Zagrebački Gaj urni – krematorij – kao i sva groblja, samotno je i utihlo mjesto, s onom dostojanstvenom tišinom na koju pristajete prirodno. U rano jutro, dok sunce još lijeno razgrće oblake iznad Sljemena a strmim stazama Črlenog jarka između gotovo identičnih grobova kreće se tek pokoji posjetitelj, tišina kao da je još glasnija.
Damir Sapanjoš, vlasnik pogrebnog poduzeća Pogrebnik Mima d.o.o. iz Samobora i predsjednik Udruge pogrebnika Hrvatske – naš sugovornik – jedan dio posla za taj dan već je odradio. Lijes s tijelom pokojnika prevezao je iz zagrebačke bolnice i isporučio na krematorij, posljednje počivalište gdje će biti obavljena kremacija i ispraćaj. Ali, to više nije u njegovoj nadležnosti.
- Od 24 sata radimo 25! – odgovara gospodin Sapanjoš na naš upit imaju li pogrebnici uopće radno vrijeme.
Predsjednik Udruge pogrebnika Hrvatske, ne samo zbog te funkcije, nego i jer je to standard njegova posla, svečano je odjeven. Tamno odijelo, kravata, iako ‘rinčice‘ u uhu otkrivaju nekadašnjeg nestašnog mladića sa zagrebačkog Trnja koji je preko noći ‘prelomio‘ i od osobe koja je osjećala veliku nelagodu samim prolaskom pored groblja, donio odluku: "Bit ću pogrebnik".
Od tada su prošle gotovo 32 godine, a danas, pred kraj profesionalne karijere u kojoj je prošao brojne ‘Scile i Haribde‘ profiliranja i zakonskog uređenja rada pogrebnih poduzeća i obrta u Hrvatskoj, na čemu se osobno angažirao, 63-godišnji Sapanjoš razradio je projekt kojim bi se prvi put u nas otvorila mogućnost školovanja za zanimanje pogrebnik.
Točnije, Sapanjoš predlaže osnivanje takozvanog Pogrebnog instituta u Samoboru blizu Zagreba u čijemu bi sastavu bio objekt za pogrebničku djelatnost i kremiranje te školski edukativni centar, po uzoru na slične kakvi danas postoje u Njemačkoj, SAD-u i drugim zapadnim zemljama.
Danas, naime, dodajmo i to, poslom pogrebnika u nas može se baviti osoba bilo koje struke, s tim da je jedan od uvjeta prema Zakonu o pogrebničkoj djelatnosti donesenom 2015. godine, taj da pogrebnik mora imati položen ispit stručne osposobljenosti ili zaposliti radnika u punom radnom vremenu koji udovoljava tom uvjetu. Za pristup takvom ispitu, koji provodi Hrvatska obrtnička komora, osoba mora imati završenu najmanje srednju trogodišnju školu.
- Bilo je zamišljeno da takav ispit u prvom valu polažu postojeći obrtnici i vlasnici pogrebnih poduzeća, a onda u drugom valu njihovi djelatnici. Tu bismo stali i vidjeli kako stojimo. Međutim, dogodilo se da su na ispite počeli izlaziti i direktori komunalnih poduzeća, skladištari, knjigovođe koji pokojnika nikad vidjeli nisu – ljuti se Sapanjoš na nered koji i dan-danas nije riješen i zbog kojega ‘ratuju‘ pogrebnici i komunalci.
Posao pogrebnika, koji je gospodarstvenik, privatnik, naime, sastoji se od preuzimanja i prijevoza pokojnika s mjesta smrti (kuća, mjesto stradanja, institucije poput bolnica, staračkih domova i sl.) do groblja i krematorija, zaduženi su i za organizaciju pogreba i ispraćaja te prodaju pogrebne opreme, organizaciju vjerskih obreda i glazbenih usluga, kao i sve drugo što je u takvim situacijama potrebno obaviti izvan groblja.
Poslovi na samom groblju, poput ukopa koji obavljaju ukopnici ili grobari, u nadležnosti je komunalnih poduzeća, odnosno jedinica lokalne samouprave. Međutim, tu zna doći do preklapanja i nelojalne konkurencije, na što često upozoravaju iz Udruge pogrebnika Hrvatske.
Institucionalno školovanje za pogrebnika i njihova sustavna edukacija, osim one na licu mjesta (čitaj – praksi) kad se zaposle u takvom poduzeću, u nas ne postoji.
- Od koga sam se učio poslu? Kako bi se reklo, usput, na cesti. Nikad nije bilo nikakve škole. Sve naučite kroz praksu. S vremenom sam dobio priliku posjetiti edukativni centar za školovanje pogrebnika u Münnerstadtu u Bavarskoj, koji za svoj rad ima veliku potporu gradske uprave. U mome pogrebnom poduzeću sada radim s dvojicom sinova, a jedan od njih završio je dvije godine školovanja za pogrebnika u SAD-u. Primjeri postoje i trebamo samo preuzeti ono u čemu razvijene zemlje već imaju uhodanu praksu – kaže Sapanjoš o ideji školskog centra za pogrebnike u Hrvatskoj, koji je odlučan realizirati prije odlaska u mirovinu.
- Što tu treba puno učiti? – odmahnut će obični građanin za kojega je pogrebništvo ionako neki usputni posao, onako, malo ponude cvijeća, svijeća, lijesova, prijevoz od točke A do točke B, i to uz propisno ‘deranje‘ s cijenama.
- To nije bilo kakav posao. Procjene govore kako je pogrebnička djelatnost druga ili treća po profitabilnosti u svijetu. Ali, daleko od toga da smo mi nekakvi lešinari. Čovjek u smrti mora imati dignitet i to je ono što nas vodi u ovom poslu. To je lom u duši, srcu, stalno susrećete ljude koji su izgubili oca, majku, ženu, supruga, dijete, prijatelje, a mnogi ne znaju kako se s tim nositi jer ih nitko nije naučio – kaže gospodin Sapanjoš, kojega ljuti što se ljude koji se svakodnevno susreću sa smrti optužuje da znaju često ‘zaviriti u čašicu‘.
- Dajte, molim vas. Da, ljudima je često teško izdržati sve to. Baš zato zagovaram osnivanje edukativnog centra u kojemu bi budući pogrebnici, uz ostalo, učili i osnove psihologije, kako se nositi u takvim situacijama – dodaje naš sugovornik.
U edukativnom centru u Münnerstadtu, na primjer, školovanje se sastoji od teoretskog i praktičnog dijela, ono može trajati godinu ili dvije ili polaznici mogu samo kroz tečaj svladati neki od modula, recimo, balzamiranje. Učenici za vrijeme školovanja stanuju u prostorijama uz centar, kao u mini-kampusu. Na mrežnim stranicama centra pronašli smo i kako se ondje možete školovati za "ovlaštenog pogrebnika", "kremacijskog tehničara", "certificiranog kremacijskog asistenta", "certificiranog thanato praktičara" i "uredskog komunikacijskog stručnjaka u pogrebnom obrtu". U SAD-u nakon četiri godine školovanja možete dogurati do certificiranog "funeral directora", direktora pogreba.
Koncept budućeg školskog centra za pogrebnike u Samoboru na tragu je tih ideja.
- Svakako bi se ovdje izučavale osnove psihologije, biologije, kemije, rada na računalima, ali i ekonomije i prava, jer u ovome poslu morate poznavati zakone i porezne sustave drugih zemalja, na primjer, kada trebate organizirati prijevoz pokojnika u neku drugu zemlju. Pogrebnik u svome radu mora biti i psiholog i menadžer i vozač i šminker i cvjećar i trgovac, a za sve te vještine i pravila ponašanja važna je praksa. U školi bismo zbog toga kao nastavnike ili vanjske suradnike mogli angažirati profesore iz škola i fakulteta, liječnike, ali i ljude iz prakse – navodi Sapanjoš neke od planova. Također, za ovaj je posao važna i suradnja s policijom, civilnom zaštitom, HGSS-om i drugim službama. Sapanjoš procjenjuje da bi buduće školovanje za pogrebnika moglo trajati godinu do dvije, s tim da bi se pojedinačno, kao na tečaju, mogli izučavati i samo određeni moduli.
Što sve danas mora znati pogrebnik koji nema priliku pohađati takvu školu?
- Prije svega, morate znati da u svakoj situaciji trebate biti sabrani i smireni. Naravno da to nije uvijek lako, vidite svašta, pogotovo na mjestima prometnih nesreća, samoubojstava i ubojstava. Svakako, obitelji pokojnika najprije se obraćate riječima: "Iskrena sućut", uz ozbiljan i smiren izraz lica. To su osnove kulture. Uvijek se vodiš pijetetom prema pokojniku. Ne možeš pitati: "Je li vam to ‘stari‘ ili ‘stara‘?". Vodiš računa o vokabularu – podučava nas gospodin Sapanjoš.
Što ako dođete u situaciju da se obitelj koja je došla u pogrebno poduzeće ‘obruši‘ na vas zbog cijena usluga?
- Pogreb trebate voditi vi, a ne obitelj. Pustiš ih da pričaju svoje, a onda ti kreneš s kratkim i točnim informacijama. Stranci moraš dati razgovijetan odgovor s kratkim obrazloženjem. Poštuješ želje, a ako oni podignu ton, ti ‘spuštaš loptu na zemlju‘. Također, diskretno ih podsjećaš jesu li razgovarali s liječnikom s odjela ako je pokojnik preminuo u bolnici, jesu li riješili pitanje grobnog mjesta ako ono ima više vlasnika i slično – objašnjava dalje g. Sapanjoš obveze na koje ne smije zaboraviti profesionalni pogrebnik, koji nerijetko i sam zna rješavati takva pitanja.
Koliko je zahtjevno odijevanje pokojnika, imaju li obitelji neke specijalne želje kada je u pitanju make-up i uređenje pokojnika?, pitamo dalje o obvezama koje su u opisu njegova posla.
- Naravno, vi ste i osoba zadužena za pranje i higijenu pokojnika. Što se tiče odijevanja, velika je razlika između žive i mrtve osobe, koja je ukočena i ne možete reći: "Pruži ruku, savij nogu". Redoslijed oblačenja je isti, ali na primjer, ako pokojnik ima zgrčenu ruku u laktu, morate postupiti kao maser da biste je opustili. To vam olakšava posao, ali uz pijetet prema pokojniku. Nije istina, što nam znaju zamjerati, da pri tom znamo strgati ruku ili nogu umrlome. To su gluposti! – rezolutan je Sapanjoš.
Kada je u pitanju šminka, dodaje, nisu se dosad susretali s nekim nebuloznim zahtjevima – obično je to decentna šminka, katkada fen-frizura, brijanje pokojnika.
- Za make-up je važno znati da tijelo pokojnika obično dolazi iz rashladne komore, a prilikom izvlačenja može doći do kondenzacije i tijelo se rosi. Zato najčešće morate koristiti vodootpornu šminku. Također, možete koristiti airbrush kozmetiku za prikrivanje pjega ili rana na rukama, posebne tanke flastere za prikrivanje posjekotina – doznajemo i ove detalje. Kada se tijelo polaže u lijes, kaže g. Sapanjoš, obično se, ako je osoba bila vjernik, vodi računa da mu se preklope ruke ili isprepletu prsti. Pogrebnici moraju biti i vješti u poznavanju kvalitete urni i lijesova, od kojeg su drveta mrtvački kovčezi rađeni, istaknuti, ako treba, imaju li "talijana" (niži poklopac) ili "francuza" (viši poklopac). Ni cvijeće i cvjetni aranžmani ne preporučuju se samo tako.
- Dobro je znati vrste cvijeća, ali i koje cvijeće odgovara kojem godišnjem dobu. Na primjer, proljeće je vrijeme za tulipane, a ljeto za ljiljane. Uglavnom, važno je organizirati sve u skladu sa željama obitelji, kao i imati cijelu "vojsku" partnera koja će omogućiti da sve prođe dostojanstveno i da vam se obitelj prepustiti s povjerenjem – kaže o tajnama zanata iskusni pogrebnik.
Da bi Hrvatska jednog dana dobila školovane profesionalne pogrebnike, a put na koji ćemo svi krenuti jednog dana prošao u pijetetu koji dolikuje takvom ispraćaju, Damir Sapanjoš odlučan je oživjeti projekt Pogrebnog instituta i škole za pogrebnike. Za to očekuje suradnju s ministarstvima gospodarstva, graditeljstva ali i znanosti i obrazovanja, kako bi se za završeni program dobili odgovarajući certifikati. Institut bi se gradio prije svega novcem iz europskih fondova, a budu li se paralelno s pripremom i gradnjom ishodovale sve potrebne dozvole, Sapanjoš očekuje da bi za njegovo otvaranje trebale dvije do tri godine.
- Vjerujem i nadam se da će nas Vlada, vladajuća stranka, ali i oporba koja je uvijek stajala uz gospodarstvenike, podržati i ‘dati ruku‘ i suglasnost da Hrvatska dobije jedan takav centar, a ne da i po tome budemo na začelju razvijenih zemalja. Znam da je za sve to potreban timski rad, puno suradnje. Nakon što smo mnogo toga dosad učinili za ovu struku, vjerujem da će kod odgovornih biti sluha i za ovu ideju. Pa kad umrem, da umrem sa ‘smajlićem‘ jer sam nešto pozitivno dao za društvo – čvrsta je ovozemaljska namjera Damira Sapanjoša.
