Poznati i nagrađivani novinar Večernjeg lista Hassan Haidar Diab izrazito je otvoren, druželjubiv i srdačan čovjek. Kao manje-više svi ljudi s mora, a rođenjem i odrastanjem u kozmopolitskom Beirutu u Libanonu, u centru istočnog Sredozemlja, Hassan svaki planirani ili slučajni susret počinje i završava s velikim osmijehom.
Tipični je Mediteranac koji voli druženja, veselje, more, sunce, dobru hranu i još bolje priče. Iako je 60-godišnji hrvatski Libanonac ili libanonski Hrvat domaćoj javnosti dobro poznat kao Večernjakov ratni reporter koji je, među ostalim, odradio ekskluzivni intervju sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, tek je nedavno prikazani dugometražni dokumentarni film o njegovom životu „Hassanovi ratovi“ otkrio javnosti dramatične i tragične okolnosti iz njegove prošlosti.
Hassan je kao dječak u građanskom ratu u Libanonu (1975. – 1990.) nosio pušku i bio PLO-ov borac, sve dok se početkom 1980-ih kao stipendirani 18-godišnji student nije preselio u Zagreb te u Hrvatskoj, tada jugoslavenskoj republici, pronašao drugu domovinu. A ujedno i novi pogled na stvarnost i život. Nakon pogibije 200.000 ljudi u Libanonu tijekom građanskog rata i egzodusa koji je gotovo milijun Libanonaca – sunitskih muslimana, šijitskih muslimana, maronitskih kršćana, pravoslavaca, armenskih pravoslavaca i rimokatolika, protestanata, Židova – raselio po cijelom svijetu, opasno i tragično poigravanje teškim riječima i još težim naoružanjem ponovno se poput zmije otrovnice razliježe Bliskim istokom.
No kakva god bila istina u sukobima koji traju gotovo cijelo stoljeće, danas je Haidar Diab ne samo novinar-komentator i stručnjak kada su u pitanju odnosi među religijama, sektama i narodima Bliskog istoka, nego i mudar čovjek s vrlo jednostavnom porukom.
– Čovjek je čovjeku brat – kaže Hassan ne skidajući osmijeh koji mu lice, poput dječjeg, pretvara u veselu grimasu. Ima li ljepše istine?
– Nema. Vidio sam strašne stvari, smrt prijatelja, tragedije na svakom koraku, i to sve zbog budala i fanatika koji ništa ne mogu riješiti kao ljudi. Samo silom i nasiljem. Kada je počeo građanski rat u Libanonu imao sam svega 10 godina i morao sam nositi pušku. No sve je počelo tri godine ranije u sukobu libanonske vojske i palestinskih boraca. Tada je Libanon, odnosno Beirut, dotad kozmopolitska sredina, počeo tonuti u anarhiju i ratno stanje.
Beirut je tada postao sinonim za rat i simbol stradanja – kaže Večernjakov novinar koji je bio pristaša i borac Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koju su 1964. osnovale palestinske izbjeglice uz podršku zemalja Arapske lige. Do svoje smrti PLO je vodio čuveni Yasser Arafat, a upravo su bliski odnosi Arafata i jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita doveli Haidara Diaba u Jugoslaviju. Te 1981. kada je mladi Hassan došao u Jugoslaviju kao palestinski stipendista, predsjednik Tito doduše više nije bio živ, no i dalje su se njegovali srdačni i prijateljski odnosi Jugoslavije i Palestine.
– Za mene je dolazak u Jugoslaviju bio potpuni šok. Od desete godine znao sam samo za rat, ubijanje i razaranje, a onda odjednom upoznajem normalan život. Meci su mi u mislima još uvijek zujali oko glave, ali tada spoznajem kako postoji i drukčiji način života. To mi je bila prekretnica, sve se tada promijenilo – govori Hassan tužno se prisjećajući kako su do kraja 1970-ih gotovo svi njegovi školski drugovi izgubili život na ulicama Beiruta.
– Samo sam velikom srećom ostao živ. Ranjen sam prvi put kao jedanaestogodišnjak, a još teže ranjavanje preživio sam dvije godine kasnije. U Beogradu i Sarajevu, a pogotovo u Zagrebu kojeg sam odmah zavolio čim sam sletio na aerodrom, susreo sam se s normalnim životom i shvatio kako sam dotad živio u tragičnom sukobu ideologija. Šetao sam Ilicom, vidio opuštene ljude, normalan život i odlučio sam da ću ostati u Zagrebu – dodaje. S 5.000 američkih dolara mjesečne stipendije koju je dobivao od PLO-a, Hassan Haidar Diab imao je početkom osamdesetih prošlog stoljeća zaista puno razloga željeti život u mirnom okruženju. No novac nikad nije bio razlog. PLO je tražio da za stipendiju koju dobiva, Hassan zauzvrat, ako se tako zatraži, ode u Tunis ili neku drugu zemlju gdje je prisutna ta organizacija. Odbio je s cijenom gubitka cijele stipendije.
– Ostao sam bez svega – govori dalje Hassan. – Za tadašnje prilike imao sam veliki novac, ali nisam štedio. Sve sam spiskao, pa sam u trenutku shvatio kako moram raditi da bih preživio – priznanje je čovjeka koji je u kultnom zagrebačkom klubu Saloon znao spiskati tisuću dolara u jednoj noći, odnosno čovjeka koji je potom „preko noći“ na ulaznim vratima Saloona počeo naplaćivati ulaz. Vozio je, priča ugledni novinar, Renault 5 Alpine libanonskih registracija i kao hadžija išao na ručak u menzu, a onda odjednom počeo naplaćivati parking i raditi u autopraonici suočen s hladnoćom kakvu dotad nikad nije iskusio.
– Radio sam sve moguće poslove preko Studentskog servisa i tako spajao kraj s krajem. No kad čovjek nešto odluči, onda mora biti ustrajan – govori hrvatski Libanonac kako se s vremenom ipak uspio osamostaliti te potom završiti studij politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Na kraju burnih osamdesetih, ali u civilnim okolnostima, Hassan Haidar Diab pridružio se slavnoj ekspediciji koju je vodio legendarni Željko Malnar. Gotovo dvije godine Hassan je s Malnarom proveo na „Putu Aleksandra Velikog“, o čemu je novinar Večernjeg lista napisao i istoimenu knjigu. Malnar je s četveročlanom ekipom na konjima na put krenuo u predvečerje rata 1991. iz Karlovca s namjerom da tijekom četiri godine prijeđe 37.000 kilometara dug put i tako ponovi podvig makedonskog vojskovođe Aleksandra Velikog kojemu je to uspjelo prije 2.400 godina. Putovanje je bilo prepuno problema zbog eskalacije rata na području Jugoslavije i problema s već dogovorenim vizama, a ekspedicija je prekinuta 1992. u Jordanu. Ipak, iskustvo putovanja s Malnarom za Hassana je bilo neponovljivo i jedinstveno.
– Malnar je bio sjajan čovjek, naprosto je zračio karizmom. Uspio je napraviti nešto što nitko nije. Nisam vjerovao da je uopće moguće krenuti na takav put, pa čak i onda kada smo trenirali jahanje spremajući se za putovanje, ili kada smo na granici Makedonije i Grčke sa strane Grka dočekani s tenkovima. Pomislio sam, hvala Bogu vraćamo se doma, ali samo smo promijenili rutu i preko Bugarske i Turske nastavili put. Danas svi imaju mobitele i GPS-ove, ali u ono vrijeme snalaženje po ravnjacima, pustinjama i planinama nepoznatih predjela bilo je pravo umijeće. Znali smo se potpuno izgubiti i danima lutati planinama – govori zagrebački novinar. Sudionici ekspedicije su tako bili doprli do same jordanske granice na istoku sa Saudijskom Arabijom, ali je nakon toga uslijedio povratak. Rat u Hrvatskoj već se bio razbuktao, a Malnarova mama teško se razboljela. Nakon povratka u Zagreb Haidar Diab počeo je raditi za HRT i kao ratni reporter za brojne arapske dnevne i tjedne novine izvještavajući o ratu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Jednom u ratu, uvijek u ratu.
– To je nevjerojatno. Otišao sam iz rata da bih nakon nekog vremena ponovno bio ne samo u jednom, nego u nekoliko ratova – nastavlja Hassan dalje. Ratišta u bivšoj Jugoslaviji obišao je kao ratni reporter sam, ali kasnija ratišta i krizna žarišta u Siriji, Libanonu, Iraku ili Nagorno-Karabahu, obišao je u društvu svoje životne i ratne suputnice, hrabre gospođe Ljiljane. Tako je nedavno, prilikom prošlogodišnjeg posjeta Beirutu, u Libanonu ponovno bio izbio sukob između sunita i šijita, odnosno poput suhog drvca planula je netrpeljivost starija od 1.365 godina nastala političkim raskolom nakon smrti proroka Muhameda. Hassan pripada šijitskoj sljedbi koja je davno u prošlosti za legitimnog vođu odabrala Muhamedovog zeta, a suniti njegovog punca. Otad su zakleti neprijatelji, no poput svih ratova i sukobljenih strana, nikad nije riječ o ratu unutar homogenih skupina. Riječi Haidara Diaba do potvrđuju:
– U tekstovima koje sam pisao htio sam pokazati koliko su svi ti ratovi besmisleni i tragični. Tijekom rata u Libanonu pojavilo se stotinu palestinskih frakcija i taj rat uglavnom nisu vodili Libanonci nego razne organizacije i druge države, da ne spominjem aktualnije sukobe poput rata u Siriji. Htio sam također da se čitatelji zapitaju što je itko na Bliskom istoku imao od rušenja Saddama Huseina, ili ranije Muammar al-Gaddafija u Libiji koja je bila jedna od najbogatijih država na svijetu. Danas su Irak i Libija opasne zone na rubu krajnjeg siromaštva. Ono što je ključno, jednostavno je pitanje: što itko ima od države kojom vladaju ljudske zvijeri željne rata, vlasti i novca? Za taj dio svijeta demokracija je zapravo anarhija – primjećuje zagrebački novinar. Napokon, od 1998. Hassan Haidar Diab radi za Večernji list kao novinar i ratni reporter putujući prostorima i krajevima u kojima ljudski život ponekad ne vrijedi puno. Možda upravo zato ratni reporter Haidar Diab više od svega voli svoju zagrebačku redakciju, mirne šetnje gradom ili u slučaju ljeta – dolazak na otok Vir. Ljiljana i Hassan imaju kuću na otoku, koja je doduše još uvijek nedovršena, ali je smatraju svojim malim kutkom za velike životne radosti.
– Volim Vir poput Zagreba koji je moj grad. U Viru se oboje osjećamo fantastično, pa ću sljedeću knjigu koju pripremam, nadam se, napisati kao stanovnik otoka. Blizu mi je mirovina i više neće biti potrebe za radom u redakciji, tako da ću se moći preseliti na Vir i uživati. Uostalom, Zagreb je udaljen svega tri sata vožnje automobilom. No Vir mi je veliko životno otkriće – govori Hassan otkrivajući dalje kako ljetovati ili gostovati kod prijatelja može gdje god hoće na Jadranu, od Dubrovnika do Istre; od hotela na Stradunu u kojemu je noćenje 1.600 eura do apartmana u Puli i Umagu, ali Vir je ipak u srcu. Taj poetski osjećaj Večernjakov ratni reporter, novinar i pisac Hassan Haidar Diab podvukao je još jednom:
– Ljudi na Viru su sjajni, a na samom otoku vlada atmosfera koju je teško opisati riječima. To je onaj osjećaj koji ima čovjek kada se nakon dugo vremena vraća doma. Na Viru imam pogled na nebo kojemu nema kraja, Vir ima čisto more i beskrajne plaže, a ja prostor kojim se, kao u raju, krećem gdje god hoću. Kad završimo kuću, doći ću živjeti na Vir i napisati novu knjigu, jer pisanje traži dobar osjećaj i posebnu atmosferu. To je moja najveća želja.