Izvjesna je internetska pojava, za koju nitko nije siguran ni postoji li uopće izvan fejsbuka i inih postaja virtualnog svijeta, ponudila Nini Badrić da za tristo kuna dnevnice vadi krumpir negdje u okolici Bjelovara. Kako iza svake internetske pojave, makar i vrlo udaljena, postoji nekakva bijedna egzistencija, bilo u obliku prištavog adolescenta, kojemu slabo ide fizička onanija pa pristupa onoj digitalnoj, bilo u obliku kakve nezadovoljne ženske, koja bi da bude Severina, ali joj Bog nije dao dovoljno argumenata, tako i iza ideje o vađenju krumpira za tristo kuna nekakav, makar i najbjedniji ljudski život, ipak postoji.
Isto tako postoje i stotine, vjerojatno i tisuće, možda i desetine tisuća lajkača i lajkačica, također digitalnih onanista i onanistica, koji su pokazali oduševljenje idejom da Nina Badrić radi u polju krumpira, uz uvjet da, ako je to ikako moguće, bude izravan prijenos na televiziji. Jer bez prijenosa cijela stvar skoro da gubi smisao. Naime, bukvalnoj čeljadi, a iza pojave koja nudi pjevačici da se umjesto pjevanja pozabavi elementarnim ratarskim poslovima zacijelo stoji neki nesumnjiv bukvan ili bukva, poniženje gubi smisao ukoliko nije očigledno i svima vidljivo.
E sad, zašto bi sađenje, okopavanje i vađenje krumpira bilo ponižavajući posao? Već vidimo i čujemo kako se javljaju pseudokršćanski moralisti, koji nam govore kako je svaki posao častan i dostojan čovjeka, ako se na častan i dostojanstven način obavlja, i kako zapravo nema razlike između vađenja krumpira, vađenja zuba, menadžeriranja u velikoj korporaciji i pjevanja u zagrebačkoj Areni. Naravno, to je istina, zaista razlike nema, u nekom dobrom, empatijama posijanom društvu, u kojem se prema svakom pojedincu i pojedinki iskazuje dužno poštovanje, razlike u poslovima nema.
Ali zar bi netko pomislio da bi u takvom društvu ikome na um palo da pjevačicu, i sve pjevačice, te njihove kolege glazbenike, kada se požale da im je zahvaljujući odlukama glavnog koronarnog stožera Civilne zaštite, a onda i same Vlade, onemogućen rad, pošalje na rad u krumpirištu? Dakle, u društvu u kojem je takvo što moguće različiti se poslovi, i različite profesije, jasno i nedvosmisleno hijerarhiziraju, do te mjere da se oni koji rade u polju smatraju manje vrijednim od onih koji, na primjer, pjevaju, a smisao društvene revolucije, ili smisao društvenih reformi, u tome je da se pjevačice pretvore u žene koje vade krumpir.
Osim što takvo društvo pokazuje simptome opasne bolesti - jer dobro je to netko od mojih prijatelja ovih dana primijetio, počne se s Ninom Badrić i Severinom, a završi se sa Židovima i Srbima - ono je i duboko disfunkcionalno. Jer hajde zamislimo Ninu Badrić kako uz njezine radne, profesionalne i fizičke pretpostavke obavlja osnovne ratarske poslove i kako radi sve one teške fizičke poslove koje ne može obaviti traktor?
Ostavimo li po strani to što će stotinama, tisućama i desetinama tisuća disfunkcionalnih digitalnih onanista i onanistica takvo što biti smiješno i što će zlurado uživati u padu jedne estradne zvijezde, ali zar vam se ne čini da će rad Nine Badrić u krumpirištu biti izrazito neučinkovit, niskoproduktivan, te sa stanovišta oplodnje kapitala kontraproduktivan i za nju i za društvenu zajednicu?
Jednako kao što će, i to valja reći, nastup onog prištavog adolescenta ili te neke zavidne ženske, kakvima već zamišljamo one koji su pokrenuli ovu aferu, uz pratnju Zagrebačke filharmonije, prigodno sastavljene od slučajnih prolaznika, koji se prvi put susreću s instrumentima, pred cjelokupnim hrvatskim auditorijem, djelovati jednako bijedno, neproduktivno i neisplativo.
Drugo je, opet, pitanje zašto Nina Badrić, ili bilo koja druga istaknuta estradna umjetnica ili umjetnik, od društvene zajednice očekuju pomoć u kriznim vremenima. Na ovo pitanje postoji nekoliko mogućih odgovora, pa neka svatko odabere odgovor koji mu se više sviđa.
Sa stanovišta liberalnog kapitalizma, ili bilo kakvog drugog kapitalizma, Nina Badrić ima neusporedivo veće pravo da očekuje pomoć od zajednice nego spomenuti adolescent, nego ona zavidljiva i nemuzikalna ženska, i nego svi ti njihovi bezbrojni lajkači, jer je Nina Badrić tokom svoje pjevačke karijere na svoje prihode platila veći porez nego svi oni zajedno. A porez, gospodo moja, nije kazna, pa da ga pjevačice moraju plaćati pošto se bave poslom koji netko smatra nedostojnim, nego je novac prikupljen od poreza nešto što pripadnika zajednice štiti od onog što bi im se moglo dogoditi da žive izvan zajednice. Nini Badrić bi se, recimo, moglo dogoditi da je pošalju u polje da vadi krumpir…
Slijedi drugi, i malo važniji odgovor na pitanje zašto pjevačicama, pjevačima, glazbenicima, sladoledarima, sobaricama, konobarima… treba pomoći u vrijeme krize: zato što smo ljudi i zato što smo solidarni jedni s drugima. A temeljna pretpostavka solidarnosti nije empatija, nego inteligencija: ako je vlast pod prijetnjom epidemije zabranila estradnim radnicima da nastupaju, onda treba pomoći estradnim radnicima, bez obzira na to što smo prije toga mislili o njihovom radu, jesmo li slušali njihovu muziku i jesmo li se smijali njihovim skečevima. Ne znam nijednu pjesmu Nine Badrić, nikada nisam bio na njezinom koncertu, ne slušam takvu muziku…
Treći odgovor važniji je, međutim, i od drugog: estradnim radnicima i radnicama treba pomoći zato što su oni hrvatska kultura.
Možda su oni i najživlji i najpropulzivniji segment hrvatske kulture, a ideja da bismo se trebali riješiti kulture, pa još u ime rada u poljima, samoubilačka je po svaku zajednicu. Ali nije bez presedana u novijoj povijesti: nju su, svaki na svoj način, zastupali Joseph Goebbels i režim Crvenih Kmera u Kampučiji, današnjoj Kambodži. Po mišljenju obje strane, Goebbelsove i Pol Potove, partijska ideologija treba zamijeniti slobodnu kulturnu inicijativu. Obojici velikih zločinaca dvadesetog stoljeća veoma bi se svidjela ideja da se pjevačica pošalje na vađenje krumpira, ali bi im se, ipak, najviše svidjeli svi ti lajkači i lajkačice. Koliki i kakvi samo idioti da zajedno s njima stvoriš pakao na zemlji.