Tor Johnsson
Slovensko Pohorje, planina južno od Drave, između Dravograda i Maribora, sagrađena je od stare kristalične jezgre i mlađih naslaga. Pokrivena pretežito smrekovom šumom, predstavlja bitno rekreacijsko i turističko područje, a u gospodarskom je smislu nezaobilazna zbog magmatskog kamena tonalita. Zbog njega se na Pohorju nalaze i brojni kamenolomi, a jedan od većih je onaj pokraj mjesta Cezlak, gdje se postojan tonalit započeo prerađivati još krajem 19. stoljeća - piše Jutarnji.hr.
Prolazimo pokraj kamenoloma gdje radnici neumorno eksploatiraju građevinski kamen. Tonalit - odnosno dubinska eruptivna stijena značajna za južni dio istočnih Alpa - izvrstan je građevni materijal za popločavanje cesta.
Snijega je u tragovima. Ozbiljnija zima, čini se, još nije dostigla Sloveniju - zadržala se u Austriji. Makadamski put vodi od Cezlaka dalje, prema skijalištu Rogla i ostalim seocima usput, a uskoro žuborenje obližnjeg potočića prekida glasni uzvik. Stotinjak metara na desno, u teškoj brdskoj šumi, jedan čovjek visi sa stijene koja poput zuba izvire iz planine.
Uspevši se uzbrdo (bio je to pravi pothvat), upoznajemo Jerneja Krudera (28), sportskog penjača i slovenskog reprezentativca iz Celja, koji penje već 21 godinu, kada se započeo baviti tim sportom u jednom lokalnom klubu. I on je ovdje zbog tonalita. Kruder ga, međutim, eksploatira na drugačiji način. Koristi ga za trening - zapravo, za sportsku zabavu - a onaj uzvik koji smo čuli s ceste ispustio je prilikom jednog težeg penjačkog pokreta. Jernej Kruder je fascinantan penjač, ali nije sportaš u onom klasičnom smislu. Iako je osvajač prošlogodišnjeg Svjetskog kupa u sportskom penjanju, odmah nam daje do znanja da rezultati s federacijskih natjecanja nisu sve što ga u tom sportu interesira. Takva se natjecanja, uzgred rečeno, odvijaju na umjetnim stijenama, najčešće u kakvim sportskim dvoranama, a Kruder je penjač koji preferira prirodu. Ispenjao je kultnu, tisuću metara visoku stijenu u nacionalnom parku Yosemite u Kaliforniji, kao i još brojne ostale “to do” lokacije za svakog ozbiljnog penjača, na svim stranama svijeta. Stijenu u Yosemiteu je penjao danima, dakako uz osiguranje užetom, uz spavanje na prirodnim “policama” u stijeni. Inače, pravilo je u takvoj vrsti penjanja da onaj koji napravi pogrešku te ostane visjeti na užetu koje ga osigurava mora započeti pravac ispočetka.
Na Pohorju Kruder penje tzv. bouldere. Kaže kako zna za barem njih tisuću na planini, a radi se o manjim stijenama, na kojima se penju zahtjevne linije u tek nekoliko pokreta. “Boulderi”, odnosno stijene do pet metara visine penju se bez osiguranja užetom, s tzv. “crashpadsima”, odnosno strunjačama koje se postave ispod same stijene tako da penjač padne na njih ako promaši hvatište.
Ima taj jedan lokalac
- Ima jedan lokalac koji ide uokolo i čisti stijene od mahovine tako da ih ostali mogu penjati. Mi Slovenci stvarno volimo penjanje - započinje priču Kruder. Pronašli smo ga na Pohorju zato što je krajem prošle godine ispenjao, kako kažu, daleko najteži smjer u našoj državi. Dogodilo se to u uvali Vruja, koja se nalazi neposredno ispod prijevoja Dupci koji odvaja planinu Biokovo od masiva Dovnja, dijela Omiške Dinare. Na tom mjestu stijene izgledaju epski; obrušavaju se u more dubine od preko 100 metara, a podno strmih litica smjestile su se prekrasne i zaklonjene šljunčane plaže kojima je najlakše pristupiti morskim putem zbog iznimno strmog i nepristupačnog terena koji ih okružuje.
Tor Johnsson
Pune tri godine trajala je Kruderova borba s tom stijenom. Uvijek bi, kaže, preko zime dolazio na Vruju, pokušavajući se uspeti na njezine oštre litice. Pritom je ukupno šezdeset i tri puta padao. Nije, međutim, dozvolio prirodi da ga nadjača. Spuštao bi se na dno i kretao ispočetka - zbog onog pravila koje smo ranije naveli - a u kojem vrijedi da ako jednom padnete, morate opet na početnu točku. Uspon mora biti savršen, bez grešaka.
Bušio sam pravac
Jednom kada je ispenjao zacrtani smjer, Kruder ga je iz očiglednih razloga nazvao “Dugi rat” (na slovenskom jeziku to znači “duga borba”), a sasvim je izgledno da će vrlo skoro tu započeti dolaziti i njegovi kolege iz raznih država kako bi pokušali ponoviti podvig koji je iznova u penjačkom svijetu proslavio Jerneja Krudera, jednog od najboljih sportskih penjača današnjice. Zamolili smo ga da se prisjeti vremena u kojem je prvi put čuo za stijenu.
- Bila je 2015. godina, pitao sam jednog penjača iz Hrvatske zna li kakvu dobru, stvarno tešku stijenu za mene. Čim sam vidio lokaciju, odmah sam vidio taj najteži pravac i započeo ga bušiti. Dva dana sam bušio taj pravac. Kada si bušiš pravac, kreneš s vrha stijene, s užetom, pa se polako spuštaš i bušiš mjesta na kojima ćeš se poslije osiguravati tijekom uspona - pojašnjava penjač pa dodaje kako je tom prilikom probao i penjati stijenu, ali nije išlo najbolje.
Tor Johnsson
- Bili su neki dijelovi na kojima je bilo stvarno teško, gdje nisam mogao napraviti pokret, uhvatiti se kako sam zamislio za hvatište. Sljedeće godine sam se vratio, u isto vrijeme, te probao opet. Tada sam i prvi put prošao taj najzahtjevniji pokret, koji mi je zadavao mnogo problema. Uglavnom, trebao sam napraviti mnogo izleta u Omiš kako bih svladao pokret po pokret i poslije bio u mogućnosti sve povezati u jedan smjer bez greške. Najbitnije je, zapravo, znati da je moguće proći tu najtežu točku uspona, uhvatiti to najteže hvatište. Jednom kad shvatiš da je to moguće, onda počinje prava stvar - pojašnjava Kruder, koji se obično u Omišu zadržavao nekoliko tjedana u komadu, ne bi li penjanjem proučio stijenu do zadnjeg detalja. U mjestu ga zbog toga već svi poznaju, a oko njegova se uspona angažirala i turistička zajednica koja u stijenama uokolo sve više uviđa turistički potencijal. Sportsko penjanje je inaugurirano na nadolazeću olimpijadu (doduše, dvoranske discipline na umjetnim stijenama), sport sve više dobiva na važnosti, a Dalmacija je, prema riječima Krudera, idealna za penjanje.
- Morao sam pravac nazvati Dugi rat. To je stvarno bila bitka. Sjećam se, treći put kad sam se vratio, došao sam na mjesec dana u Omiš i imao sam puno vremena. Međutim, stalno je padala kiša, hvatišta su bila mokra, puhalo je, stalno je iskakao neki problem. Morao sam otići kući bez uspjeha - prisjeća se. Vratio se, dakako, i četvrti put. Bilo je to opet zimi, a navodi kako su penjačima idealni studeni ili prosinac, s obzirom na to da se sportaš više znoji kada su proljetne ili ljetne temperature, što rezultira i znojnim dlanovima te klizavim hvatištima.
- Ipak, ne smije biti prehladno, jer moraš imati osjet u prstima. Nikada se ne penje u rukavicama jer moraš znati što ti je pod rukama - govori.
Tor Johnsson
Peti se put Kruder vratio na Vruju u studenom 2018. godine.
- Stigao sam tjedan dana. Malo sam probavao, izgledalo je da ću uspjeti ovaj put. Vrijeme je bilo super, a onda mi je puklo jedno prirodno hvatište - priča u nevjerici o vrlo bitnom, odlomljenom komadiću kamena koji mu je predstavljao hvatište na jednom krucijalnom dijelu uspona.
- Tada je postalo još teže - nastavlja. - Ali nisam htio odustati. Vratio sam se još jednom u Omiš, da vidim što ću s tim dijelom gdje je puklo hvatište, i mogu li ga proći. Bio sam blizu, ali nisam uspio - pojašnjava.
Čovjek se, pretpostavljate, uskoro bio opet vratio na lokaciju, s planom da u Omišu provede desetak dana te, moguće, uspenje toliko željeni pravac na senzacionalnoj stijeni. Bila je to njegova treća Nova godina za redom u Omišu i šesti put da odlazi na Vruju s ciljem da je uspenje do vrha.
Sve zbog jedne stijene, jednog pravca.
- Znao sam da moram ispenjati prije Nove godine jer poslije je dolazilo loše vrijeme. Sedam dana sam penjao za redom, ali bezuspješno. Bio sam umoran, jako umoran, ali znao sam da je 31. 12. zadnji lijep dan. Morao sam to ispenjati - prisjeća se pa nastavi obrazlagati penjačke momente iz dana kada je uspenjao stijenu u detalje.
- Padao sam na dobrim hvatištima, isprva se činilo da opet neću ispenjati. Imao sam problem s mliječnom kiselinom u rukama. Kada puno penješ i kada si dugo na stijeni, mliječna kiselina ide u mišić i ne možeš se više uhvatiti. Ta kiselina posebno dolazi u mišiće kada imaš stvarno mala hvatišta. Onda moraš proći taj dio, dospjeti do nekog većeg hvatišta, gdje se možeš odmoriti i malo otresti ruke, kako bi ti se krv vratila u mišiće - govori.
Tor Johnsson
- I onda sam prošao taj najteži dio koji me je mučio tri godine. Imao sam još posla poslije, bilo je još nekih dijelova na kojima sam mogao zeznuti, ali nisam napravio grešku. Ispenjao sam napokon Dugi rat, osjećaj je bio neopisiv. Nakon toliko godina, bio sam na vrhu - prepričava penjač koji je i u tom teškom pravcu, problemima unatoč, pronašao zadovoljstvo. To se čini očitim, jer ne bi se toliko puta vraćao na lokaciju. Kada je uspješno ispenjao smjer, trajalo je deset minuta. Inače, riječ je o pravcu dugačkom oko 30 metara.
Stijena je prava atrakcija
- Trebam reći kako su mi ljudi dolje stvarno pomagali. Sada već imam puno prijatelja u Omišu i okolici. Vaš penjač Ivan Kuvačić bio je od velike pomoći, dolazili su razni ljudi motivirati me, pomagati s opremom, kako moji prijatelji iz Slovenije, tako i lokalci. Tijekom ove misije baš sam zavolio taj smjer. To je smjer sa super pokretima, nije mi bila frka isprobavati ga toliko puta. Lokacija i stijena su mi stvarno odgovarali, rado bih se i vratio, počeo ispočetka - komentira uz smijeh.
Pričali smo i sa spomenutim hrvatskim penjačem Ivanom Kuvačićem iz penjačkih društava Mosor i Imber.
- Stijena na kojoj je Kruder zabušio pravac ima još 25 smjerova, prava je atrakcija. Uokolo samog Omiša je oko 250 smjerova tako da smo interesantni penjačima iz cijelog svijeta, a turistička zajednica to sada uviđa, i to je dobro. Tome je sigurno pridonio i Kruderov veliki uspjeh. Prilikom uspona Kruder je imao dva mjesta gdje se može odmoriti, bio je to stvarno težak smjer. I nisu to bila prava mjesta za odmor, jer nisu bila vertikalna, već pod nagibom. Tijekom penjanja je on, zapravo, tek prvih 7 metara bio u vertikali, a sljedećih 17 je bio strop, 50% od vertikale. Nije to čisti strop, ali veliki je nagib. Tek je na samom kraju opet pet metara vertikale. Dakle, penjač 80% smjera pomalo visi na leđima – pojasnio je Kuvačić koji je pratio Kruderov “Dugi rat” tijekom čitave tri godine iz prvoga reda.
- Jernej nam je ovim uspjehom doveo masu profesionalnih i amaterskih penjača jer puno njih sada zna za Hrvatsku upravo preko Vruje. Tako da, rekao bih da je ovaj uspon stvarno velika stvar - nastavio je Ivan Kuvačić, prijatelj i kolega Jerneja Krudera, koji je u zadnjih deset godina konstantan na svjetskoj penjačkoj sceni, koja ga odreda prati i simpatizira.
- Svi vole Krudija jer je, onako, malo “lud”. Nemoj me krivo shvatiti. Mislim da je to dokazao i ovim zadnjim pothvatom na Vruju - završio je Kuvačić.
Željko Hajdinjak / CROPIX