Sjećate se priče o prvorođenoj bebi na trusnom, bolje rečeno potresnom početku ove godine?
Kad je većina građana mislila da se – eto baš na Banovini, u srcu epicentra zbivanja – rodio mali David? Da bi se kasnije ispostavilo da nije ni David, ni Hrvat, nego preslatki dečkić neuobičajenog imena Daris – zato jer je Rom, dijete mame Nataše Lukić (21) i tate Ferida Safića (24), nevjenčanih supružnika koji već imaju dvogodišnjeg Damjana. Naravno, svi ih se sjećamo, bile su ih pune novine, televizija.
Dodatni publicitet jednom sasvim običnom, istodobno i čarobnom stvaranju novog života usred ruševina dalo je i obećanje gradonačelnice Supetra Ivane Marković da će bračka metropola mladoj obitelji sagraditi kuću bez koje su ostali u potresu.
Vjerujemo da je Marković velikodušno obećanje dala nošena iskrenim entuzijazmom; uostalom, nakon potresa i dolaska bebe na svijet ubrzo se i sastala s romskom familijom. No, ako ćemo stvari nazvati pravim imenom, od svega obećanog Daris, Damjan i njihovi roditelji nisu dobili – za sada – ništa. Ferid trpko veli da nisu ni od koga s otoka za kojeg su jedva i čuli, primili ni glasa, ni lipe. No, pošteno govoreći, priča je malko kompliciranija – a opet, u osnovi jednostavna.
Ferid, Nataša i njihovi dječaci žive u kontejnerskom naselju na Sajmištu u Petrinji – toliko o obećanoj kući. Možda je problem što se kao kontakt-osoba za odnose sa supetarskom gradonačelnicom nametnula Feridova majka Milena Safić (62), a vjerojatno zato jer je upravo ona vlasnica kuće u kojoj su donedavno svi zajedno stanovali. Milena navodno ne zna gdje su joj sin, snaha i najmlađi unuci, ali reporterski tim "Slobodne" dokazao je da im se ipak može ući u trag; pa nije Banovina New York.
Krenuli smo u potragu
Evo kako je izgledala potraga za njima, beskućnicima.
Imamo, dakle, kontakt-broj Milene, bake dječačića Darisa, najpopularnije bebe u Hrvatskoj na početku ove godine. Dogovaramo se naći s njom iako odmah kaže da nema pojma gdje su joj sin, nevjesta i unučići; stanuje u kontejneru ispred kuće koju je nekoć dobila za stanovanje kao privremeno rješenje, kuća i dalje nema uvjete za boravak u njoj. Sva je popucala, ima narančastu naljepnicu, unutra sad već caruju mravi, reljef Majke Božje samilosno sa zida u hodniku gleda na tu pustu, mravlju kuću. Sjećamo se interijera još od prvog, potresnog posjeta.
Dan uoči našeg ponovnog dolaska, Milena nam šalje poruku da neće biti kući jer "mora ići u posjet kćeri u Slavoniju". Mi svejedno odlazimo do nesuđenog doma Darisa i Damjana u nakani da barem popričamo sa susjedima tamo, u predgrađu Petrinje na adresi Matije Antolića.
Ispred Milenine napukle kuće i kontejnera ružnoću prizora kamuflira cvijeće; raste posvuda, znamo da je bavljenje cvijećem Milenin hobi. U dvorištu zatječemo njezina nećaka Ivicu Kovačevića, momka koji radi i stanuje u susjedstvu; pitamo ga gdje je Milena. Srdačno odgovara da je išla u obližnju ljekarnu po lijekove s kćerkom Gordanom Brajković, Ivica nas nudi da sjednemo, popijemo kavu i pričekamo je u vrtu ispred kuće.
Pristajemo, eto priznajemo, lovimo Milenu "na prepad".
Ćakulamo tako s Mileninim nećakom, stiže nam u društvo i Gordanin nevjenčani suprug Ivan. Nakon nekih sat vremena stiže baka Milena; šokirana je što nas vidi. U odnosu na zadnji posjet omršavjela je, izgleda umorno, razočarano. Ipak, vrlo brzo se pribere i nudi nas kavom.
– Skoči, Gordana, napravi kapučino! Ima i ona kesica tri plus jedan, hoćete to? Soka donesi! – naređuje "mater familias" Milena, Gordana krotko ide u kontejner, donosi gazirani narančasti sok u prozirnim plastičnim čašama. Zahvaljujemo, puštamo Milenu da se pribere, zapali cigaretu, čak malko i uživamo u zelenoj oazi usred plamene Petrinje ljeti; nedavno je pala obilna kiša i oživila vrućinom klonule i spaljene biljke. Zrak miriše na prirodu s gradskog ruba. U toj suburbiji svakako je puno ugodnije negoli u nevoljnom kontejnerskom naselju, limenka do limenke.
Milena započinje žalopojke na račun vlastita zdravstvenog stanja, kaže, ruka joj se "suši", a od "otpadanja" ju je spasila samo Majka Božja kojoj je hodočastila u marijansko svetište Marija Bistrica. Kćer Gordana ubacuje se kao inspicijent:
– Poljubila Isusa i Majku Božju ljubim joj ruku. Svetu vodu popila, ruku joj spasila, Bogu dragom i Isusu hvala – kao iz molitvenika insertira Gordana u priču. I ona je već baka, ima četvero djece, unuke... Trenutno živi s aktualnim partnerom Ivanom kod majke Milene, i njoj je pri ruci jer su djeca već velika, samostalna; njoj je četrdeset, prvo je rodila s osamnaest.
Zazivanje Boga za pobjedu na izborima
Milena je pobožna žena, pokazuje rukom na zlatni lanac okićen sakralnom medaljicom. Dobro zna razliku između smisla vjere i onoga što se može kupiti za novac. Žali se na kuću koju više možda nikad neće moći obnoviti, mada život u "kantonjeru" (kontejneru, nap.a.) nije tako loš. U kuću uđu skuhati nešto i povremeno se otuširati, kažu. Na pitanje gdje su joj unuci Daris i Damjan, ono nama najvažnije, sliježe ramenima.
– Ne znam, sunce moje. Posvađali smo se. Otišli su od mene; čujem, djeca su pod nadzorom. A za kuću mi se gradonačelnica javila, dobra je žena, imala je izbore i nekih privatnih problema, ljudi smo. Skoči, Gordana, u kantonjer po stari mobitel da novinarki pokažem poruke od gradonačelnice – naređuje Milena.
Gordana već nosu aparat; doista, komunikacija s gradonačelnicom Supetra postoji. U SMS-ovima Mileni u travnju javlja da joj se pokvario mobitel, i da je projekt napravljen. Priznaje da joj je bila velika gužva oko izbora, te Mileni poručuje da svakako podnese zahtjev. Najavljuje i javljanje nakon Uskrsa kad popriča s inženjerom.
U sljedećoj poruci gradonačelnica baki malog Darisa, pak, poručuje da su nedavno dobili parametre i knjigu standarda za projekt obnove. Sad smo ga zgotovili, kaže, i informira Milenu da su sad u Hrvatskoj lokalni izbori, uz nadu da će biti reizabrana. Milena zaziva Božju pomoć u to ime. Čini se da je pomoglo...
Poruka poslana 26. lipnja, međutim, govori o nekakvom kontejneru odobrenom od druge općine, na što Milena zahvaljuje. Ipak, ljeto prolazi, bliži se zima, a nema ni građevinara, ni materijala, a ni uže obitelji malenog Darisa kojoj bi ta logistika bila i namijenjena.
– Nemam njihov broj, od sina i nevjeste, sunce moje. Možda su na Poljanama, kod njenih. Mene sve boli: bubreg, astma, reuma, kosti. Kost mi u ruci zdrobita, samo je Bog drži i Majka Božja – opetuje Milena dok je kćer samilosno promatra.
Nevjenčani joj se suprug Ivan Oršuš s rođakom Ivicom povukao malo sa strane, da ne stvaraju gužvu za stolićem pred "kantonjerom".
Razočarani odlazimo razgledati kontejnersko naselje deset minuta vožnje udaljeno od Milenine kuće. Čuli smo da tamo žive svakojaki "fejkovi"; ljudi koji su na socijali i prije potresa, ne rade i ne žele raditi, svakakve se priče po Petrinji pletu. Naravno, život u kontejneru u sklopu limenka-naselja drugorazredna je opcija u svakom slučaju; ipak, nekima odgovara tamo prenoćiti da bi uštedjeli na kućnim režijama u tom slučaju, i dobivali besplatni obrok.
"Stanuju u kontejneru, a kuća cijela", govore po Petrinji. Sigurni smo, međutim, da je tamo barem polovica i onih koji doista nemaju kamo...
Šećući među limenkama – na početku te sumorne promenade nalazi se igralište za najmlađu djecu – međutim, ugledamo Natašu i Ferida s djecom! Nevjerojatno, stižu kao naručeni!
Iznijeli su sjedalicu, Ferid sjeda; vele, bole ga leđa. Nataša drži Darisića u naručju, stasao je u krasnu bebu, pametnim očicama gleda neke nove ljude oko sebe. Okupljaju se odmah znatiželjne susjede; dokolica je boljka koja nagriza kontejnersko naselje obavijeno žegom i beznađem. Pored igrališta Damjan vozi dječji autić.
Djeca su čista, izgledaju zdravo i sretno; njima kontejner nije neki "bed" dok se mama i tata lijepo slažu, dok ima igračaka i trbuščić je pun. Čini se da su za njih ti "minimalni tehnički uvjeti" ispunjeni...
– Aha, vi ste oni novinari iz Splita, sjećam se – kaže Ferid, a Nataša potvrdno kima.
Sjeća se i ona našeg posjeta dok je još živjela u zajednici sa svekrvom, "u kantonjeru" tada prekrivenom snijegom. Sad je u klimatiziranoj limenki, obitelj uživa u 600 kuna dječjeg doplatka; od tih će novaca, najavljuju, upriličiti rođendanski party za Damjana koji ovih dana puni dvije godine.
Mali je hajdukovac, ali nije skroz
– Kupit ćemo tortu u slastičarnici "Tri jagode" u Sisku. Ovih dana će nam popraviti automobil pa ćemo ići po nju. Imamo stari Golf, dovest će ga labudica – veseli se Nataša.
Pitamo Ferida ima li posla; znamo da je završio vodoinstalaterski zanat.
– Sad trenutno ne tražim, bole me leđa. Išo sam glumit junaka ove zime i digo sirovu bukvu kad sam cijepo drva pred kućom. I onda me ukliještilo. Kad prođe, imam plan; tu u pilani nać poso. Nije u struci, ali dobra je plaća – najavljuje Ferid.
Kaže da nije u kontaktu s majkom.
– Nismo se slagali otkad sam ženu našo, a meni su Nataša i djeca sve. Djeca su stup; vidi maloga, kaki je – ponosno pokazuje Darisa, koji ima tuticu s natpisom: "50 posto mama, 50 posto tata, sto posto Hajduk"!
– Hej, pa mali je hajdukovac – primjećujemo.
– Pa nije skroz, ali hajde de. Dobili smo u donaciji tu robicu za njega i ovog razbojnika – veli Ferid dok s ljubavlju gleda starijeg sinčića Damjana. On je parkirao svoje vozilo i s dudom u ustima također prati sa zanimanjem o čemu to odrasli razgovaraju.
Pitamo Safića je li se javila gradonačelnica Supetra zbog obećane kuće.
– Ej, kad bi se barem javila ko što je obećala! Da Nataša, djeca i ja imamo barem mali stan, ako već ne kuću za sebe i djecu. Ne, nikad se nisam čuo s njom. Navodno je kontaktirala s mojom majkom, ali valjda bi trebala s nama – smatra Ferid.
Četveročlana obitelj Safić Lukić živi, dakle, svoje kontejnerske dane, namaknu pelene za bebe, dobiju jedan topli obrok dnevno kao i drugi im susjedi u "limenkama". Kažu, hrana je dobra, bude i pohane ribe, nekad sami skuhaju grah iz konzerve i slično. Klinci ih bude ranom zorom, nekad odu na Kupu na kupanje, druže se, liježu oko 22 sata navečer.
Vole biti zajedno, raduju se Damjanovu rođendanu. Jedini porok su im Feridove cigarete; Nataša u trudnoćama zbog djece nije pušila, sad nekad "zapali" i ona...
– Odakle novci za taj otrov? – bockamo ih pitanjem.
– E *ebiga sad, niko nije savršen. Posudimo nekad, pa ja vratim, daju mi i prijatelji – Ferid će.
Centar za socijalnu skrb ih ne gnjavi, kažu, a Nataša nema porodiljni dopust, raspolažu jedino naknadom od 300 kuna po djetetu. Nataša ima samo osnovnu školu.
– Ne znam ja to s papirima, tim porodiljnim i to. Samo da Ferid ozdravi leđa i nađe poso pa će nama bit dobro. I da nam se možda ipak javi ta iz Supetra šta je kuću obećala. Može i mali stan, samo da je naš – nada se Nataša u ime svoje mlade obitelji.
