O postojanju ovoga i ovolika opusa samoukoga i nepoznata umjetnika Ante Čipčića nisam znao išta. Pred molbom njegova prijatelja da "bacim oko" na opus, uz oko, bacio sam sav svoj skepticizam, sumnje i stanoviti umor od tolika mnoštva neotkrivenih umjetnika. Nepovjerenje prema "otkrićima" čini mi se razložnim u vremenima u kojima nijedna samoća nije moguća, nijedna intima pošteđena javnih zvona, u kojemu su sva bjekstva i svi bjegunci, zahvaljujući nasrtljivom i znatiželjnom svijetu, lako razotkriveni i na sve, pa i najgore načine, razvikani i proknjiženi.
Svidio se i Rommelu
Doista, u toj današnjoj otimačini intimnosti i medijskome voajerizmu mislio sam da je otkriće još jednoga kipara samo egzotični san koji je stvar daleke prošlosti. A i riječ "otkriće" više miriše slavom onoga tko otkriva nego otkrivenoga. Stoga, jednostavno recimo: pored Ovoga se nije moglo proći.
Kamena kuća splitkog Varoša na Uvodića širini br. 10 i njezina konoba u svojim njedrima krije veliki dio opusa samouka umjetnika Ante Čipčića (1938. – 2012.). U njoj je umjetnik stvorio gotovo tisuću skulptura. Za svakoga umjetnika, a posebice za likovnoga autsajdera, rubnoga i neprilagođena čovjeka, nesnalažljiva u pitanjima zbrinjavanja svojega umjetničkoga "otpada", pripadnika kruga onih splitskih prividno otresitih ali i duhovitih ljudi punih životnoga šarma, to je monumentalan opus.
Za prijatelje on bijaše LULA. Taj je nadimak-ime jednostavno imao izvor u luli u njegovim ustima.
Rođen je 1938. godine. Nakon što je ostao bez oba roditelja (bili su na "krivoj strani") mladost je proveo u popravnim domovima potucajući se, kako sam kaže, "od nemila do nedraga". U domu u Ivancu završio je drvotokarski zanat, da bi 1965. godine, u svojoj 17 godini, otišao u Njemačku. Tamo je radio u jednom prometnom poduzeću našavši vremena za knjige o umjetnosti i sam slikarski i kiparski rad.
Vratio se sredinom 90-ih prošloga stoljeća u svoj Split.
Postoji oskudna, ali zanimljiva dokumentacija o njegovu radu i izlaganju u Njemačkoj. Živio je u Stuttgartu, izlagao je i samostalno i s drugima, umjetnicima. Imao je samostalnu izložbu u Galeriji Difia (1972.), i u Galeriji Cafe Schwarz u Stuttgartu (1986.), a našao se i u umjetničkoj grupi EKSPERIMENT, koja je osnovana 70-ih godina prošloga stoljeća. Kao kuriozitet pripomenimo da je Čipčić poklonio jedan rad dr. Johannu Georgu Reissmuleru, izdavaču Frankfurter Allgemeine Zeintunga, a jedan je rad kupio tadašnji gradonačelnik Stuttgarta (sin "pustinjske lisice" Rommel).
Drvena i željezna građa
Počeo je s crtežima i slikama 70-ih godina prošloga stoljeća, da bi se ubrzo okrenuo kiparstvu, unutar kojega možemo podijeliti opus na nekoliko tematskih cjelina; glava, kugla, list, žlica, kliješta, harlekini i cirkusanti, ruke, ptice, ekvilibristi, mačevaoci..., ponajviše žene koje kleče ili stoje... Sve te brojne varijacije istanjenih figura u raznim položajima mogu se u tehnološkom smislu podvesti ili pod drvenu (tokarenje) ili željeznu građu (zavarivanje i lemljenje, odnosno sitni var i autogeno zavarivanje). Ovoj drugoj, "željeznoj" obitelji moramo pribrojiti neki nađeni ili gotovi predmet. Tako će Čipčić uzeti žlicu ili kaciolu i u nju položiti ženu ili ribu ili će na uspravljena željezna kliješta staviti dvije točke – bradavice dajući svemu erotski biljeg. Kliješta od krvi i mesa hodaju. Žena su!
"Mene je jednostavno fascinirao ljudski lik, ili, još potanje, lik žene. Žena je najljepše od svih stvorenja. Za mene je ona pijesak koji nestaje, koji oblikuju valovi... cijeli sam život bio vezan samo za umjetnost i uz žene."
Pomalo i "od oka" govoreći, više od polovice njegova opusa tematski pripada ženi. Jednostavno, Žena-svjetionik, Žena-žlica, Žena u molitvi, Žena-sunce, Žena u vrnjači, Žena-vila, Dugopoljka na balinjerama, Dugopoljka na češlju, Žena na bunaru, Žena dugih nogu, Žena-pletivo, Žena-sunce, Žena s vedrom... Cilj je stvoriti i ženski lik i žensko; pridjev i imenicu.
I ženska su torza (Crveni akt i Lipa vlajina) uronjena u mit kraja u kojima ima narodne i romantičarske vizije djevojaka u kojima je lako prizvati sliku "slučajnoga" mladića što pomaže djevojci nositi ili grabiti vodu. Tu je i Žena-svjetionik ili Žena-ribarica. Tu su i Imoćanke, Splićanke, Dugopoljke, otočanke i varoške... Tu je i Žena-pirun, i Žena-nakovanj i Žena-turpija. Sve žensko! Sve žena!
'Pronašao svoj put'
Naravno, uza sve Čipčićeve uvide i knjige tu je novi-stari ideal ljekovitosti zaboravljenoga i nepotrošenoga pučkoga fonda s kojim se Čipčićevo djelo može dovesti u prisnu svezu. Tu su simboli i motivi koje bismo mogli nazvati prototipovima narodne i pučke kulture, ali bez najmanjih tragova naivizma. On je dobro razumio modernističku krepost čistoće, ali i vrijednosti pučke jednostavnosti koju je zasigurno, primjerice, dosegnuo kipar Petar Smajić. Smisao kojega nalazi u oblicima težačkog alata (vila, srpa, motike, kliješta piruna, kutlače...) budi ne samo zavičajne sugestije, nego razbuđuje slojevitu duhovnu topografiju zavičaja.
U jednom od svojih rijetkih razgovora za "Slobodnu", Čipčić napominje da "ništa i nikada nije radio za kritiku i kritičare". U drugom razgovoru kaže: "Slabo sam poznavao povijest umjetnosti, ali sam tijekom godina obigrao veći dio Europe – pročitao gomilu knjiga, posjetio mnogo izložaba... i tada sam pronašao svoj put."
Opisujući splitski ambijent u kojemu je Čipčić stvarao, njegov prijatelj, filmaš, književnik, arhitekt i konceptualni umjetnik Ivan Martinac naglašava stan koji je pretrpan knjigama i umjetninama, stan koji "kao da je izašao iz stereotipa o pariškoj slavnoj boemiji s Montmartra". Napominje Martinac da Antino djelo nije jednoznačno, te da je Čipčić i "veći od Giacomettija", odnosno da je Giacometti "slabiji od Čipčića"! Premda Ivan Martinac nije bilo tko, to pretjerivanje ima uporište u slogu i kiparskoj rečenici jednog i drugog umjetnika koje bi se ipak trebalo odreći vrijednosnih sudovanja. Jer ako je i riječ o srodnim tijelima, riječ je i o posve različitim sadržajima; jednom, uzmimo, pesimističnom svijetu (Giacometti), drugom vedrijem i optimističnijem našega kipara. Istanjena tijela viču dramatično i egzistencijalistički (Giacometti), a, s druge strane, riječ "naslada" unutar formalno posne tjelesnosti nije istjerana iz Čipčićeva života i djela. Kod Giacomettija gruba sirova saprofitska nemoć tkiva i paljevina tijela, kod Čipčića, punina istanjenoga. Sve, dakle, suprotno. Jer obožavanje žene i ženskoga nije moglo završiti u nekom obliku zgarišta ili grobišta. Ali ono što im je doista zajedničko to je da njihovim figurama treba puno prostora. Uostalom, i kod jednoga i kod drugoga umjetnika to su više situacije nego skulpture, više prostor nego volumen, više crtež nego tijelo.
Slikarska djela
U odnosu na brojnost kiparskih djela, slikarska djela su i vrlinama i brojem skromniji dio opusa. U njima se Čipčić lomio između šutnje i govora, bjeline platna i guste boje, realnoga motiva i apstrakcije. Nesumnjivo, bolji dio njegova slikarskog opusa je onaj u kojem je dosegnuo jednostavnost posve malih, jedva naznačenih detalja u širokoj, monokromnoj pustopoljini slike, s puno osjećaja za lirski i atmosferski biljeg (Mosor, Kuća). Povodom izložbe u galeriji Cafe Schwarz, kritičar ističe vrijednost bijele boje, kao i "mir i tišinu koja iz njih zrači" (Napušteno selo, Ruševina. Sam). Ta svojevrsna gnijezda mira i tišine u nekom su dosluhu s minimalističkim iskustvom slike kao slike.
Bilo kako bilo, vidimo djela koja uz zanos i mučeništvo imaginacije zahtijevaju preciznost i strpljivost. Čipčić je stvorio djelo koje je i staloženo i krhko, a nadasve tehnološki i zanatski dovršeno i u sklopu čvrsto. A univerzalnosti njegova jezika ne škodi i poneka zavičajna reminiscencija (simbol, figura, znak, etnografski ili folklorni podatak...) koja se lako i organički spaja s modernističkim jezikom čistoće i jednostavnosti oblika. Težački obredi, vile, motike, kliješta, sela, zaseoci, Dugopolje, nisu topografija i predmeti puke zavičajne mitologije i etnografije. Čipčić je izbjegao doslovni prijenos tradicijske kulture i udaljio djelo od zavičajnoga muzeja koji tromo čuva posebnosti kraja. Čipčićevo djelo govori kako se povijesni i inventarski sediment pretvara u suvremeno djelo puno ljekovite jednostavnosti i minimalizma, pa i konceptualne slojevitosti.
Čipčić je samouk koji za zaborav zanata ne želi niti čuti. Čipčić je nomad. A nomad nije emigrant. Nomad je svugdje doma. U Stuttgartu ili Boguizaleđa. Pa premda baštini elemente mita o osamljenom umjetniku, siromahu i prokletniku, oni ipak posve ne odgovaraju Anti Čipčiću. Imao je posao, živio je kako je živio, čak i nešto bolje nego prosječni ljudi, nije da mu nije išlo i prodavanje djela i to je čovjeku iz Varoša bila lijepa para.
Oproštaj od života
U konobi u kojoj gotovo da nemaš gdje nogu staviti, u malešnom i niskom prostoru u kojemu je bilo mjesta tek za poneku policu, moršu i najosnovniji alat, gledamo ovoga kiparskoga alkemičara kako se truje parama i dimom cigarete. U konobi-ateljeu u kojoj glava uspravljenoga čovjeka gotovo drži svod, sav prašnjav i iscrpljen, ali zadovoljan, izlazi vanka ne znajući zapravo ni koje je doba dana, niti noći. I još stigne pozdraviti susjeda koji bi o Hajduku i o politici, a on bi radije o ženama.
Posljednje djelo Crna madona neka je vrsta oproštaja od života. Čovjek pustolov, netetoviran svakodnevnim navikama, najviše je volio svoju unuku. Nakon toga gubitka sve više je pio. Jednostavno, nestankom dragih očiju, svijet je postao prazno mjesto, a život je izgubio smisao.
