"Na najvećoj ribarnici na svijetu, Tsukiji u Tokiju dnevno se proda 4000 tona ribe!"

Tuna je jedna od najcjenjenijih morskih riba. Meso joj je nutritivno iznimno bogato, sadrži visok postotak proteina i vrlo malo masti, zbog čega je odličan izbor za zdravu prehranu i prevenciju bolesti srca i krvnih žila.

A najbolja tuna na svijetu uzgaja se u Jadranskom moru. To tvrdi Jiro Kambe, biznismen koji je tunom svojedobno zaludio Japan, a već tri godine je vlasnik 'Kali tune', najstarije i najveće hrvatske tvrtke za uzgoj, preciznije dohranu, te visoko cijenjene plave ribe.

Kambe je izbrojio 33 milijuna dolara da bi, nakon Australaca, Amerikanaca, Islanđana i Meksikanaca, u Kalima preuzeo proizvodnju omiljenog hrvatskog bluefina, odnosno brenda ToroCro Moguro pod kojim se naša tuna prodaje u Japanu.

Tuna je još prije 20-ak godina, preko Australije, jednosmjerno povezala Hrvatsku i Japan. Povratnici iz Australije potopili su veliki kavez od mreže u more te ulovljene male plavorepe tune hranili srdelom i drugom ribom da bi ih, kad bi dosegnule težinu od barem 80-90 kila, izvozili u Japan. Hrvatska je prva na Mediteranu počela s kaveznim uzgojem ribe.

Jiro Kambe je tada na najvećoj ribarnici na svijetu, Tsukiji u Tokiju, gdje se dnevno proda 4000 tona ribe, na vrhuncu poslovnog uspjeha krenuo u avanturu uvoza tune: iz Australije gdje se na tržištu pojavio višak uz prateći pad cijene. Kupovao je od firme "Tony's Tuna", kojoj je vlasnik Anthony Toni Šantić, Hrvat podrijetlom s Lastova i jedan od kasnijih osnivača 'Kali tune'.

Bogatstvo za pancetu

Put naše tune u Japan, u kojemu morski organizimi čine 70-80 posto prehrane za oko 120 milijuna stanovnika, bio je trasiran, a u našoj tuni Japanci su našli sve gušte. Kad je uzgojena u kavezu još im je draža jer je masnija, a kilogram njezina najmasnijeg dijela – pancete, potrbušine, u japanskim restoranima i sushi barovima postiže izrazito visoku cijenu.

Tuna spada u jedan od najskupljih prehrambenih proizvoda u svijetu pa je time i najznačajnija riba za hrvatsko gospodarstvo, štoviše, predstavlja jedan od pet najvažnijih hrvatskih izvoznih proizvoda. I hrvatski poslovni odnosi s Japanom svode se na tunu jer njen izvoz čini više od 90 posto ukupnog hrvatskog izvoza u Zemlju izlazećeg sunca. U 2016. Hrvatska je u Japan izvezla više od 2900 tona tune.

Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, najveći izvoz ostvaren je 2011., kada je vrijednost dosegnula 54 milijuna eura. Izvoz se smanjio na 30 milijuna eura u 2014., da bi potom stagnirao na 37-38 milijuna eura. Očekuju se dobri trendovi ove i idućih godina do Olimpijade u Tokiju 2020. godine.

Inače, za biznis s tunama karakteristične su snažne promjene na tržištu, što ovisi o cijeni na japanskim burzama jer nitko, osim Japanaca, nije spreman platiti astronomske iznose za meso tune. Ono se tako ne može ozbiljnije plasirati u zemlje Europske unije, pa niti na tržište SAD-a.

Logično je onda da u Hrvatskoj, zemlji tuna, tune zapravo nema. Ta dragocjena riba ostaje nam samo na kovanicama i gotovo je nemoguće na ribarnici ili u restoranima, a posebno u trgovačkim centrima, pronaći izvornu jadransku bluefin tunu, ni divlju ni uzgojenu. Ono što se pojavi je iz uvoza, sportskog ribolova ili krivolova. Sva hrvatska tuna završi u japanskom tanjuru.

Zatvoreni krug

Hrvatska najviše izvozi svježe, rashlađeno ili smrznuto meso atlantske plavorepe tune, a uvozi pripremljenu i konzerviranu tunu različitih vrsta. Količinski gledano, uvoz i izvoz nisu u velikom raskoraku ali se izvozom zbog visoke kvalitete proizvoda ostvaruju višestruki veći prihodi i održava pozitivna vanjskotrgovinska bilanca. Tuna je jedini naš proizvod na kojemu se u robnoj razmjeni ostvaruje vrlo visok suficit.

Uzgoj tune u Hrvatskoj predstavlja vrlo važnu djelatnost, a njezina proizvodnja ograničena je odredbama koje propisuje međunarodna organizacija ICCAT i koje se prenose u EU i nacionalnu legislativu. Uzgojni kapacitet za pojedine države ograničen je na onaj prijavljen ICCAT-u na dan 1. srpnja 2008. godine i za RH iznosi 7880 tona.

Ova količina u potpunosti je iskorištena, što znači da nema mogućnosti otvaranja novih uzgajališta. S obzirom na to da je dozvoljeni uzgojni kapacitet kojim raspolažu postojeći uzgajivači trostruko veći od trenutne proizvodnje, već postoje realne pretpostavke za povećanje proizvodnje (izvoza) sukladno povećanju ulovnih kvota. Hrvatski kapaciteti, odnosno koncesionirane površine s dozvolama sada su dosta veći od onoga što se može proizvesti. To znači da je krug zatvoren i da je ući u taj biznis novim igračima praktički nemoguće.

Izvozom tune u Japan bave se "Kali Tuna" iz Kali, "Sardina" iz Postira na Braču, "Jadran tuna" iz Biograda na Moru i "Pelagos Net Farma" iz Pakoštana. Nitko ne želi reći tko je tu najjači.

Najmlađa je tvrtka "Pelagos", kojoj je vlasnik general Ante Gotovina. Blisko je vezana s "Jadran tunom" (isti je direktor, a suvlasnik u obje tvrtke je Milan Mandić), te se može reći da su blizu glavnih igrača, iako su po prihodima još uvijek jači Kaljani i Bračani.

Posao s tunom specifična je djelatnost koju karakteriziraju ciklusi dobrih i slabijih godina, redovnih i povećanih kvota, viših i nižih cijena. Još traje razdoblje lošijih godina, pada cijena, ali hrvatske tvrtke u ovom biznisu su snažne i to lako mogu izdržati, kaže Kristijan Zanki, predsjednik grupacije tunouzgajivača pri Klasteru marikulture, naglašavajući kako će izlovne kvote rasti barem još tri godine. To će, logično, značiti i povećanje proizvodnje.

Faza oporavka

Nekad je u Jadranu bilo dozvoljeno uloviti 1155 tona, a onda su došle međunarodne zabrane izlova zbog ugrožavanja vrste, pa su godinama dozvoljene kvote bile oko 400 tona. Lani je Međunarodna komisija za zaštitu atlantskih tuna (ICCAT) odobrila Hrvatskoj izlovnu kvotu od 586,8 tona, što je za 71 tonu više nego godinu ranije. Tuna je nakon pretjeranog izlova sada u fazi oporavka.

Do dolaska japanskog vlasnika u Kalima su razmišljali i o uzgoju tune iz epruvete. Za takvu proizvodnju nisu bitne ulovne kvote. To je posve realna priča, tvrde stručnjaci, jer se tuna može izmrijestiti i u zatočeništvu. Ali, zasad ju je, dok se može, jeftinije uloviti nego uzgojiti je od početka do nasadne veličine.

Onome tko poželi pojesti jadransku tunu, makar i u konzervi, nema pomoći. Naša tuna nije isplativa za konzerviranje i nije jednostavna za filetiranje. Razlozi zašto ne možemo konzumirati svoju tunu, najbolju na svijetu, ni u konzervi, cjenovni su i tehnološki. Dakle, nepremostivi.

Dobitna kombinacija

Početak kaveznog uzgoja smatra se preporodom hrvatskog ribarstva i marikulture. Tuna se smije loviti samo od 26. svibnja do 24. lipnja, i to je dopušteno jedino ovlaštenim tunolovcima. Riba, prosječne težine oko 9,5 kilograma, tegli se do uzgajališta, a da bi dostigla prodajnu veličinu potrebno je najmanje 18 mjeseci. "Kali tuna" primjenjuje specifičan uzgoj – tuna se uzgaja 30 mjeseci, zbog čega ima više masnoće, što je dobitna kombinacija za sushi i sashimi.

Biznis u Tokiju

Prva ovogodišnja plavoperajna tuna iz ulova 2018., teška 405 kilograma, prodana je na poznatoj tokijskoj ribarnici Tsukiji u sklopu prve ovogodišnje dražbe za oko 330.000 dolara. Kupac je bio lokalni trgovac ribom Yamayuki.
Novogodišnje dražbe postale su velika turistička atrakcija, a i dnevne dražbe privlačne su turistima. Dnevno ih posjeti više od 40.000 osoba, među kojima i najbolji kuharski chefovi Tokija. Prvi ulovi u godini plavoperajne tune medijski su vrlo popraćen ritual. Inače, najveća tuna ikad ulovljena u Jadranu težila je 340 kg, a bila je duga 3 metra. Ulovljena je u Rovinju, u ljeto 2016.