, i ovih svih dana. Što bi bilo da je umjesto mene bio netko stariji, moja majka Mirjana, ili djeca, da su odvela blago. Što bi bilo da su bila sa mnom to jutro, kao što inače budu, ili s majkom?
Bojim se da nitko neće reagirati dok se nešto ne dogodi, nekakvo zlo, dok netko ne strada, kako to kod nas biva. A tad će biti prekasno! – rezolutan je Štrbac.
– Vuku nije mjesto u naseljima, kod ljudi. Stavi ga u rezervat! Ako se to ne može, ako je istina u tome da oni mogu prijeći za noć sto kilometara kao što kažu, onda njihov broj treba regulirati, smanjiti. Kome treba toliki broj vukova u Hrvatskoj?
Iz dana u dan sve je veći broj starčadi koja prodaje životinje jer se više ne mogu boriti s vukom. Svaki im dan udavi po jedno janje, ovcu. Ljudi su, jadni, stari već oguglali, neće više da imaju posla s veterinarima, s inspekcijom, s administracijom. Meni taj dan, kad mi se to dogodilo, dolazi veterinar pa kaže, ako uspijem naći te udavljene životinje, da mu trebaju glava i vrat. Nema problema, velim ja, poslat ću ja SMS vukovima da mi ih ostave! – kiselo se podsmjehne Štrbac, a nije mu do smijeha.
Vještacima vjerojatno ostaci životinja trebaju kao dokazni materijal, da je zaista riječ o vuku, kod prijave štete i isplate odšteta, ali Huanita nam veli da se to lako može vidjeti i na naklanim životinjama. Rupe od očnjaka na njima su tolike da cijeli njezin prst lako u njih upadne, pet su centimetara duboke, vidjela je dok ih je čistila i previjala pa zna. Ali Saša odmahuje rukom na naknadu.
Tko bi ih hranio da sam nastradao?
– Neću, ne treba mi ništa. Ja sam lijepo pitao ove iz ministarstva kad su mi govorili o odšteti: "A tko bi odgovarao da se, ne daj Bože, što dogodilo djeci, supruzi. Ili meni? Tko bi hranio tih mojih petero djece da sam nastradao?" Mater mi ima OPG, ima 1300 kuna penzije, mi joj pomažemo koliko možemo, ona ima 72 godine.
Ona je u početku držala pet-šest koza i tako je to krenulo. Nismo ni od koga dobili ništa, ni donaciju, ni poklon, ostavljali smo jariće za napredak i onda ovo. Ostanete bez trećine stada. Žena je na porodiljnom, ja sam već sedam godina bez posla. Koze su nam spas, muzemo mlijeko, pravimo sir... – iznosi nam svoju "Baladu o zaklanim ovcama", pardon kozama, glava obitelji Štrbac.
Koji od vuka ima sve veće glavobolje. Ne samo on, nego, tvrdi, i brojni drugi stočari. Ima u blizini momak koji ima četristo koza, Nikola. I svaki dan ostane bez pokoje. Iako ima sedam-osam golemih kangala, turskih pastirskih pasa koji ih čuvaju. I Saša je nabavio jednoga, kuju. Ima i nekoliko border kolija. Ali, zar je to rješenje?
Hoće li morati imati jednog psa na jednu kozu? Pa što će uzgajati – koze ili pse? Više će trošiti na hranu za njih nego na blago. Jedan pas pojede mjesečno tisuću kuna. Eto, i tog malog azijata platio je 500 eura.
Veprovi oru pokraj vrtla
A vuk ga odnio u sekundi. Ko da je mače! Ovaj šarplaninac može biti sretan što je preživio. Veliki je to, krupan pas, ali su ga ovi vukovi nadvisivali za sigurno deset, petnaest cenata. Što bi trebali držati da bi bili sigurni i sačuvali stado – lavove, tigrove možda?!
Dva psa mogu se nositi s jednim vukom, neće ga nadjačati, ali će ga otjerati, ali s čoporom nemaju šanse. A u Bruškoj su vidjeli jedan čopor od njih osamnaest!
– Ma, mi vam se ovdje osjećamo kao da živimo u jednom golemom ZOO vrtu. Nema ovdje životinja kojih nema! Ima i vuka, i čaglja, i lisice, i vepra. Tu su nam veprovi orali pored vrtla, prije neku večer – veli Huanita, a Saša je dopunjuje:
– Ovdje vam je svaku večer koncert. Prvo se čagalj čuje, pa laje lisica, pa se jave psi, a onda čuješ čopor. Kad vukovi počnu vijati, onda sve utihne. Mi bismo pozvali sve one nevjerne Tome, koji ne vjeruju da ovdje kod nas ima vukova ko u priči, da dođu oko jedanaest navečer, sjednu i slušaju.
Vuk nam je tu jedne večeri, u zimsko doba, došao do štale. Psi se kidaju od laveža, reže, grizu žicu, a on lijepo šeta, mirno, bez ikakvog straha!
Štrbac ima zanimljivu teoriju:
– Dvadeset godina njemu nitko ne može ništa, nitko ga ne lovi, ne puca, i on se ponaša kao gazda. Mi ljudi njemu više nismo prijetnja, nego smo mu potencijalni plijen. Taj dan kad je on skočio na mene, ja sam se točno tako osjetio, kao da sam mu plijen, isto kao i one jadne koze koje su platile glavom.
Ja se, iskreno da vam budem, više nigdje ne osjećam sigurno. Gdje ću ako ne smijem otići ni do glavne ceste? Životinje me strah otjerati na pašu pa sam im išao usjeći nešto drače, da imaju brsta. I dobro se nisam ubio, spotakao sam se, jer sam više gledao okolo nego gdje stajem.
Dohvatila ga upaljena motorka
I upaljena me motorka dohvatila po ruci. Srećom, nisam bio sam, a i Hitna je doletjela brzo, svaka im čast, za deset minuta. Moglo je biti svega. Ovako sam prošao "dobro" sa šest unutarnjih i osam vanjskih šavova. Eto do čega to sve dovede.
– Ma znate što, pitao sam ove u Ministarstvu, što štite vuka zakonom tako da ga ne smiješ ni krivo pogledati, jesmo li mi u ZOO vrtu? Ako jesmo, bilo bi pristojno da nam ponude plaću. Ako već uzgajaju tog vuka, a mi ti hranimo tog vuka našim kozama, janjcima, teladima, a ti za to primaš plaću, onda daj plaću i nama. To bi bilo pošteno!
A ne da on mene pita jesam li ja vuka ranio kad sam se branio. A ne pita me kako sam ja prošao! Fizički i psihički? Znači da moj život ne vrijedi ništa, a njegov vrijedi godinu dana zatvora i 50 tisuća kuna! I on se – vuk – tako i ponaša. Kao gazda!
Imam visokomliječne koze, koje u laktaciji daju tisuću litara mlijeka godišnje, i ti ćeš meni za nju dati 400 kuna odštete. Pa što ću ja s tim? A gdje je moja muka i trud? To jednostavno nije u redu prema malom čovjeku, seljaku i stočaru. Vuk šeta slobodno gdje god hoće, a mi ne smijemo nigdje!
On nas gleda, prati, snima, on je tu, svoj na svome. Stočari iz Kistanja, čujemo, planiraju pisati peticiju i tražiti od Ministarstva zaštite okoliša da se dopusti ili odstrel prekobrojnih jedinki vukova, ili da se za njih otvori rezervat negdje u planinama, u njihovu prirodnom staništu – ili za njih, ili za nas.
A Minja, jedna od oni pet prekrasnih curica, za koje ne znaš koja je ljepša i slađa od koje, dok mi odrasli razgovaramo, pokraj nas samo tužno ponavlja: "Uzeli su moju Cvjetku!" To joj je bila koza ljubimica, prošlogodišnja jarica.
Tražili su je Štrpci, ali neuspješno. Ništa od nje nisu našli. Ne zna čovjek, zapravo, tko je u ovoj priči nesmiljeniji – država ili vuk. Samo nosi, samo daj...