Ovaj lipi stan kupija san prije više od dvadeset godina takoreći na rasprodaji. Niko ga nije tija jer je u prizemlju, a ja san odma pomislija kako je to dobro jer mogu uštipnit bokun vrtla – iskren je Slobodan Brkljača, bivši urednik u grafičkoj redakciji “Slobodne”, danas mladi umirovljenik, samohrani otac i, nažalost, udovac.
Priča o njegovu malenom vrtu usred gradskog asfalta, međutim, nije samo estetske i ekološke prirode; ima u njoj i mrvu psihologije.
– Meni je ovaj mali vrtal terapija. Izađen u njega ka da san u vikendici, a opet, usrid grada sam – vodi nas Slobo, dakako, direktno u vrt.
Živica ga dijeli od bučne, višetračne prometnice u Dubrovačkoj ulici, tek je nekoliko koraka od neprestane rijeke automobila, no istodobno pruža savršeno, brzinsko teleportiranje u izolirani svijet nekakve biljne ezoterije.
Doista, tek kad je sve nas kolateralno snašla korona, izolirala nas od ljudi i utjerala u karantene, uvidjeli smo koliko je važan taj naš komadić mikrokozmosa, koliko je bitno iskoristiti barem ono malo prirode što imamo doma: komad vrta, balkon ili lođu, barem osunčani prozor s nekim pitarom.
Vrtal, skuvana kava i ona
To je iskustvo koje nas je zauvijek promijenilo; Slobo je sve to vizionarski “ubrao” i puno ranije. Posljednjih deset godina intenzivno uređuje tu svoju malu oazu ispred stražnjih ulaznih vrata u suterenu, a za svoj je trud (i rezultat) već dobio i nekoliko nagrada. No, sad je sve to dobilo dodatnu dimenziju...
– Nije se izlazilo za vrime preporučene izolacije, i moja razbibriga postala je pravi spas. Istodobno, koliko god da me ovaj vrtlić veseli, uvati me malo i tuga; fali mi moja Luce, koja je umrla prije tri godine. Sitin se nje svako jutro kad se probudin i izađen vanka, pa vidin puno lišća.
Dok je bila živa, ona bi se uvik digla prije mene i sve pomela, pa skuvala kavu i sila u vrtal popit je. Tako bi me dočeka pometen vrtal, skuvana kava i ona – sjena tuge preletjela je Slobinim licem.
Danas u vrtu uživaju on i 23-godišnji sin; “mali” nije baš vrtlarskih sklonosti, studira na Pomorskom fakultetu i umjesto zelenih gredica danas-sutra gledat će puno češće u modre valove. Ipak, podržava očev hobi, nekad i priskoči oko zalijevanja, a u vrtu mu je gušt i sjediti, pa i učiti za ispite.
– Nije uvik bilo ovako lipo, tribalo je uložit puno muke i znoja, ali važna je i suradnja sa susjedima; ipak je ovo i ispod njihovih balkona, svima nam znači ovaj pogled u lipotu. Bila je tu jedna žena, Bog joj dao pokoj (preminula je), koja je na čudan način volila ptice; bacala im je spirine, ostatke hrane.
Ne samo kruh, nego bi izlila cijelu juhu iz teće! Tako je privlačila više pantagane nego gladne vrapce i golubove, ali nije se dala urazumiti... Bio je ranijih godina ovdje u blizini i jedan susjed, narkoman, nestabilna osoba neurednog života. Njemu je bilo normalno kroz prozor istrest punu pepeljaru, baciti boce, blistere tableta; ni tu nije bilo pomoći, dijalog – nula.
Susjedi podržavaju trud
Sad su, na sreću, susjedi svi razumni ljudi, podržavaju ovaj moj trud, drago im je da kroz prozore i balkone vide ovako lip prizor – veli skromni, ali i s pravom ponosni vrtlar/grafičar.
Doista, Slobo je uvijek bio vizualni tip s umjetničkim okom, pa ne čudi što je taj dar implementirao i na svoju malu, skladnu okućnicu.
Kad se latio motičice i grabljica, ispred vrata imao je samo jedno snažno stablo i nešto zapuštene živice; valjalo je to, za početak, “uokviriti”.
Tako je živicu doslovce oživio, a ostatak žive ograde koja dijeli ulaz u stan od ceste postigao je naknadnom sadnjom bambusa.
Oni su zahvalni zbog visine, nisu pretjerano napadni ni egzotični, pa se istodobno nenametljivo uklapaju u urbani hortikulturni dizajn.
– Bambusove sadnice veoma su skupe, ali ja sam se snašao i nabavio ih u Solinu; tamo je bila vila sva obrasla u bambus, na kojoj se radilo. Vlasnicima je odgovaralo da se riješe bilja, a ja sam mu život samo izmjestio – osmjehuje se Brkljača, dok promatra svoje visoke biljke ljepotice.
Za svoju je inicijativu uređenja okućnice, napomenimo, dobio odobrenje “Parkova i nasada”, te blagoslov kućnog savjeta. Potom se opskrbio literaturom, a od pomoći mu je bio i brat Jozo, agronom, inače nastanjen u Mostaru.
Bacili prvi, divlji plod
– Eh da, uz ovo stablo ligustrum zateka san ispred kuće i ova dva šipka koji su se borili za život. I sad su pomalo kržljavi, no preživljavaju; ove su godine bacili i prvi, divlji plod. Izgleda da idu nabolje – veseli se Slobo.
Granitne kocke kojima je vrt opločan pokupio je, kaže, odbačene po cijelom gradu i predgrađu, opeke i kamene ploče “užicao” je od susjeda sa sela, pitare od terakote je kupio.
Tako su se među kocke i matune, te u pitare, “uselile” ljubice, ruže, neveni, đirani, zumbuli, paprat, hortenzije, aloe vera, lovori, juke, palmice, naranča i jorgovan, ma čak i kaktusi! Dobro, oni su manje zahtjevni od drugih, ali skladan suživot svakojakih vrsta Slobino je najveće postignuće.
Nešto se dogodilo, istinabog, i bez njegove intervencije; puzavica se po stablu popela sama, i tako stvorila još jednu lijepu biljnu simbiozu...
Održavanje vrta, budućim urbanim vrtlarima na znanje, nije jeftino: oko 150 kuna mjesečno troši se samo na vodu! Kad se tomu pridoda dohrana, svježa zemlja i utrošeno vrijeme, priča postaje zahtjevna. No, rezultat je čaroban i ljekovit, te najvidljiviji upravo sad, sredinom svibnja.
U jednom kutu, tik do vrata, na vrt gleda kameni anđeo. Skulptura je, kaže naš domaćin, kupljena u – pazite sad – indijskom dućanu u Ljubljani! Pomalo nadrealno, no s emotivnom potkom...
– To mi ga je moja lipa Luce kupila na dar za 45. rođendan. Sad iman skoro dvadeset godina više, a čini mi se da smo anđeo i ja nekako ostali isti. A i Luce, jer nije stigla ostarit – sa sjetnim osmijehom primijetio je glavni protagonist ove male urbane priče.