Znate kako se za neke kreativne ljude kaže, ne da im vrag mira, stalno nešto moraju oko sebe raditi, prepravljati, uljepšavati, nešto novo smišljati. Eto takva vam je i Marina Klarić Sanader iz Rogača na Šolti koja je jednog dana 2018. godine odlučila s malo boje i kistom taknuti jedan dosadni betonski zid u Garmi, na plaži ispod svoje kuće.
I malo pomalo uz pomoć Ele Radić, učiteljice iz splitske OŠ Lučac, te nekolicine prijatelja, na njega prenijeti more koje se pred njim pruža. A s njim i ribe i školjke, obale, kamene šoltanske kućice, brodove, trajekte, kanadere... Jer i kanader je dio otočke svakodnevice.
I nastane tako 'I gledam more gdje se meni penje, i slušam more dobro jutro veli', koje se u Garmi, plažici smještenoj na pola minute šetnje od rogačke trajektne luke, kao u Pupačićevim stihovima doslovce popelo na plažu, visoko, na zidove betonskog zida. Pa krenulo prema svodu. I nastane tako najluđa, najposebnija, najotkačenija plaža na Jadranu koja se posljednjih dana našla na udaru šoltanskih divljaka.
- Bojim se za Garmu, jer su je počeli rušiti. A ono što ju je oduvijek činilo posebnom je taj njen prirodni usjek u okolno stijenje, i tepih od predivnih malih oblutaka. S udubinom u najdubljem dijelu koja je ranoraniocima s plaže, najčešće mamama s malom djecom, nudila spas od ljetne žege i sunca.
A onda je jednog dana plažica zbog izgradnje ceste dobila betonski krov. Mi Šoltani svoju Garmu nismo htjeli žrtvovati, poželjeli smo joj sačuvati ljepotu, pa joj je napravljen betonski kao tunel, atrij s većim krovnim dijelom. S još većom zaštitom od žege i vrućine. Zato je ovo omiljeno mjesto mamama s malom djecom - ispričala nam je Marina.
Kako bi razumjeli opasnost koja se nad njom nadvila vratit ćemo se u 2018. godine, kada je svestrana Marina užežin priprema za nogometno prvenstvo na zapadnom betonskom zidu, surom, sivom nacrtala veliku šahovnicu. I prekrila pritom neki bezvezni natpis koje je tu netko našarao. A onda je povelo, pa je plavim bojama počela prekrivati i ostatak. U priču se tada uključuje njena prijateljica Ela, drugi kraj maštovite poluge koji je doveo do stvaranja ove morske atrakcije.
- Sjećam se točno, bio je peti mjesec 2018. godine kada je naša plažica dobila svoju prvu sliku. A kako smo Ela i ja uvijek tu dolazile na kupanje i od žala s plažice radile brodiće, počeli smo ih slagati i kao kamene slike lijepiti na betonske zidove. I malo pomalo, malo pomalo, betonsko sivilo je nestajalo pred morskim i kopnenim životom koje se počelo useljavati na zidove.
Mjesto su tu našle i kućice, crkvice, mostići, svjetionik, morski stanari, luka u Rogaču, kanu, a u njemu i kameni prikaz našeg susida Marka kako ga vozi. Mislili smo staviti i Prometov autobus uz kamenu sliku šoltanske ceste, i to kako prolazi pokraj kuća. Tu su i kuće dr. Rakića, Jerončića, evo i moje. To vam je ovdje na ovom dijelu... - kaže nam Marina, pokazujući nam ogromnu zidnu sliku koja se proširila preko svih zidova plaže.
Godinu za godinom slagala se njihova priča. A onda su se u nju uključili i drugi, poznati šoltanski slikar Vice Buktenica koji je na istočnom betonskom zidu nacrtao sliku. Onda jednog ljeta doveo i polaznike svoje Hlebinske škole, koji su se svojim potpisom uključili u uljepšavanje Garme. Potom se priključila i susjeda Zjena koja je nacrtala morsko dno, odmah do stepeništa što cestu spaja s plažom. Pa su došle i majka i kći Hajdi i Gracia iz Beča. Njihov je rad žena glava.
- Naša je plažica tako postala mjesto okupljanja, dobre energije, veselja, druženja. To više nije bila samo naša omiljena plaža, ona se pretvorila u galeriju, atrakciju, posebno mjesto omiljeno među domaćima i strancima – veli Marina.
I nas je Garma oduševila, eto najradije bi je ponijeli doma. A s njom i škoj, oblutke, more koje u njoj šumi, brboće, stvara pjevajuću, šumeću jeku koja se vraća od zidova. S njom bi uzeli u kompletu i sve one zidne kamene rakove, meduze, kitove, dupine, grdobine, raže, sipe i lignje, škampe, hobotnice, naslikana jata srdela sa svojim sjajnim velikim očima ....
I kao u Banovoj pjesmi rakove i školjke i morske alge, ma i one crvene koralje, ma sve ono podmorje, koju su iz mora Marina i Ela popele na zidove. Vezali ih uz kamene kućice od Garminih oblutaka, u replike crkve, zgrade općine iz Grohota. Nema tu čega nema, u priču ljetne ekipe, tima sastavljenog od domaćih i gostiju uselio se čitav svijet. Morski i kopneni.
- U litnja prijepodneva ja bi bojala zidove. A onda bi popodne na njega Ela i ja lipile kućice i razne morske oblike. Imamo naselja, ljude, simbole i Šolte, ali i susjednog nam Hvara. Ela je iz Vrboske pa je napravila prepoznatljive mostiće, tu je i forski teatar. Prvo radimo veće oblike, a onda tražimo kamenčiće za prozore i vrata. Svaku godinu popravimo ono šta je palo, ili se pokvarilo, uvik ima nekog posla – priča nam Marina.
A onda se u priču uplela glupost, jer glupost živi svugdje pa i na Šolti. I razarajuća je do boli. Mi smo šoltanski gosti, ali nakon što smo vidjeli kako domaća mladost zadnjih nekoliko noći ruši Garminu galeriju, ljuti smo kao i oni koji su je stvarali. Slomili su tako kanaderu CL-415 krilo, murini glavu. Lome izbojke, bacaju na zidne izloške kamenje, guštaju u razbijanju. Dosadno im je. Ne znaju što bi sa sobom pa ruše što stignu. Kamenom su razbili prikaz trajekta Šoltanka na vezu u Rogaču. Slomili su mu rampu. Da, dragi Šoltani, vaša dica, a nisu ni dica jer riječ je o 20-godišnjacima, zadnje dvije, tri noći u svojim provodima ruše ono čemu se dive stranci što ih ugošćujete u svojim apartmanima. A da s njima malo popričate na tu temu?
- Nisu to stranci nego domaća mladost. Blizu živim pa ih čujem kada dođu, čujem kako se deru. To su mladi Šoltani. Ruše ka da nije njihovo, naše, nego nečije tuđe. Srce me zaboli kad s jutrom vidim šta su porazbijali. A godinama se trudimo to urediti – kaže Marina.
Stoga imamo pitanje, ima li nade za Garmu koja je usput rečeno, putem fotografija oduševljenih turista osvanula na brojnim društvenim mrežama? Jer ako svijet na ovakvim mladima ostaje, onaj u Garmi preživjeti neće.