Na ovom otočiću živi samo troje ljudi, okruženi čudesnom prirodom, paunovima i labudima. Proveli smo dan u čistoj oazi

U ovo doba kolebljiva proljeća zaputili smo se prema Visovcu, oazi rajske prirode i mira usred Krke, na kojem trenutno žive samo tri redovnika tamošnjega samostana, okruženi paunima, modro-zelenim patkama i bijelim labudovima.

Nakon vožnje od pola sata, u pratnji Katje Župan iz NP “Krka”, pristigli smo na Stinicu s drniške strane, na obalu umirenog Visovačkog jezera.

Tišina je vladala prostranstvom kad smo začuli brektanje motora brodice “Dika”, nazvane po negdašnjem omiljenom gvardijanu fra Ivanu Ušćebuki Diki.

Nije trebalo dozivati kao nekad: “Oče gvardijane…!” Nekoliko riječi razmijenjenih preko mobitela s fra Stojanom Damjanovićem, domagistrom samostanskog novicijata, bilo je dovoljno da brod dođe. Na malome pristanu nije bilo nikoga osim nas. Samo su galebovi veselo kliktali nad nama.

– Sezona u NP “Krka” – rekla nam je gospođa Katja – započela je prvih dana travnja, otkada voze i naši brodovi do Visovca, Roškoga slapa i manastira Krka. Već vidimo da je i minuli ožujak bio dinamičniji od lanjskoga. Dodala bih da smo 2022. godinu završili s milijun i 72 tisuće posjetitelja, što je povećanje od 47 posto prema 2021. godini.

Izleti brodovima oduvijek su bili posebna atrakcija, u sklopu projekta “Nepoznata Krka”. Za to smo nabavili i dva električna broda.

U raskošnome vrtu visovačkom, pod čempresima i jablanovima dočekali su nas gvardijan fra Marko Nimac, ujedno i župnik Miljevaca, fra Stojan Damjanović i fra Ivan Macut. Oni su ujedno i svi stanovnici Visovca i njegova samostana.

– Eto, sada nas je ovoliko koliko nas ovdje vidite – kaže gvardijan fra Marko.

– U srpnju nam dolazi šest novaka iz naše Provincije Presvetog Otkupitelja. Oni će započeti godinu pripreme za redovničko zvanje.

Okupili smo se za stolom pod sjenovitim čempresima, gdje su nas poslužili kavom i visovačkom ljekovitom travaricom, načinjenom od sedamnaest ljekovitih trava. Plivajući pod rivom istegnutih vratova, znatiželjno su nas gledali gizdavi labudovi. Kakva milina!

Crkveni muzej sa svojim dragocjenostima čeka adaptaciju, kad će se proširiti i obogatiti novim sakralnim, povijesnim i kulturnim sadržajima s kojima će sjati novim sjajem.

Obišli smo i crkvu Gospe od Milosti, u čijem je oltaru slika iz 16. stoljeća, Gospa s Djetetom, donesena prije više od pola tisućljeća iz franjevačkog samostana iz Kraljeve Sutjeske u Bosni. Tamošnji franjevci prenijeli su je na Visovac, došli su obnoviti crkvu i samostan oskvrnute haranjem Osmanlija u Kandijskom ratu.

– Prije kraćeg vremena – dodat će fra Stojan – ovdje su nam bili mađarski Hrvati, naši česti gosti iz grada Dušnoka, Petar Palotaj i njegovi suradnici, pa smo zajedno brali masline. Nikad nisu zaboravili svoje stare korijene.

Prije dvije godine i mi smo susreli Palotaja na Visovcu.

Oprostili smo se od Visovca. Od drevne Lapis Albe, Bijele stijene, kao čudom izniknule iz modrozelenog jezera.