Zaputivši se iz Splita, starom cestom preko Dujmovače prema Solinu, vozim pokraj skupine ljudi, što mlađih, što starijih, njih desetak laganim tempom trče uz cestu. Na majicama Gospina slika, izraz lica ne odaje napor s obzirom da asfalt isijava, a zrak je gust i vruć na izmaku dana.
Na mostu ispred svetišta Gospe od Otoka u Solinu maratonci su se počeli okupljati još prije 19 sati. Presvlačili su se u prigodne bijele majice s motivom Bogorodice, pripremali lagane ruksake, sportsku opremu i svjetleće prsluke, smijali se, ćakulali i pozirali za fotografije. Tu pokraj rijeke već se lakše diše, a živa u termometru danas se penjala do 37 stupnjeva.
Crkveno zvono se oglasilo sedam puta.
Solinski maratonac i organizator ovog događaja Jakov Teklić pregledao je sadržaj prtljažnika jednog od parkiranih automobila i ustanovio da je sve spremno. Pritom je mislio na vodu, voćne sokove i zalogajčiće iz prenosivog hladnjaka.
- Okrepa je tu, što je i najvažnije na ovim vrućinama. Trkače će na stanicama čekati piće, voće i nešto slano – rekao je te dodao da će ih pratiti tri, četiri automobila, kako bi uvijek bili pri ruci kad nekome zatreba predah i osvježenje.
- Trčat će oko 35 ljudi, ove smo godine morali postaviti limit. Interes raste iz godine u godinu, usprkos vrućini i epidemiološkim mjerama. Trkači su u dobi između 25 i 55 godina. Trči se istom cestom kojom idu hodočasnici, policija će nas ispratiti do crkve te potom zatvoriti cestu. Do cilja će nam trebati oko 3 sata, a kod svetišta Gospe Sinjske čekat će nas večera i tuširanje – objasnio je i naglasio da je ovaj maraton „izraz zahvalnosti Majci Božjoj“.
Svoje iskustvo s nama je podijelila Maja Negovanović, kojoj je ovo treći put da trči do Sinja. Prvi je put trčala 2014., a zatim opet prošle godine, unatoč posebnim okolnostima.
- Rekreativno se bavim trčanjem osam godina. Dosad sam istrčala šest većih maratona, a upravo se spremam za splitski, koji će se održati u deveti mjesec. Ovo je prilika da se svi okupimo, obilježimo blagdan, pošaljemo neke lijepe poruke… Ovdje nije riječ o utrci, već o simboličnom druženju, gdje svatko prelazi distancu svojim tempom - rekla je.
- Prije pandemije okupilo bi se do pedeset ljudi, što je taman toliko da bude ugodno. Masovnost nije cilj, već da ljudi to odrade u skladu sa svojim mogućnostima i sa srcem – dodala je naša sugovornica.
- Atletski klub Sinj srdačno nam je ustupio svoje prostorije za tuširanje, a nakon toga imamo zakusku i večeru. Polazimo malo ranije od ostalih hodočasnika… Evo, dolaze i brži trkači! pokazala nam je na grupu maratonaca i pozvala ih da nam se pridruže u razgovoru.
- Uvjeti su strašni, velika je vrućina, treba to izdržat, a ne da se dovedemo u situaciju da nekome treba pomoć. Dakle, dovoljno piti, tu i tamo prošetat, a ako baš treba i odustat – nadodala je Maja.
- Za koji trenutak startamo - obavijestio nas je iskusni maratonac Zlatan Lizde.
- Nismo se posebno pripremali jer smo uglavnom iskusni maratonci. Ipak, danas je veća vrućina i možda malo vlage, a očekuje nas i teži uspon do kraja tunela na Klisu. Kad to prođemo nastavljamo laganije dolje prema Dugopolju i Dicmu. Tu se već družimo i s hodočasnicima, tako da je atmosfera u tom dijelu još bolja. A pri kraju, kad dođemo do Brnaza, već smo na krilima – dodao je.
- Vremenom nitko nije opterećen. Boljima treba oko dva i pol sata, mi koji napredujemo nešto laganijim tempom tamo smo za nešto više od tri sata - rekao je naš sugovornik.
Jakov Teklić uputio je sudionicima nekoliko ohrabrujućih riječi, a onda su se zajedno fotografirali, prekrstili, i krenuli dalje u svoju misiju.
- Znači sutra smo u Slobodnoj, je li? – doviknuo je u prolazu jedan od najboljih splitskih triatlonaca, Marin Koceić.
Zajedno s ostalim maratoncima otrčao je Ulicom kneza Trpimira pa je i njegova fluorescentno narančasta majica uskoro nestala s vidika.
Uz istu su cestu već polako prolazile i druge grupice hodočasnika.
Ususret nam dolazi nasmijana ekipa - Ružica, Nataša, Manuela i Mateo.
- Uvijek smo dobre volje u početku, ali teško postane oko Kukuzovca. Uspon uz Klis je katastrofa, kasnije bude lakše – rekla je Nataša.
- Meni je najteže kad piše „Dobrodošli u Sinj“ – našalila se Ružica.
- Ima toliko tabla, a nikako doć' – smiju se.
Nataša hodočasti već deveti put.
- Išla sam svake godine, osim prošle… Ali ne zbog korone, nego jer sam bila trudna – kaže i dodaje da se korone ne boji jer je cijepljena.
- Nismo se posebno pripremale za put. Ponesemo puno tekućine i krenemo – rekla je Ružica.
- Jedva čekamo noć, da bude malo svježije – zaključuju gotovo uglas.
Razgovarali smo i s trkačem koji ove godine pješači zbog problema s kukom. Ove godine odlučio je hodati sam, kako kaže, „u svojim mislima i molitvama“.
- Ove godine idem s noge na nogu – nasmiješio se i odlučno nastavio dalje, s krunicom u ruci.
Grupica koja je zatim naišla pozdravila nas je riječima: Nećemo stajat, noge pucaju ako stanemo…
Zatim smo sreli tri žene koje su se predstavile kao Jele, Mare i Ane i koje su, prema vlastitim riječima, najuporniji trio.
- Srest ćete nas na ovoj ruti svake godine – veselo dobacuju.
Dok se pali ulična rasvjeta i osvjetljava vrbe uz Jadro, rastajemo se od simpatičnog trija i bacamo još jedan pogled na večernji Solin, na Gospin otok i svetište odakle hodočasnici u grupama ili pojedinačno odlaze prema marijanskom svetištu u Sinju s vjerom i nadom, a drugi ostaju zavaljeni u sjedalice na terasama kafića čekajući osvježenje koje donosi noć i pogledom ispraćaju hodočasnike.
