Nije nimalo ugodno. Na moru je bonaca, a gore bura. Hladno je. Uzalud nam Sunce visi nad glavom. Kao luster. I galebovima je ovo previsoko. Daleko, nestvarno.
Govorimo jedan drugome da pazimo gdje stajemo. I da se ne približavamo rubu. A pogled je impresivan. Emotivniji među nama rekli bi da im od viđenog zastaje dah. Toliko je lijepo. Neopisivo.
S obje strane Cetina. A oko nje Omiš. Druže se kao djeca. Igraju cingarelu, trule kobile, preskaču laštik. I ne mare za ljude. Pa tako ni za nas, koji se visoko iznad njih, na više od sedamdeset metara nadmorske visine, tresemo u nevjerici.
Tomislav Cvetko sve potanko objašnjava. O mostu iznad Omiša sve zna, kao i o cijeloj omiškoj obilaznici. Koja će biti gotova do idućega ljeta. Konkretno, 30. lipnja novi je rok za primopredaju. Oni stari, hvala na pitanju, svi su probijeni. No, nećemo danas o njima. Ako vam se da, guglajte, sve o rokovima izgradnje omiške obilaznice već je napisano. I o njihovim probijanjima. I okladama. A naletjet ćete, budite sigurni, i na pokoje ruganje. S političarima. Koji blesavom narodu stalno obećaju ono što ne mogu ili ne znaju ili ne žele ostvariti.
Butkovićeve godine
Ministar Oleg Butković, recimo, ne odstupa od svoje ideje da čitava brza cesta od Omiša do Splita, čiji je omiška obilaznica samo dio, bude gotova do konca 2025. godine. Dakle, za tri godine. Što je, naravno, nemoguće. Ni u Kini nema tog udarnika koji bi tako zahtjevnu cestu u tako kratkom roku iz ničega izgradio.
Zna to i Butković, ali ga to svejedno ne sprječava da nudi svakakva obećanja. Poput njegovih prethodnika. Koji su nas - k vragu i slonovi i njihovo pamćenje - uvjeravali kako će brza cesta Omiš-Split biti gotova 2008. Pa 2010. Pa 2014. Pa 2017. Pa 2020. Pa, eto, sada, i 2025.
Stojimo na mostu, držimo se sredine, i slušamo Tomislava Cvetka. Inženjer Hrvatskih cesta, s iskustvom rada i na Maslenici, ne razmeće se izjavama. Dovoljne su mu činjenice. Vidi se da je ponosan na sve ono što Hrvatske ceste i Strabag rade na ušću Cetine. Trudi se da i mi budemo ponosni. Da shvatimo veličinu i kompliciranost građevinskog pothvata koji će zauvijek promijeniti znameniti kanjon. I omiške razglednice.
- Laici nas znaju pitati na čemu most stoji, kako je moguće da ovako visi, što ga drži, a odgovor se krije u težištu s unutarnjim uporištima, pogledajte - pokazuje nam Cvetko golemo betonsko/čelično sidrište, koje će uskoro biti zatrpano, tako da ni vozači neće imati pojma po čemu se zapravo voze.
Prava anegdota
Most je upravo iz tog razloga dug 210 metara, no njegov vidljivi dio iznosi “samo” 152 metra. I prođe se za tren. Bez stajanja.
Čudi se Cvetko zašto to napominjemo, naravno da na mostu neće biti dopušteno zaustavljanje, ne budimo glupi. Nema on pojma da je jedan visoko rangirani dalmatinski političar, znate ga sigurno, moguće da ste za njega i glasali, na sastanku u Zagrebu, kad su se tek dogovarali svi detalji izgradnje mosta, mrtav ozbiljan predložio da se nasred tog velebnog zdanja predvidi i stajanka. Vidikovac. Pravi pravcati. Bilo bi, reče, šteta da se građanima i turistima ne omogući uživanje u veličanstvenom pogledu.
Ne zna inženjer Cvetko za tu anegdotu. Malo mu je i neugodno kakvog sve svijeta ima pa okreće temu. Na vjetar, koji u Omišu puše 360 dana godišnje. Nebitan je smjer. Omiš je hrvatski Chicago.
- Upravo je u tijeku projektiranje burobrana, tako da će taj problem biti riješen - uvjerava Cvetko.
Kako će točno burobrani izgledati još nije poznato, pretpostavka je tek kako bi mogli biti postavljeni samo sa sjeverne strane mosta. Koji će, posljednja je informacija, biti gotov početkom 2023. godine.
S obzirom na to da se most gradi postupkom takozvane slobodne konzolne gradnje, pri čemu se dijelovi čeličnog sklopa, načinjeni u Italiji, montiraju u tunelu te potom potiskuju vani, iznad ambisa, od Cvetka saznajemo kako su im ostala još četiri takva potiskivanja. Svako u dužini od 12 metara.
- U Hrvatskoj se još niti jedan most nije radio ovakvom tehnikom, ona je uistinu posebna, a ovdje je bila nužna jer govorimo o mostu koji izravno iz jednog tunela ulazi u drugi - objašnjava inženjer.
Ulazimo i mi u tunel. Prvi. Onaj koji je još davno, ima tome i cijelo desetljeće, postao poznat kao “tunel koji od nigdje vodi u ništa”. Svrha mu se napokon bliži, ime mu je “Omiš”, a nedavno je dobio i dvije poprečne sigurnosne cijevi, dva izlaza u slučaju nužde, jedan dug 314, a drugi 187 metara. U izvornome ih projektu nije bilo, a bez njih ni tunel, s obzirom da je dug 1470 metara, ni omiška obilaznica sa svojih 3700 metara ne bi mogli dobiti uporabnu dozvolu.
- Da, tako je - kratko će Cvetko.
Tko će bojati tunele?
Temperatura u tunelu drastično pada. Mrak je. Svjetlo će tek doći. Kao i boja. Bojenje tunela važna je stavka. Ali ipak samo sitnica u investiciji koja se popela do pola milijarde kuna.
Prvih 350 milijuna potrošeno je još davno, na ulaz u obilaznicu i na dva tunela s istoče strane. A most i treći tunel, “Komorjak” na zapadu, dug 600 metara, te spoj na državnu cestu D70 kod Naklica stajat će još 196 milijuna kuna. Puno. A ništa naspram cijene cijelog poteza do Splita koja se procjenjuje na 2,7 milijardi kuna.
A prije nego cesta nastavi do Splita, usred “Komorjaka” “zalomit” će desno na račvanju u koje će se ulaziti izravno iz tunela. Ne zvuči samo opasno, nego i jest tako. To je, međutim, bilo jedino rješenje. I trajat će sve dok cesta ne prođe naprijed prema Splitu i kada će, evo ekskluzive, skretanje desno prema Naklicama biti zabranjeno, onemogućeno, blokirano.
- Zašto? - začuđeno pitamo inženjera Cvetka.
- Pa baš iz sigurnosnih razloga - dobivamo jednostavan odgovor.
- Ali, u tu se cestu sada ulažu milijuni, radovi su golemi, zar nije glupo sve to baciti u vjetar? - našem čuđenju nema kraja.
- Nije, ta će cesta ostati za slučaj nužde. Uostalom, da bismo uopće mogli izgraditi most i tunel “Komorjak” morali smo im nekako pristupiti, zar ne? - nema kraja ni Cvetkovim jednostavnim odgovorima.
Nismo zadovoljni, ali nema smisla inzistirati. Cvetko je čvrst kao omiška stijena. Bit će zadovoljna i Tamara Pajić. A opet, muči nas to. Nešto se godinama gradi, recimo višemilijunski tunel od 600 metara, samo da bi sutra bilo “zatrpano”. Ni Matan nije ovako kidao pare. A možda je to stvarno bolje od račve usred tunela odmah nakon mosta. Da ne ginu ljudi. Čuvaj glave, *ebeš pare.
Idemo dalje. Svatko sa svojim mislima. Gazimo kroz izlaz za nuždu, a uz nas po hrapavim zidovima šetaju sjene. Veliki smo. Kao čudovišta iz dječjih noćnih mora.
Prekidamo radnike u postavljanju obložnog kamena na izlazu iz prve sigurnosne cijevi. Drago im što smo došli. Pozdravljaju, mašu kacigama, brišu znoj. Brzo će dan kad će pred televizorom, dok Dnevnik bude počinjao rezanjem svečane vrpce i još jednim uspjehom neprikosnovenog hrvatskog vodstva, unucima govoriti da su oni ovo izgradili.
”Imam sistem, vrtim igru”, grafit je koji nas ispraća na izlazu iz tunela “Brzet”. Odlazimo na zapad, sasvim dolje, uz zelenu Cetinu, na gradilište pristupne ceste. One koja se jednog lijepog dana neće koristiti. Prolazimo ispod surovih stijena koje se, uvjerava Tomislav Cvetko, više neće tako lako odranjati.
Opasni blokovi
- Nikad ovo područje nije bilo sigurnije - tvrdi inženjer.
Vidi da mu ne vjerujemo. A i zašto bismo, on je iz Zagreba, a mi iz Omiša. Odroni su naši.
- Upravo zbog sanacije opasnih stijena Hrvatske ceste i jesu potpisale aneks ugovora sa Strabagom, a zbog toga su probijeni i rokovi jer nam je jako stalo da potencijalna klizišta budu maksimalno osigurana - napominje Cvetko.
Pitamo ga zašto sanacija nije bila predviđena i prvim ugovorom sa Strabagom.
- Nije se to moglo predvidjeti, tek smo nakon detaljnih mjerenja ustanovili kako prvotna zaštita nije dovoljna - odgovara.
- Hm, niste mogli predvidjeti da u gradu poznatom po padanju stijena postoje stijene koje mogu pasti, i to s litice s koje se stalno otkidaju kamene gromade?! - kontriramo.
- Napravili smo sve što je bilo u našoj moći, oborili opasne blokove i sanirali sve kritične točke. Nitko, naravno, ne može jamčiti da ovdje, gdje oduvijek padaju stijene, odrona neće biti i u budućnosti. Vidjeli ste, uostalom, kako je prošli tjedan palo i na drugoj strani Cetine, no, ponavljam, ovo je područje sada sigurnije nego ikada ranije - zaključuje Cvetko.
Uvjerljiv je inženjer. Miran poput rijeke koja zna da joj more neće pobjeći. A o buri ćemo kad most bude gotov. S nadom da nikome neće biti neugodno.