Tko se za nadolazeće zimske dane, blagdane pogotovo, zaželi fritula ili kolača sa zamamnim mirisom limuna ta bi ga slatka želja mogla prilično skupo koštati. Čak 50 kuna po kilogramu, tvrdi Višanin Slavomir Raffanelli Tjonta (68), najpoznatiji hrvatski uzgajivač ekološkog limuna, koji je prošle zime, negdje u ovo doba, šokirao izjavom: "Jedan limun, jedan euro". I tako je bilo, iako su mu se, veli, ljudi smijali, napadali ga i pričali priče.
– Ove zime će biti 50 kuna po kilogramu i to ako ga bude bilo. Ne govorim o uvoznom limunu … Ako želite gratati koru, znači u potpunosti iskoristiti plod, nećete moći proći jeftinije – samouvjereno će vrsni viški znalac dobro upućen u situaciju s proizvodnjom limuna, ne samo hrvatskom nego i globalnom, koju prati i proučava već skoro četiri desetljeća, skromno procjenjući svoje znanje na skali od jedan do deset ocjenom dva.
Svestrani i poduzetni Raffanelli, koji se bavi i turizmom i ribolovom, svoju je ljubav i trud oko omiljenog mu agruma prenio i na članove obitelji, a sada je nadomak ostvarenja životnog projekta – ekološke plantaže citrusa ponad viškoga Kuta, koju još od lani podiže pomažući sinu Anti (25) kako bi mu u naslijeđe ostavio nešto od čega će na otoku moći itekako dobro živjeti sa svojom obitelji.
– Kada bude gotova, ova plantaža za obitelj od pet, šest članova, dnevnim radom od dva do tri sata pet dana u tjednu, donosi svakom od članova obitelji cjelogodišnju plaću jednog saborskog zastupnika sa svim dodacima i više od toga – objašnjava nam računicu viški kralj limuna kojeg smo sa sinom Antom zatekli na njegovoj mladoj plantaži citrusa, najvećoj s ove strane Jadrana.
S one druge, talijanske, žive drugi najveći proizvođači limuna na svijetu. Prvi su Amerikanci, treći Španjolci, četvrti Portugalci, Izrael je tek na petome mjestu, a Hrvati, veli Slavomir, uzmu li se u obzir plantažni nasadi, na samom začelju kolone.
Površina u vlasništvu Raffanellijevih je 1,7 hektara kaskadnog terena s vrhunskom ekološkom plantažom primarno limuna, kojega još valja opasati suhozidima, a uz rubove posaditi lavandu čiji će miris odbiti gomilu nametnika. Ima tu i limete, naranče i kumkvata, a njihov bi rod u četvrtoj, petoj godini trebao biti u svom elementu.
– Trenutačno je posađeno 300 limuna, oko 70 posto sorte Lisbon i 30 posto Meyer, sto stabala naranče, a u sljedećoj fazi bit će 70 posto Meyera i 30 posto Lisbona. I nešto našega, autentičnog viškog limuna. Meyer je najizdašniji... On u svakoj mjesečevoj mijeni daje cvijet, a ako vremenski uvjeti zadovoljavaju, daje i plod. Kad se ova mikrolokacija zaštiti od vjetra i stabla prekriju mrežama zadržava se 30 posto sunčevih zraka u ljetnom periodu, smanjuje potrošnja vode za 30 posto, a produžuje se i vegetacija za dva mjeseca – podučava nas Slavomir tajnama uzgoja na plantaži koja će ukupno imati 2400 stabala – 1500 limuna, 300 i nešto naranči, ostalo su grejpfrut, limeta i kumkvat. I k tome još protiv nametnika korisnu lavandu i buhač kao dekoraciju koja se također može dobro unovčiti.
Kad projekt, a Slavomir ga je kopirao od Talijana, bude u cijelosti gotov plantaža će se prostirati na dvije padine s dvanaest kaskada.
– Ne treba očekivati milijune od ovoga, ali prihodi na ovim plantažama su za naše uvjete nevjerojatno dobri. To sam rekao i mome Anti … Kad bi uspio samo jedan urod, govorimo o jednoj berbi godišnje, govorimo o 50 posto koliko može maksimalno dati jedno stablo (radi se o ekološkom uzgoju gdje su urodi za 50 posto manji, što znači da na stablu limuna imate negdje oko 30 kilograma, a naranče oko 40 kilograma), a moguće su dvije berbe (isključivo kod limuna), već bismo od ove, trenutačno zasađene plantaže imali oko 20 tona limuna. Bolje je ni ne govoriti koji su to iznosi …
- Kad bi ona rađala idealno, kad ovo sve bude gotovo, ne postoji hotel koji može donijeti više novca od nje. To su nevjerojatno dobri prihodi – govori Slavomir Raffanelli, navodeći kako bi Antina plantaža, kad u cijelosti bude gotova, u idealnim uvjetima godišnje mogla dati milijun eura.
– Možda u početku imate malo više posla, ali ćete vidjeti na kraju da je održavanje zapravo malo. Zato se i rade suhozidi, kad se dignu zidovi i kad se bude moglo oko stabala proći traktorčićem, za dva dana će biti moguće očistiti površinu. Sustav navodnjavanja je postavljen…
- Ovo je jedina mikrolokacija na otoku Visu garantirano podobna za uzgoj bilo kakvih agruma, što se tiče temperature. Što se tiče vjetra, tu je mali problem, a dokaz je ova zadnja bura nezapamćene snage na Visu koja nam je prilično porušila već postavljene rubne mreže.
- Pojedinačna zaštita svakog stabla pokazala se kao idealno rješenje jer ovi udari bure nisu na mladim stablima napravili nikakvu štetu. Južni i zapadni vjetrovi agrumima toliko ne smetaju. Bure ima nešto, a vjetar smeta stablu agruma, zbog njegova povećeg lista i nešto slabije peteljke.
- Da bi sačuvali masu lista, a s tim povećali urod, stavljamo zaštitnu mrežu da bi smanjili udare vjetra. Tako će ostati svaki list, jer u ekološkom uzgoju imate velike probleme s nametnicima, kao što je lisnata uš i afrički miner. To je jedan nametnik koji ulazi u debljinu lista i buši njegovu sredinu. List dobije zlatnu boju i poslije toga otpada – govori Raffanelli opisujući nam stanje terena godinu ranije.
Zemljište je bilo prekriveno gomilama kamenih gromada, obraslo šikarom, valjalo je sve to očistiti i pripremiti tlo za svibanjsku sadnju …
– Kad se probijao put prema lučici, sva velika kamenja prebacili su na ovo područje iznad Kuta. Prilikom kupovine zemljišta od Grada sam tražio da se taj kamen ukloni. Otišao sam kod gradonačelnika, gospodina Ive Radice i upoznao ga s problemom. Gradonačelnik je pristao uzeti kamen i pobrinuti se za njegovo deponiranje, a postigli smo i dogovor da nam bageri poravnaju teren i troškove podijelimo u nekom kulturnom omjeru.
- Ovaj projekt ne bi nikada zaživio da nije bilo razumijevanja od lokalne samouprave. To smo i napravili u roku od mjesec dana. O gradonačelniku Radici možemo govoriti što god hoćemo, da je ovakvi i onakvi, ali taj čovjek jedini ima viziju razvoja ovog otoka. Radica je prvi gradonačelnik koji želi povezati turizam i poljoprivredu, ima polje, koje, kad završi svoj posao, ide polijevati, kopati i orati. Samo čovjek koji radi može razmišljati kao radnik. Ne možete biti gradonačelnik u odijelu i kravati po cijeli dan i koji nakon posla sjedi po kafićima i priča o politici – komentira Raffanelli, a u priču se, štiteći stabla mrežom protiv vjetra, uključuje i njegov samozatajni sin Ante:
"Prije Prvoga svjetskog rata 90 posto otoka je bilo obrađeno, 15.000 ljudi je svakog jutra išlo u polje raditi bez ijednoga traktora. Vis je plaćao više poreza nego cijela Crna Gora".
I odmah se vraća poslu, priču s novinarima radije prepušta ocu …
– Gledajte, ja svake godine nekih mjesec, mjesec i pol dana putujem po svijetu gledajući limune i naranče. Ali u biti limune, jer mi je limun broj jedan. Činjenica je da ga je sve manje i manje, jer je limun nevjerojatno osjetljiv. Naranča je đava u odnosu na njega, otpornija je, ima jači list, jaču peteljku i njezina podloga je drukčija. A vole se skupa …
- To su dva stabla koja jedan drugog privlače. Zašto?! Jedan dio nametnika s limuna odlazi na naranču i rasterećuje ga. Pa nisam ja bezveze posadio naranču i limun zajedno. Kad sam bio u Izraelu rekli su mi: "Raffanelli, ne možeš ti saditi monokulturu. Svaka monokultura ti je smrt". Pametni su to ljudi …
- U Izraelu znaju najviše o limunima. Židovi su poseban narod, u svemu iznad drugih i bio bih nepošten kad bih rekao da Židov nije inteligentniji od mene. Prvi put sam dolje bio prije 46 godina, buktio je rat. Došao sam u jedan mali dućan, a tamo piše: "Ako blagajniku pokažete deset dolara on vas nagrađuje s deset centi. Mislim se u sebi: "Što je ovo? Jesu to ti Židovi, veliki trgovci, bankari?" Ušao sam kupio upaljač i tabakeru. Na blagajni pokazao deset dolara i sav sretan uzeo onih deset centi. Pitam ga: "Kakva je ovo trgovina, vi poznati trgovci, a darujete novac". Nato on meni: "Eee, a jeste kupili upaljač? A tabakeru? Tu sam zaradio dva dolara, a vama dao deset centi, mamac za budale".
- Tad mi je bilo sve jasno. Pa ti su ljudi izorali pustinju, dovezli željeznu rudaču, stavili vodu i napravili plantaže, od ničega stvorili čuda. Ma mi smo umišljeni narod i ja se zato jidim – vrti glavom Raffanelli ne stideći se priznati kako od njega ima pametnijih.
Ljuti ga što uzgajivači citrusa u Hrvatskoj ne poštuju pravila ekološkog uzgoja, pa otvoreno proziva kolege iz doline Neretve, ne bojeći se njihovih reakcija.
– Neretljani su prvi počeli plantažnu sadnju s mandarinama, narančama. I s limunima… Nekoliko jakih bura dvije godine s niskim zimskim temperaturama (minus 8 do minus 10) uvjetovalo je drastičan pad nasada limuna. Izgubit će i ostatak …
- Plantaže su tamo koncipirane na besplatnoj vodi iz Neretve čiji nivo opada. U bivšoj Jugoslaviji sve se moglo prodat, sada roba mora imati kvalitetu da bi se mogla plasirati na tržištu. Ni Rusi ne kupuju više svašta. Ma ja nemam ništa protiv tih ljudi, meni su oni čak dragi. Da se u Neretvi uvede malo reda, da se ljudi malo bolje organiziraju, malo marketinga i malo ekologije di bi im bio kraj. Malo manji urodi, ali zato bi cijena sve nadoknadila, a tržište nevjerojatno veliko. Neka pratu malo modu.
- Ali naši su ljudi takvi kakvi jesu, prevelikom upotrebom umjetnih gnojiva i drugim glupostima uništit će sebe i sve oko sebe. Ako krumpir nema deset kila, onda to nije krumpir, seljačka posla – srdi se viški kralj citrusa navodeći kako izveze devedeset posto svojega limuna ubranoga na staroj plantaži, površine 3700 četvornih metara s 450 stabala, koja se nalazi u gradu Visu, tik uz njegovu obiteljsku kuću.
– Ispod 15 kuna po kilogramu naveliko ga nema. Teško je razgovarati o cijeni koja se dobije, a može se dobiti nevjerojatno puno. Pa ne bih ja radio sve ovo da ne vidim priliku za zaradu. Imamo još dvije mikrolokacije tu u blizini ove nove plantaže i još 2,7 hektara terena u Smokovi. To sam isto kupio … To su mikrolokacije koje su ostale i bila bi tragedija ako biste tu posadili vinograde, jer se vinogradi sade od Skandinavije do Afrike.
- Svako go... danas ima lozu. Svatko ima vino i kad vi dođete na to tržište konkurencija je prevelika, a mi smo premali. Ma ne bih bio konkurentan ni da proizvodim mandarinu. Kako ću konkurirati Neretvi kad je cijena mog kubika vode 10 ili 15 kuna, a oni je imaju gratis – objašnjava računicu Raffanelli podsjećajući na jednu knjigu "koju smo mi izbrisali iz naših glava, jer potječe iz socijalizma".
– Prije Domovinskog rada, negdje 70-ih ili 80-ih godina, ekipa stručnjaka je išla po otocima i, na osnovi određenih parametara, određivala mikrolokacije gdje se može što uzgajati. U toj knjizi piše kako se na otoku Visu može proizvesti količina limuna koja bi zadovoljila dvomjesečne potrebe bivše Jugoslavije. Ako to sada preračunamo za potrebe Republike Hrvatske, to znači da bi Vis mogao "pokriti" 30 posto godišnjih potreba naše zemlje. Ostatak otoka, znači Hvar, Lastovo, Mljet, Korčula te dubrovačko područje..., mogli bi dati ostatak limuna, a ostalo bi bilo za izvoz (što znači iz minusa prijelaz u pozitivu i to ne lošu). Pa vi sad razmislite – zaključuje Slavomir Raffanelli.