Da čovjek ne povjeruje. Momak čist i opran, ošišan, uredan, lijepa odjeća i obuća na njemu. Po ničemu se ne razlikuje od svoje generacije. Momak za kojeg se čini da možete s njim sjesti i popiti kavu. Ako već ne radi, očekivali bi ga na kavi s ekipom.
No, on umjesto toga u povijesnoj jezgri grada na križanju Domaldove i Cosmijeve ulice - prosi. Drži natpis u ruci "Molim pomoć" i stariji čovjek mu daje koji cent u ruke. Ostali smo u šoku. Kako i zašto, odmah smo ga pitali.
- Nemojte me fotografirat i pitat za ime jer mi roditelji ne znaju da ovo radim. Imam 29 godina i zadnjih par godina ovo radim par puta tjedno.
Pitam za hranu ili robu da mi netko nešto kupi. Imam anksioznost, napade panike i depresiju. Zvali su me na Jankomir da se tamo idem liječiti. Imam sa sobom tablete u džepu u slučaju da mi krene napadaj, da ne poludim, kako bi se reklo - kazao nam je.
Radio je, kaže, kao konobar, ali zbog bolesti je odustao. Krenu napadaji, ne može se kontrolirati zbog čega je prije par godina odustao i prebacio se na ulicu.
- Radio sam u "Fabriquea". Dobar posao i plaća. Ali nisam mogao zbog bolesti. Kada mi krenu napadaji, ne mogu raditi, jednostavno, ne mogu, pa sam otišao.
Mama radi kao čistačica, tata ima 280 eura mirovinu s PTSP-om. Rastavljeni su i živim s majkom koja ne zna za ovo. Otac ne radi i on preživljava iz mjeseca u mjesec. Imam i sestru, ona je u domu, ima cerebralnu paralizu.
Ja dođem ovdje par dana u tjednu. Da se nešto i zaraditi i od toga živim. Kupe mi ljudi i robu i hranu - kazuje nam.
Radnici u okolnim trgovinama i ugostiteljskim objektima potvrdili su nam da ga poznaju.
- Prišao sam mu i pitao momak je li sve okej. Treba li ti posao, bi li radio ovdje. Odgovorio je s ‘ne‘ i to je to. Vidim ga tu svaki dan - kazao nam je jedan konobar.