Život na prvoj liniji! Početak je, a možda i kraj nevjerojatne priče o šezdesetogodišnjem Miru Buzovu iz Mirlović Polja, brdskog sela istočno od Drniša, razvojačenom branitelju i invalidu Domovinskog rata koji je svoj Božić dočekao u trošnoj staji na svilajskim vrletima, na 1100 metara nadmorske visine, bez struje, vode i ostalih Ustavom zajamčenih civilizacijskih osnova.
Njegov život uvijek je, kako kaže, bio jednak onom na prvoj crti. Na njoj se našao i prije tridesetak godina kao pripadnik 114. brigade Hrvatske vojske, zatim i 142. drniške brigade i na koncu 6. domobranske pukovnije.
Iza njega su četiri godine ratnog puta tijekom kojeg je tri puta ranjavan i isto toliko puta hospitaliziran na splitskim Križinama. Međutim, zla kob je htjela da se ponovno nađe tamo od kuda je ponikao, gdje je živio, ratovao i od prije nekoliko godina, stalno nastanio.
Staja koju je Miro prepravio tek toliko da može uvući glavu, krovište posloženo salonitnim pločama kroz koje se slijeva kiša na trošni krevet sklepan on nekoliko dasaka i ognjište nad kojem visu komaštre i na njima čađavi bronzin, cijeli je interijer Buzovljeve potleušice u kojoj su do prije nekoliko godina obitavale krave i ovce.
Vanjski sudoper postavljen na gomilu kamenja i WC koji nema, odaju dojam neljudskih ili, bolje kazano, ekstremnih životnih uvjeta koje ne možete usporediti ni s čim što ste vidjeli tijekom zadnja tri desetljeća.
- Nikada ništa od države nisam tražio. Ima sam stan u obiteljskoj kući u Klis Kosi koji su mi moji najbliži prevarom oteli. Završio sam samo osnovnu školu, pa sam neko vrijeme radio u splitskom škveru i u "Parkovima i nasadima".
Međutim, sve se okrenulo. Znate ono kada vam sve krene nizbrdo. Kada iz situacije u situaciju samo tonete i nije vam ni do čega stalo. Supruga mi je umrla tijekom poroda, a djeca svatko svojim putem. Nitko me se više ne sjeća - pognute glave, sa suzama u očima i pogledom uperenim u hladne svilajske kukove prebire riječi naš sugovornik, pokazujući nam krov s kojeg je vjetar prije nekoliko dana otpuhao najlonsku ceradu i otvorio put kiši.
To je, veli, manji problem nego što su struja i voda. Najbliži bunar je udaljen nekoliko stotina metara, a prvi susjed gdje puni bateriju mobitela, oko dva kilometra.
- Kada mi nešto treba odem do rodbine, sjedimo, pričamo, sjetimo se lijepih stvari i dobrih vremena. Dobri su to ljudi. Oni su mi jedini na pomoći.
Nekada, za velikih zima, kada se temperatura ispusti u debeli minus, znam kod njih i prespavati. Nije baš svejedno kada vas okruže vukovi. Čujete njihovo zavijanje, osluškujute im korake oko kuće, uhvati vas pomalo strah. Stoga rođaci razumiju moju tugu i nevolju.
A drugi…, drugi te ne vole iz ovih ili onih razloga. Uzeli bi da mogu i ovo malo sirotinje što imam. Zimi zna biti tužno. Dane upotpunim preslagajući ovo kamenje i spremajući drva, promišljajući sve one svoje životne pogreške i bolne udarce koje su mi zadali, ne četnici protiv kojih sam se borio, nego moji najbliži koji su mi iza leđa radili "sačekušu".
Onda mi dođe teško. Ne živim na prvoj crti već žongliram na tankoj liniji - vrti glavom Miro, pokazujući na maleni tranzistor koji visi od gredi, jedinom veselju u njegovu domu.
- Baterije su se potrošile - kaže Buzov i dodaje:
-.Do dućana mi je daleko, a malo tko zalazi u planinu. Kruh kupim kod naših mobilnih dostavljača, kako ih ja volim zvati. Dođu kombijem u selo, a pošto je do mene cesta neasfaltirana i često podlokana od velikih kiša, spustim se tih par kilometara niže
Za ostalo se snađem. Nekada kuham fažol i koju kobasicu kada dobijem, a evo danas sam pristavio divenicu. U zimske dane nema bolje hrane. Ljeti je puno bolje. Toplije, pa te nije briga. A i dan je duži, sve je zeleno, veselije. Zna zalutati i koji planinar, pa pročakulamo.
Često po mene dođe nećak, pa me na nekoliko dana odvede kod sestre u Šestanovac. I tako malo amo, malo tamo, onda i zima brže prođe - tvrdi Buzov.
Iako u nezavidnoj situaciji, s primanjima od nekih 2200 kuna, od kojih polovina ide na račun kćeri kao neki oblik alimentacije, radosti mu ne manjka. Zadovoljan je i s najmanjim.
Svjestan je da bi HEP skupo koštalo da zasija svjetlo i u njegovu domu. Stoga bi ga razveselilo da barem ima solare na "kući" i malu televiziju kraj komina gdje je pozicionirao još jedan krevet kako bi bio bliže vatri.
Skroman kakav i jest, ne traži mnogo. Volio bi tu tihu i svetu noć dočekati u krugu najmilijih. A i hoće, najavila je sestra Stana Družić koja mu je došla u posjetu donijevši sa sobom dvije vrećice krumpira i komad suhog mesa.
- Ići će s nama u Šestanovac. Ne možemo ga ovih blagdanskih dana ostaviti sama. To što nije imao sreće u životu i što je ostavljen od Boga i ljudi ne umanjuje njegovu ljudskost i dobrotu.
Brat mi je, iste smo krvi, ista nas je majka rodila. Trebamo se pomagat, ako neće svoj svoga, tko će koga – stameno će Stana.
Možda Miro nije imao sreće u životu. Možda dijelom i svojom krivnjom, ali to ne opravdava institucije da se ljudsko biće marginalizira, ostavi bez igdje ićega. Bez ljubavi, poštovanja i onih osnovnih vjerskih i društvenih apostolata.
Živijeti u staji, bez struje, vode i tek s jednim, uvijek zamagljenim prozorčićem koji se ne može otvoriti, nakarada je društva u kojem živimo. I dok ćemo mi ostali u toplom domu iz udobnih naslonjača okruženi bogatom trpezom, gledati i grintati na dosadni i uvijek isti blagdanski televizijski program prožet istim filmovima, netko u planinskom masivu, tek nekoliko desetaka kilometara udaljen od nas privilegiranih, bit će sam i ostavljen i od svog tog lažnog blagdanskog dekora koji upijamo, on će čuti samo veselo brecanje zvona sa svetog Ilije iz Kljaka.
Toliko smo se izvitoperili da po internetskim pustopoljinama tražimo smještaj za pse koje je netko bez "srca i duše" ostavi pokraj puta, a ne brinemo se za prijatelje, susjede, rodbinu koja je zadesila gora sudbina kakvog mješanca po zagorskom kamenjaru.
Unatoč svemu, to ne znači da Miro Buzov nije sretniji i zadovoljniji od mnogih nas. U njegovoj skromnoj kućici nema božićne jelke ni bogate pečenke. Nema svjetla osim onog s komina, ali ima svega ostalog što mi nikada možda nećemo imati.
