Prošlu godinu obilježila je smrt Vladimira Matijanića, ništa strašnije od toga se nije dogodilo

Optimisti će reći da je iza nas godina velikih uspjeha. Jer, da nismo bili na visini povijesnog zadatka, ne bismo ušli u Schengen niti uveli euro.

Pesimisti će, pak, kazati kako je 2022. bila ista kao 2021. I u jednoj i u drugoj godini nastavljena su dva trenda koja ovu zemlju prikazuju u sumornome svjetlu: visoki dužnosnici vladajuće stranke i dalje se hapse urednom dinamikom (što ni najmanje ne može naškoditi njezinoj popularnosti), a stradalnici s Banije i dalje žive u kontejnerima.

Umjesto pitanja tko je u pravu, optimisti ili pesimisti, možda bi bilo bolje promisliti o tome što je važnije: živjeti u režimu bez granica i s europskom valutom ili trpjeti korupciju na svim društvenim razinama zbog koje nam je država postala savršeno nefunkcionalna? Ili je možda sasvim promašeno i suvišno baviti se mjerenjem jesu li naši uspjesi veći od naših neuspjeha?

Konačno, koja korist od toga? Nekako mi se čini da se naprosto moramo pomiriti s činjenicom da živimo u zemlji s bipolarnim poremećajem, koja vani bilježi značajne iskorake, a doma se još značajnije urušava.

Tko je kriv

Kako je moja malenkost rijetko vani, a uglavnom doma, to me više zanimaju ovdašnja zbivanja. A u oštroj konkurenciji svega, i lijepoga i ružnoga, što se u minulih dvanaest mjeseci kod nas izdogađalo, bez ikakvog kolebanja biram jedan događaj za koji vjerujem, dapače, siguran sam, kako govori o nama istinitije i važnije od bilo kojeg drugog.

Radi se o smrti Vladimira Matijanića. Da nam je oživjeti Franza Kafku, Iliju Arnoldoviča Fajnizberga, poznatijeg kao Iljf, Evgenija Petroviča Katajeva, poznatijeg kao Petrov, Sergeja Dovlatova i još cijeli autobus pisaca koji uživaju u reputaciji velikih meštara apsurda i groteske, ne bi se dala smisliti priča koja bi svojom zaumnošću mogla nadmašiti ovu storiju iz hrvatske stvarnosti.

Sa stajališta našeg zdravstvenog sustava, pa onda i vladajućeg poretka, Matijanić je umro od posljedica COVID-a koji je razgorio njegove takozvane komorbiditete (lijepa komorbidna riječ koja je ušla u naš javni, dakle, laički život, kao fancy nadomjestak za postojeće, uglavnom kronične bolesti).

To će reći da su za njegovu smrt krivi dragi bog ili sudbina (svatko je slobodan opredijeliti se sukladno svojim uvjerenjima), a nijedno od to dvoje ne može se izvesti pred sud. Konačno, kriv je i on sam, jer, čuli smo, i to s više uglednih adresa, nije bio osobito uzoran pacijent: previše se kolebao i plašio, postavljao suvišna pitanja, dao se zbuniti proturječnim odgovorima i drugim mišljenjima koja potiru ona prva, što odgovoran bolesnik nikako ne bi smio činiti, barem ne u Hrvatskoj.

Sva stručne analize, svi javni ceremonijali u izvedbi uglednih vijeća i povjerenstava, sve naknadne racionalizacije, sve što smo vidjeli i čuli ne može dovesti u pitanje jednostavnu istinu: da je čovjek u teškom stanju dugo, predugo, pristojno, dapače, iritirajuće pristojno tražio medicinsku pomoć, i da mu je zdravstveni sustav ove zemlje nije pružio. On ga je ostavio da umre i potom konstatirao očigledno: da je Vladimir Matijanić izišao iz zone njegove odgovornosti i prešao u djelokrug poslovanja pogrebnih poduzeća.

Novogodišnja želja

Ne postoji ni jedna osoba u koju se može uprijeti prstom i kazati: ona je svojom nestručnošću ili samo svojom bahatošću odgovorna za njegovu smrt.

Ne postoji ni jedna, ali samo zato što ih je više. Jer, gdje god je Matijanić pokucao, kome se god obratio, jednako je dočekan. I to je ono najstrašnije u ovome slučaju. Molbe čovjeka u mukama odbijale su se od bijelih mantila kao od betonskoga zida. A kad je pacijent – koji to službeno nije ni dospio biti, jer je ostavljen doma da se sam nosi sa svojom mukom – ispustio zadnji hropac, onda se sustav potrudio bijedan rad nekolicine predstaviti kao zlatni profesionalni standard.

Poštena i temeljita stručna istraga koja će rezultirati neizbježnim disciplinskim mjerama (o eventualnoj kaznenoj odgovornosti ionako ne mogu odlučivati zdravstvene vlasti), nije bila potrebna da bi se umirila razdražena javnost.

Nju je trebalo poduzeti ponajprije zbog liječnika i medicinskih sestara koji svoje poslove obavljaju profesionalno, čestito i požrtvovno. To se, međutim, nije dogodilo. Sustav se radije opredijelio abolirati odgovorne za jednu smrt i time izvrgnuti sramoćenju cijelu struku.

Ako mene pitate, ništa strašnije nije se zbilo prošle godine. Stoga ovaj članak ne mogu završiti drukčije nego ovako: želim vam, najiskrenije, puno zdravlja. Ono treba svim ljudima, Hrvatima pogotovo.