Iako je legendarni Arsen u jednom od „napadaja“ svog beskrajno dopadljivog cinizma posegnuo za izjavom „Mišina je karizma beskrajna, no nimalo ukaljana talentom“, ni Dedić nije u svojim ozbiljnim nastupima nikad pokušao zanijekati muzikalnost i popularnost svog šibenskog susjeda iz znamenite Tesline ulice.
Posebice je cijenio Mišinu gotovo nadnaravnu moć da dopre do uha i srca slušatelja. Dapače, Arsen mu je priznao ljudsku i šibensku bliskost u zajedničkom singlu „Mi smo lišće s iste grane, jednom smrkne drugom svane“!
Uostalom, bilo bi, ruku na srce, bezobrazno dovoditi u pitanje izvođača koji je u svojoj karijeri prodao više od 20 milijuna nosača zvuka, čime se može pohvaliti Šibenčanin Mišo Mate Kovač.
Pjevač kojemu su se divile i bake i unučad.
Uostalom, već spomenuti Arsen je bez kompleksa spominjao izjavu svoje majke u stilu „Drago mi je, Arsene, što mnogi poštuju tvoju glazbu, ali meni se više sviđa ono što pjeva Mišo“!
Pjesme brkatog Šibenčanina znaju napamet i oni koji su se rodili 30 godina poslije lansiranja nekog Mišina hita ili evergreena.
Nisu problem note, nego izvođač
- Na našoj estradnoj sceni važniji je izvođač i tekst od napisane glazbe - nerijetko je govorio Mišo.
Samo su njegovi najbliži suradnici poput Đorđa Novkovića i Dušana Šarca znali kako je Mišo Kovač nepogrešivo birao tekstove za svoje pjesme.
Od Željka Sabola ("Ostala si uvijek ista“) do Drage Britvića ("Noćas ćemo zemlji ka materi reći“) i Krste Jurasa ("Dalmacija u mom oku“).
Nije poznavao note, pa je bio prisiljen oslanjati se na demosnimke koje su mu pripremali skladatelji. No, autori nisu imali ništa protiv njegove slobodne interpretacije, koja je nerijetko zadirala i u promjene melodijske linije.
- Kladim se da ću ja i telefonski imenik sa svojom fotografijom prodati u 100 tisuća primjeraka - govorio je samouvjereni Šibenčanin osamdesetih godina minulog stoljeća.
A bilo je trenutaka kad od te prepotencije nije bilo ni "p“.
Zanimljiva je Mišina priča, kad se tijekom turneje po Sjedinjenim Američkim Državama zatekao kao gledatelj na koncertu svog idola Elvisa Presleyja.
- Jedva sam uspio doći do ulaznice te se silno znatiželjan smjestio prilično daleko od bine. Kod nas pjevači koncert počinju nekom žestokom skladbom da razdrmaju publiku, dok je Elvis krenuo tihom laganicom "Are You Lonesome Tonight“ i na prvu izazvao ovacije.
Bio sam toliko zatečen atmosferom i kvalitetom njegova pjevanja da bih, u slučaju da me netko pitao čime se bavim, radije kazao da sam mornar na prekooceanskom brodu nego pjevač.
Kad samo čuo Elvisa, bilo me gotovo sram priznati da se bavim glazbom - znao je u intimnom društvu bez kompleksa pričati Mišo.
Od prvog dana pojavljivanja na hrvatskoj glazbenoj sceni brkati Šibenčanin izazivao je kontroverze.
Uzaludan je bio, međutim, trud onih koji su s akademske visine pokušali bagatelizirali njegovu interpretaciju, sluh i specifičan glissando, kad je velika slušateljska "armija“ za tren shvatila da je našoj estradi kao kruh potreban pjevač iz Šibenika. Kao omiljeni glas (glazbenog) puka.
Svojom obranom Mišine kvalitete i karizme prosto nas je oduševio legendarni klapski solist Branko Bubica, posebno poznat po dalmatinskom evergreenu "Da te mogu pismom zvati“.
Kad mu se zagrebački dirigent i majstor vokalne tehnike Bojan Pogrmilović pokušao dodvoriti tezom: „Šibenske klape, posebice klapa Šibenik, oduvijek su imale dobru, prirodnu impostaciju glasa.
Dosta mi je onih, koji pokušavaju pjevati kao Mišo Kovač!“.
Bubica je demonstrativno ustao sa stola te gotovo prijeteći kazao: "Ako nastavite tako govoriti o mom Šibenčaninu Miši, vrlo brzo ću napustiti Vaše društvo!"
Nije moga' pivat' tercu u klapi
Nije se, dakako, bilo lako Miši probiti u gradu, koji je u jednom trenutku (Vice, Arsen, grupa MI, klapa Šibenik…) bio središte zabavne glazbe u bivšoj državi.
U gradu u kojemu i dalje posežu za tezama "da Mišo nije mogao pivati tercu u klapi“ ili "da je bolje od Vice Vukova pivao njegov brat Joško, ali nije imao volje da se bavi glazbom“. Mišu su pokušali omalovažavati i tvrdnjom „da je bolji tapecijer nego pivač“, aludirajući da je kao mladić učio tapecijerski zanat, neovisno o glazbenim i sportskim ambicijama. No, usprkos šibenskoj zajebanciji i cinizmu, sve je polako došlo na svoje.
Prije točno 60 godina Mišo je na "Prvom glasu Šibenika“ podijelio prvo mjesto s kasnijim gitaristom legendarnih MI-ovaca Mirkom Vukšićem.
U doba kad je u glazbenim vodama pokušavao zaplivati i duhoviti šibenski glumac Mate Gulin, koji će poslije u relativno poznim godinama biti itekako tražen u hrvatskim televizijskim sapunicama.
Mišina rana konkurencija bio je i "vječni“ šibenski trubadur Vlađa Nalis, sinovac duhovitoga glumca Antuna, kojega i danas možete zateći s gitarom u nadaleko poznatoj šibenskoj konobi "Marenda“.
Kad su košarkaši Šibenke krenuli u jesen 1979. godine prema prvoligaškom vrhu, ugodno su se iznenadili činjenicom da u kultnom beogradskom lokalu "Topčiderska noć“ još pamte vojnika iz Dalmacije i njegovu izvedbu "La novie“, posebice scenu kad je klečeći otpjevao završno "Ave Maria“.
U Zagrebu se potom Mišo švercao kao ilegalac u studentskim sobama kod svojih Šibenčana, dok ga nije čuo Pero Gotovac.
Kao da je sina velikog opernog skladatelja Jakova više od Mišina specifičnog poja fascinirala njegova upornost i samouvjerenost u stilu "ja mogu biti najbolji“.
Snimljeni prepjevi ultrapopularnog Raya Charlesa "I Can't Stop Loving You“ (Ne mogu prestati da te volim) i "Crying Time“ (Vrijeme plakanja), bolje rečeno broj prodanih ploča, samo su dodatno uvjerili mlađeg Gotovca da ima smisla ulagati i vjerovati u Mišu.
'Više se nećeš vratiti'
Prepjevima svjetskih hitova i evergreena brkati se Šibenčanin rado vraćao i poslije: "San Francisco“, "Ya me voi“(Ja odlazim), "Ti si pjesma moje duše“, "Da je duži moj dan“…
No, u međuvremenu je izuzetno plodni autor Đorđe Novković na nekad popularnom sarajevskom "Šlageru sezone“ skladbom "Više se nećeš vratiti“, prodanom u više od 200 tisuća primjeraka, trasirao put najtiražnijem pjevaču domaće zabavne glazbe.
Put popločan pjesmama koje su prosto neizbježne kad se razgale društva u Lijepoj našoj, pa i šire, na prostorima bivše države. Kad je u jednoj ruci gemišt, a na usnama „Drugi joj raspliće kosu“, „Sutra mi sude“, „Ako me ostaviš“, „Svi pjevaju“…
U takvim situacijama bitno se ne razlikuju akademski građani od žestokih Mišinih fanova, kojima je dovoljno da brkati Šibenčanin krene s refrenom i podigne ruke, a oni nepogrešivo nastave njima bliskom melodijom i stihovima, koji su odavno postali svojina prosječnog Hrvata.
A sve se, usuđujemo kazati, dogodilo i više nego ciljano. Iako je Novković već imao uspjeha sa svojom skupinom „Pro arte“ („Tike, tike tačke, nema više vračke) te uvelike skrenuo pozornost na sebe kultnom baladom „Stari Pjer“, u ambicioznom Šibenčaninu vidio je i put k vlastitom velikom uspjehu.
- Mišo Kovač pjeva neku pjesmu upravo onako kako bi njezin autor želio - potencirao je (i predviđao) Đorđe Mišin silovit uspon estradnom scenom bivše države. Za šibenskim pjevačem jednako su ludovali u slovenskom Mariboru, Beogradu, Skoplju, crnogorskoj Budvi…
No, znakovit je bio (i ostao) Kovačev odnos sprema rodnoj mu Dalmaciji. Obostrana simpatija pretvorila se u strasnu ljubav već prije 50 godina, kad je Prokurative pokorio s Mihaljinčevom „Proplakat će zora“. Desetak godina poslije posve je ušutkao one koji su počeli prognozirati pad njegove popularnosti te sumnjati u Mišinu odanost pjesmama s okusom mora i soli. Skladba „Dalmacija u mom oku“, nastala u šibenskom trokutu Mišo Kovač – Dušan Šarac – Krste Juras, postala je neslužbenom dalmatinskom himnom.
Poštovanje prema Šibenčanima
Pjesma je, vjerovali ili ne, kao cijeli istoimeni album („Šibenske kale“, „Teraca“…) snimljena u Milanu s talijanskim ženskim pratećim vokalima, među koje se u jednom trenutku umiješala i bivša Mišina supruga, Splićanka Anita Baturina.
Od prvih dana legendarne klape Šibenik Mišo je bio silno zaljubljen u pjev svojih sugrađana. Nije, doduše, ostvario davno obećanje da će s njima snimiti „Proplakat će zora“, ali je to sve nadoknadio zajedničkim dalmatinskim albumom „Oj ti dušo moje duše“, te pjesmama poput „Noćas ćemo zemlji ka materi reći“ ili „ Dobra ti večer, mati moja“.
Kad bi bio gost na koncertima klape Šibenik u zagrebačkom „Lisinskom“, nerijetko je, pritisnut saznanjem o kvaliteti i popularnosti „šibenskih majstora pivača“, tražio od glazbenih prijatelja savjet „koje će pjesme zapjevati, a da ne kvari program klape Šibenik“.
Najbolju kombinaciju Mišine povremene skromnosti, iskrenosti i prepotencije doživjela je šibenska klapa Bonaca, čije je članove jedne zagrebačke večeri pozvao na druženje u njegov stan u Radićevoj ulici.
U dobrom raspoloženju tražio je od svakog člana Bonace da zapjeva po jednu njegovu pjesmu. A kad su se izredali svi klapaši, Mišo će na svoj način: "Većina vas ima bolji glas od mene, ali što vam vrijedi kad se ne zovete Mišo Kovač!?"
Mnogi su pretjerali u svojim tezama o međusobnu animozitetu i trzavicama među trojicom šibenskih legendarnih pjevača, susjeda iz Tesline ulice. Arsena Dedića, Miše Kovača i Vice Vukova.
Vice je najbolji svih vremena
- Vice je najbolji hrvatski pjevač svih vremena, a Arsen naš najveći umjetnik. Ne samo glazbenik - znao je govoriti Mišo u malim noćnim razgovorima u Tribunju, kad su se sastajali istaknuti Dalmatinci, predvođeni bivšim televizijskim magom Miroslavom Lilićem.
Ispod radara prošla je Arsenova i Mišina svađa zbog neuspjela dogovora da Mišo otpjeva pet Arsenovih skladbi, ali i Vicina usrdna molba, u doba Hrvatskog proljeća, da Mišo otpjeva pobjedničku pjesmu na Prokurativama s hrvatskim grbom na prsima.
Neskrivene međusobne emocije, temeljene na pripadnosti Krešimirovu gradu, provalile su na neviđen način u najtežem Mišinu trenutku. Kad je izgubio sina Edija, Arsen i Vice su odmah požurili do svog šibenskog susjeda. I zajednički zaplakali kao mala djeca.
"Vječan“ je bio Mišin respekt prema rodnom Šibeniku. Prije svakog šibenskog koncerta u garderobi je nervozno palio cigaretu za cigaretom te svakih pet minuta pitao svoje glazbene prijatelje: "Je li se skupilo dovoljno publike? Kad ću krenuti?"
Impresivni su tragovi izuzetne popularnosti slavnog Šibenčana, koji danas slavi 80. rođendan.
Sedamdesetih godina minulog stoljeća u četiri je navrata proglašen pjevačem godine u bivšoj državi. Zaslužio je "Oskara popularnosti“ prije 35 godina i sezonu poslije. Ni Porin ga nije preskočio. I teško se suprotstaviti Miši Kovaču u njegovoj originalnoj tezi o vlastitoj popularnosti.
- Neprestano sam dobivao teške bitke u mečevima, gdje je publika jedini meritorni sudac - znao je ponavljati kao u svojim popularnim refrenima Mišo Kovač.
Mišine uvjerljive glazbene pobjede su, posebice krajem osamdesetih godina, bez pogovora priznavali i njegovi estradni kolege. I najbolji glazbenici su ga u bivšoj državi oslovljavali s „Mišo, care“. Ne bez razloga. Veloluški Splićanin Oliver Dragojević, koji će početkom ovog stoljeća pokoriti hrvatsku estradu, mogao se petnaestak godina ranije pohvaliti tiražama, koje su, to je lako provjeriti, bile 6-7 puta slabije nego Mišine.
Osim neobičnog rasporeda radnog dana - budio se uvijek oko podne - najveća Mišina slabost bilo je, ruku na srce, svojevrsno stalno „dociranje“ o političkim temama.
Posebice u doba kad je krenula Miloševićeva jogurt-revolucija, a kad brkati Šibenčanin, pritisnut stalnim kontaktima s beogradskim prijateljem, novinarom Petrom Lukovićem, i nije shvaćao koliko velika opasnost prijeti Lijepoj našoj. No, brzo se pribrao.
- Ćutim da se sprema agresija na Hrvatsku. I spreman sam s puškom u ruci braniti svoj Šibenik, Tribunj… - izjavio je za Mišo za Slobodnu Dalmaciju, u razgovoru što smo ga obavili na inzistiranje ondašnjeg urednika Mladena Krnića.
Najveća ljubav - Hajduk!
Mišo nije odjenuo uniformu hrvatskog vojnika, ali se protiv agresora borio na svoj način – pjesmom. Početkom devedesetih godina minulog stoljeća mnoge su domoljube, posebice Šibenčane, silno drmale emocije kad bi čuli Mišinu pjesmu o slavnoj, 113. šibenskoj brigadi, a pogotovu silno dirljivu „Grobovi im nikad oprostiti neće“.
Najveća Mišina slabost i ljubav bio je i ostao – Hajduk! I danas kruži neslužbena priča da je upravo legendarni pjevač bio časnik za vezu, kad se u Poljud nakratko preselio „trener svih trenera“ Miroslav Ćiro Blažević.
A balun je Mišina opsesija još od šibenskih momačkih dana, kad je na Šubićevcu pokušavao izboriti mjesto među vratnicama u generaciji legendarnih šibenskih (i Hajdukovih) nogometaša Petra Nadoveze, Ante Žaje i Anđelke Aralice. S viškom volje, a manjkom talenta i visine (za čuvara mreže).
U usporednoj opčinjenosti Hajdukom i rodnim Šibenikom Mišo Kovač dugo nije vjerovao da postoje nemale navijačke trzavice na relaciji Poljud – Šubićevac. Sve do jedne šibenske utakmice "narančastih" i "bijelih", kad je dobro zaiskrilo na tribinama.
- Dico moja, jeste li poludili? Što to radite!? Pa, mi smo lišće s iste grane. U našim venama teče ista dalmatinska krv - zavapio je Mišo, nemalo konsterniran sukobom Torcide i Funcuta na šibenskim ulicama i tribinama.
A stara je istina da nas, ako parafraziramo staru dalmatinsku ljubavnu pjesmu, „Mišo veže i spaja“. Kao što na Poljudu i Gripama grme Kovačeve pjesme, tako nijedan završetak utakmice na Šubićevcu i Baldekinu ne može proći bez Mišine „Poljubi zemlju“.
Zato, vrijedi završiti iskreno i emotivno: "Sretan ti rođendan, dragi prijatelju. U ime tvojih Šibenčana i Splićana. Cijele Dalmacije, pa i Lijepe naše."