U javnost je ovih dana dospjela priča o još jednom pacijentu, ovaj put COVID pozitivnom, koji je pobjegao iz bolnice na Križinama zbog nedostatka tople vode za tuširanje.
Da je ovaj nedavni slučaj bijega 56-godišnjeg Splićanina sa Križina prvi takav slučaj, rekli bi da je možda u pitanju čovjek tankih živaca. No, kako ovo nije prvi slučaj da je netko svojom voljom napustio splitsku bolnicu, očigledno nije problem u pacijentima, nego u sustavu koji 60-tak godina (od kada je bolnica izgrađena), odnosno 30-tak godina (od osamostaljenja Hrvatske) "zatvara oči" pred činjenicom da problem postoji i da ga treba riješiti.
Naravno, prije 60-tak godina, kada je bolnica sagrađena o hladnoj i toploj vodi se nije pričalo, jer je ta bolnica ipak bila vojna bolnica, no sada živimo u demokraciji i ljudi pomalo "odriješuju jezike".
Upravo odbjegli pacijent odlučio je za Slobodnu Dalmaciju odriješiti jezik i ispričati nam što je tamo proživio. Njegov identitet nećemo otkriti, već ćemo samo reći da ima 56 godina i da živi blizu splitskih Gripa.
- Evo ležim doma, teško govorim, boli me trbuh, jer imam i upalu gušterače, ali ću vam ispričati moje iskustvo. Kod kuće imam sve ono što bih imao i u bolnici. Moja obiteljska liječnica se jako zauzela za mene, sin mi je pri ruci, medicinska sestra mi dolazi kući i nadam se kako ću preživjeti - govori nam naš sugovornik.
Njegova agonija započinje 2. prosinca.
- Taj dan dobio sam temperaturu 39 stupnjeva Celzijusa i odmah sam promislio da bi to mogla biti zaraza koronom. Spuštao sam fibru, koliko se mogla spustiti, mučio sam se danima, no bilo mi je sve gore i gore, pa mi je liječnica uključila i Sumamed kao terapiju, no ni on mi nije pomogao - započinje priču 56-godišnjak.
Kako mu se zdravstveno stanje nije popravljalo naš je sugovornik morao otići u bolnicu.
- Dana 13. prosinca kolima Hitne pomoći sam prevezen na Infektologiju gdje su me pregledali i kada su vidjeli u kakvom sam stanju ostavili su me u bolnici. Smjestili su me u sobu, u kojoj sam bio sam i koja je imala WC i tuš. No, cijeli taj dan, do sutra dan ujutro, proveo sam u svojoj odjeći, u kojoj sam dovezen u bolnicu. Moja roba od kuće nije mogla doći, jer kako su mi rekli jedan dan mora stajati u šatoru pred bolnicom. Tako sam prvu noć prespavao u robi u kojoj sam došao, a koja je dijelom bila i malo krvava, jer su mi vadili krv - priča 56-godišnji Splićanin.
Drugo jutro su mu rekli da će ga premjestiti na bivšu Ortopediju u glavnu zgradu stacionara na Križinama.
- Ujutro mi je doktor kazao da imam upalu gušterače i pluća, a brzi test na koronavirus mi je bio negativan. No, PCR test je pokazao da sam pozitivan. Doveli su me na ortopediju, dobio sam krevet, a u međuvremenu mi je došla i roba. Kako mi se temperatura malo spustila, odlučio sam se tuširati, jer sam bio prljav, znojan (preznojio se nekoliko puta) - kazuje naš sugovornik. "Bjegunac" uz pomoć sestara "pronalazi" WC.
- Potražio sam sestre da mi pokažu gdje je WC, jer ja to nisam znao. Moram reći da tamo rade dvije medicinske sestre i jedan medicinski tehničar i ti ljudi daju sve od sebe što mogu da pomognu pacijentima. Ja nemam apsolutno ništa protiv liječnika i medicinskih sestara, već protiv sustava koji je doveo do toga da u drugoj najvećoj bolnici u Hrvatskoj nemamo tople vode, odnosno da moramo čekati da se ona u cijevima stopli. Njima nije lako tamo raditi, imaju puno pacijenata, a ljudi iz bolničkih soba zovu, zapomažu, plaču. Grozno stanje i treba u takvom okruženju ostati normalan - veli naš sugovornik.
Uz pomoć medicinskog osoblja 56-godišnjak je pronašao WC.
- WC nije u nekom reprezentativnom stanju, zahodska školjka nema dasku i bilo je jako hladno. Kada su me sestre dovele do kade, jedna od njih mi je rekla "evo kada, a hoće li biti tople vode, to ne znamo". Na to sam je ja upitao, kako to da nema tople vode, kako se ljudi kupaju i ustanovio sam da to nisu normalni uvjeti za pacijente. Jedna od njih je zamalo počela plakati. Nakon toga sam im rekao da ja idem kući i da mi potraže doktora koji će mi napisati otpusno pismo - priča naš sugovornik.
Nakon nekoliko minuta naš se sugovornik telefonski čuo s liječnikom.
- Rekao sam mu da taj odjel na kojem sam bio smješten ne udovoljava minimalnim uvjetima za pacijente i rekao sam mu da želim ići kući. On me molio da ostanem, budući da imam i upalu gušterače zbog koje sam životno ugrožen, no ja nisam htio ostati. Dobio sam otpusno pismo u kojemu piše da sam životno ugrožen, ali da samoincijativno napuštam bolnicu. I tada sam krenuo kući, kazuje "bjegunac". Kući odlazi ''na noge''.
- Iako sam imao nalog za Hitnu pomoć, kući sam otišao pješke. Kada sam izišao iz bolnice, bio sam malo dezorijentiran, ali sam znao da ne smijem ući u autobus. Jedva sam došao do stana. Imam povišeni tlak, šečer, ali vjerujem u oporavak i svi moji ukućani se trude oko mene, kao i moja liječnica i medicinska sestra. Sramota je da bolnica na Križinama nema toplu vodu, ali to nije od danas tako, tako je odavno i to me, kao građanina još više ljuti. Kao da nikoga nije briga u kakvim uvjetima pacijenti žive, zaključuje 56-godišnji Splićanin.