Ova područja puna su eksploziva, strogo je zabranjeno sidrenje i ribarenje!

Jedne prigode, nekoliko mjeseci prije ovog događaja, bili smo na moru i izvlačili mreže, te sam ja u mrežama među ribom primijetio nekakav eksploziv, tzv. šipke, štapine. Štapini su bili savitljivi, i prilikom izgaranja ispuštali su žuti plamen, a s tim su se štapinima susretali i drugi ribari.

Bilo je oko četiri kilograma tog eksploziva na brodu, a ja sam ga u vrećici stavio ispod vrata kormilarnice – dio je iskaza koji je kapetan broda "Mali Božo" nedavno dao Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu u istrazi u povodu eksplozije u rujnu prošle godine u kojoj su stradali radnici angažirani na remontu ribarice, piše Slobodna Dalmacija.

Jedan od njih pritom je zadobio teške opekline te je skoro mjesec dana bio u komi, a zadobivene ozljede ostavile su trajne posljedice na njegovo zdravlje.

Štapini 'zgodni' za fešte

Iako su informacije o eksplozivu bile proslijeđene policiji odmah nakon nesreće, a potvrdili su je i drugi članovi posade, trebalo je proći godinu dana da bi netko tu informaciju i službeno zabilježio.

Iako se za eksploziju krive izvođači radova, po nalazu Centra za vještačenja "Ivan Vučetić", nesreća se dogodila aktiviranjem nekog lakozapaljivog sredstva.

Centar ne provodi vještačenja koja bi mogla utvrditi o kojem je sredstvu riječ, no njihovo je mišljenje da bi mogla biti riječ o bezdimnom barutu koji se lako zapali i "gori intenzivnim plamenom, te dolazi do vrlo brzog požara i intenzivnog plamena".

Prema riječima kapetana, štapini su imali rupe u sredini, dosta su savitljivi, dio ih je bio debljine prsta, a dio debljine olovke, i namjeravao ih je koristiti za fešte kod kuće jer, kada se zapale, gore specifičnim žutim plamenom. Prema svemu navedenom, može se zaključiti kako je riječ o punjenjima topovskih granata koje je JNA bacila u more prilikom povlačenja s Visa.

Ovo, naime, nije bio prvi slučaj da su štapini izvučeni iz mora, kazali su članovi posade u svojim iskazima, a sličnu su lovinu znali na području oko Jabuke izvući i drugi ribari.

Od Prvog svjetskog...

"Jadransko more zatrovano je tonama raznog streljiva, mina, granata, neeksplodiranih torpeda, od kojih se neka na morskome dnu nalaze još od Prvog svjetskog rata.

Nakon Drugog svjetskog rata, bacanje viškova streljiva u more bila je uobičajena praksa, a posebno su zabrinjavajuća vojna sredstva koja su u more bačena u nedavnim ratnim zbivanjima – bilo da je riječ o vojnim sredstvima JNA ili neiskorištenim sredstvima koja su u more bacali zrakoplovi NATO-ova saveza na povratku u Italiju s misija iznad Balkana", navodi se u studiji izrađenoj u sklopu projekta UNCOSS (izrade ronilice opremljene za detekciju eksploziva). Projekt je dobrim dijelom financirao EU, a vodio ga je naš Institut "Ruđer Bošković".

su svi ti podaci kao označeni vojna tajna.

No, iz jedne prezentacije koja analizira različita sredstva kojima se mogu detektirati eksplozivna sredstva na morskom dnu, a autor je Mauro Barešić sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva, pet je takvih zona na Jadranu (oko Brijuna su dvije) u kojima je zabranjeno sidrenje i ribarenje, i to upravo zbog odloženih eksploziva: zona jugozapadno od Brijuna (na poziciji 44º53´ sjeverne geografske širine i 13º24´ istočne geografske dužine polumjera 4,82 kilometra), zona južno od otoka Brijun veli (na poziciji 44º51´ SGŠ i 13º44´ IGD i polumjera 3,22 kilometra), zona jugoistočno od otoka Susak (na poziciji 44º25´ SGŠ i 14º22´ IGD i polumjera 6,43 kilometra); zona jugozapadno od Dugog otoka (na poziciji 43º58´ SGŠ i 14º46´ IGD i polumjera 1,61 kilometra), zona sjeverno od otoka Jabuke (na poziciji 43º8´ S.G.Š. - 15º26´ I.G.D. i polumjera 4,2 kilometra), te zona jugozapadno od Prevlake (na poziciji 42º18'-42º26' S.G.Š. do 18º22'-18º32' I.G.D).

To su, međutim, područja za koja se zna da su zatrovana vojnim otpadom, no zapravo se ne zna koliko toga još ima i gdje. Područja na kojima ima eksplozivnih sredstava trebalo bi mapirati i ucrtati u pomorske karte, napominje se u spomenutom seminaru, no u tom pogledu do sada nije poduzeto apsolutno ništa. Štoviše, i poznati su podaci proglašeni vojnom tajnom.

U spomenutom projektu UNCOSS znanstvenici su – još prije pet godina – zaista izradili prototip daljinski upravljane ronilice opremljene neutronskim detektorom, sonarom, kamerom i još nekim osjetljivim instrumentima koji mogu locirati eksplozive na morskom dnu.

Konačna svrha ovog projekta bila je izrada katastra s lokacijama opasnih sredstava na morskom dnu, a uređaj bi se mogao koristiti i za detekciju svih ostalih vrsta toksičnog otpada, no država do sada nije pokazala nikakav interes da bi pristupila nečem takvom.

A problem nije samo u tome što će neki ribar neoprezno ostaviti eksploziv za kakvu feštu jer gori lijepim plamenom, odnosno opća neobaviještenost o tome što se zaista krije na morskom dnu i koliko je to opasno. Problem je i u tome što su eksplozivi sami po sebi izrazito toksični kada, nakon godina korozije, dođu u doticaj s morem.

Najdrastičniji primjeri mogu se naći u Italiji: procjenjuje se da su nakon Drugog svjetskog rata u moru kod naših susjeda završile tisuće tona streljiva, između ostalog i ono punjeno iperitom.

Od tada su znanstvenici i liječnici sa Sveučilišta u Bariju detektirali više od 230 slučajeva trovanja iperitom kod lokalnih ribara. S modernijim oružjem stvar je još gora jer često u svojem sastavu imaju i radioaktivne supstancije.