Rastu u COVID vremenu, rastu uoči sezone, rastu u inflaciji, rastu čak i kad padaju primanja. A mi smo naviknuli na to jer - moramo. Statistika kaže da su potrošačke cijene u travnju bile za 0,7 posto više od onih u ožujku, a tijekom COVID godine rasle su 2,1 posto. Promil po promil, potrošač i ne osjeti, dok se pred kraj mjeseca ne isprazni novčanik.
- Primijetila sam da su neke stvari skuplje. Majka sam dviju curica, znate kako pred kraj škole fali zadaća, fali gumica..., da ne govorim o prehrani djece koja moraju jesti raznovrsno. Jest da je nešto ostalo isto, nešto je više, ali su zato primanja manja - kaže nam sugrađanka Radmila Kusalo, koja primjećuje kako je nešto skuplje voće i povrće. Traži način kako uštedjeti:
- Ravnam se po akcijama, nemam drugu opciju. Kako kažu, kunu deset puta prevrneš preko ruke. U blizini mog posla je mjenjačnica novca i zlata, nevjerojatno koliko oni posla imaju. Ljudi su počeli prodavati sve što imaju.
Postoje trikovi
Radmila smatra kako dubrovačkoj četveročlanoj obitelji za osnovne životne potrebe trebaju dvije plaće, svaka u visini od barem po sedam tisuća kuna.
- Ne bismo time mogli sebi priuštiti putovanja, ali ne bih brinula mogu li djetetu kupiti cipele i kakve kvalitete – zaključuje Dubrovkinja.
Da je život u Dubrovniku, s obzirom na prosječna primanja, (pre)skup, jasno je i turistima, a kamoli ne lokalnima. Zanimljiva je procjena o troškovima života na web-stranici numbeo.com. Po indeksu troškova života, na listi od 261 grada, Dubrovnik je u prvih 50. Dobro, jeftiniji smo od Pariza, Londona, Dublina... ali nismo od Madrida i još 200-njak gradova.
Sugrađaninu Dinu Avdiću koji, kako kaže, nema ni ženu, ni dijete, ni kredit, za pristojan život, bez prelijevanja iz šupljega u prazno, trebalo bi poprilično:
- Pet tisuća eura mjesečno! Za moj life style – otkriva Dino dok pokušava zvučati ozbiljno iako ga osmijeh otkriva. Na naše "pretpostavit ćemo da ih nemate", Dino uzvraća protupitanjem:
- Kako znate? Postoje trikovi, raditi više poslova, baviti se ilegalnim radnjama, biti član nekakve partije, po mogućnosti aktualne, vladajuće – veli nam Dino, koji nije ni u jednoj stranci. I nek se zna, ne gleda on račune, a kupuje samo najbolje – bifteke, oboritu ribu... Ali kasnio je na razgovor za posao pa smo u toj "bajci" ostali tek nekoliko minuta.
- Malo idem u butigu, ali kažu mi ukućani kad se vrate, "vidi što sam donijela, nisam donijela ništa, a 400 kuna otišlo" – govori nam Ivo Čorić. Kaže kako građani primjećuju da je život teži zbog složene situacije i nestašice.
- Ne vjerujem da je puno išlo gore s cijenama, možda neke manje stvari. Ali problem je što su niža primanja i zalihe se troše. Mi smo se naviknuli na skupoću, ali tako treba biti, to je ipak Dubrovnik - smatra gospar Ivo.
Na spomenutoj web-stranici procijenjeni mjesečni troškovi života za četveročlanu dubrovačku obitelj su oko 23 tisuće kuna, a za samce oko šest tisuća kuna, i to bez stanarine. A podstanara u Dubrovniku ne manjka. Kao i samaca koji žive od dvije i pol tisuće mirovine, pa i manje. A koliko je onih koji su zadnju godinu na Vladinoj mjeri za očuvanje radnih mjesta od četiri tisuće kuna.
Ako su mnogim Dubrovčanima procijenjene brojke nedohvatljive, nisu daleko od realno potrebnih. Za pristojan život, a ne za preživljavanje. Dobro, procjenjitelji nisu, kao prije sindikalisti, uzimali u obzir samo one najosnovnije troškove za preživljavanje. Uvrstili su uz prehrambene artikle, odjeću i obuću, i vino, cigarete, gradski prijevoz, taksi-usluge, sportske aktivnosti,vrtić, školu, odlaske u ne pretjerano skupe restorane... Sve ono što bi bilo normalno da netko sebi može priuštiti. Ali u tome smo odavno u nenormalnoj situaciji. I to ne samo zbog korone!
Srednja klasa
Iako sindikalisti više ne izračunavaju sindikalnu košaricu mjesečnih obiteljskih troškova, Dolores Lujić, sindikalnu organizatoricu za područje Županije pri SSSH, pitamo koliko su realni navedeni izračuni troškova života:
- To bi bilo realno za pristojan život neke srednje klase. Sve ispod toga je samo za preživjeti, namiriti osnovne životne potrebe: plaćanje režija da ti ne isključe struju, najam da te ne izbace iz stana i osnovne namirnice da možeš prehraniti obitelj – kaže Lujić pa dodaje:
- Ispod 12 do 14 tisuća kuna, ako je netko podstanar, jednostavno ne može pristojno živjeti. Da bi se zadovoljile osnovne životne potrebe, i još ako netko ima djecu, ispod toga ne može pokrpiti ni minimalne troškove.
Moglo bi se porezno rasteretiti plaće jer dosadašnja rasterećenja nitko nije osjetio, davati olakšice kroz plaću, smanjiti doprinose za mirovinsko i zdravstveno, smanjiti PDV... - nabraja Lujić i potvrđuje kako im se radnici obraćaju za pomoć. Jesu i u najboljim vremenima, a u zadnje vrijeme puno više.
- Obraćaju se za sindikalne pomoći i za sindikalne zajmove. To su pozajmice koje se radnicima isplaćuju na račun, a mogu ih vratiti unutar deset mjeseci na koliko hoće rata. Potražnja za zajmovima porasla je sto posto - kaže Lujić pa će još kako smo se vratili u devedesete, poslijeratne godine, kada su bile sigurne jedino plaće u državnoj službi, a gospodarstva nije bilo.
Valja još spomenuti, procjene kažu kako je Dubrovnik znatno skuplji za život od svih ostalih promatranih hrvatskih gradova: Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka. Primjerice, u Dubrovniku bi obitelji u iznajmljenom stanu trebalo oko 27 tisuća kuna kako bi održala isti životni standard kakav može imati s 18 tisuća kuna u Zagrebu. Kažu li još neki kako nismo skupi?