Smiljan je, kao što svi znaju, rodno mjesto Nikole Tesle, ali to poznato naselje pored Gospića "bogato je" i vrijednim ljudima, vlasnicima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koji proizvode vlastitu hranu i prodaju je na kućnom pragu. Neki su specijalizirani za lički krumpir, kao što je bio nažalost nedavno preminuli Ivan Baričević koji je svoje proizvode dovozio i prodavao u Zadru, a drugi su opet poznati po mliječnim proizvodima, uzgoju stočarstva ili kao pčelari. Ono što ohrabruje je da većina OPG-ova u Lici posluje pozitivno, odnosno obitelji žive od prihoda koje sami stvaraju, što je u zadnje vrijeme još više došlo do izražaja u koronakrizi, kad se i potrošači, čini se, sve više okreću domaćoj, ekološki proizvedenoj, zdravoj hrani.
Prva nas priča vodi u OPG Miškulin, kod bračnog para Marine i Ivice.
Bave se stočarstvom, odnosno mljekarstvom. Drže kravice koje su ih, kako kažu, „prikovale” za kuću, jer minimalne su dvije muže, da se o ostalim poslovima i ne govori. Ali ono što nikada nismo vidjeli je ljubav kojima Marina obasipa svoje krave. Doslovno ih – ljubi! A i one nju. Takva privrženost između dobrih kravica i njihove gospodarice Marine zbilja je nešto nesvakidašnje.
- One su navikle na mene i prepoznaju me po glasu i mirisu čim priđem. Zbog vas će biti uznemirene dok se ne naviknu, one jednostavno sve osjećaju i jako su privržene. I svaka ima svoj „karakter” – kaže nam Marina dok s ljubavlju pokazuje svoje „hraniteljice”.
Otvorili su OPG 2003. godine, tada su nositelji bili djed i baka. Prije nekoliko godina prebacili su ga na sebe, a Marina 2013. ostaje nakon 18. godina rada bez posla u Ini. Negdje u to vrijeme pojavile su se mjere za uzgoj steonih junica i javila se na taj javni poziv. Prošli su i došle su im tri junice iz Austrije, tako je krenulo. Danas dva sira, sutra tri... Sad im je skoro sve rasprodano i to na kućnom pragu. Dolaze kupci od Istre do Dalmacije, sve do Dubrovnika...
- Možemo živjeti od toga, zadovoljni smo. Posla oko četiri krave simentalske pasmine ima, ali zato u punoj laktaciji dobivamo oko sto litara mlijeka dnevno, pa čak i više. Radimo domaći sir škripavac, basu (sirni namaz) i skutu, a za kupnju se potrebno prije naručiti – kaže nam Marina.
Većina stočara u Smiljanu bazirana je na sistem krava – tele. Zakupi se od države pašnjak, zaposli se čoban, jednom dnevno se blago hrani, doveze voda i krave žive vani, na otvorenom, a glavni prihod je proizvodnja i prodaja mesa. Miškulini svoje kravice čuvaju u štali i bave se proizvodnjom mlijeka. Za razliku od otkupne cijene koja iznosi nerentabilne dvije kune po litri, Miškulini proizvodnjom mliječnih proizvoda „podignu” cijenu svoga mlijeka na deset kuna po litri i to im je ključ isplativosti. Doduše, u cijenu ne uračunavaju svoj cjelodnevni rad, ali to se podrazumijeva – kažu nam.
U Smiljanu je znatno smanjen dolazak posjetitelja Memorijalnom centru Nikola Tesla zbog korone, pa su se ljudi još i više okrenuli poljoprivredi i stočarstvu, odnosno proizvodnji hrane. Jedan od mlađih mještana koji su odlučili ostati u Smiljanu i baviti se stočarstvom je Igor Jelinić, 23-godišnjak. Nositelj je OPG-a, ali i student sigurnosti i zaštite na radu u Karlovcu. Odjeven u modernu odjeću kakvu nose dvadesetogišnjaci, za Igora bi se teško moglo reći da se sasvim ozbiljno bavi uzgojem tovne junadi za meso, mliječnih krava, a odnedavno i autohtone istarske pasmine boškarina koje je nedavno nabavio. Ali izgled u ovom slučaju - vara.
- Uzeli smo osam mladih boškarina pa ćemo pokušati i s njihovim uzgojem ovdje u Lici da vidimo kako će to ići. U jednom OPG-u smo mama, tata i ja, a drugi OPG imaju brat sa suprugom. Imamo dosta strojeva, još nešto planiramo i nabaviti, a ono što nam nedostaje je zemljište. Imamo jako malo zemlje i to nas najviše koči. Teško je dobiti državno zemljište, potrebni su nam pašnjaci, ali i oranice za proizvodnu hrane jer je kupovina hrane za uzgoj životinja dosta skupo. Trenutno imamo 37 goveda, muških za tov 15-tak, 13 muznih krava i osam boškarina te nešto telčića. S boškarinima također namjeravamo ući u sustav prodaje teladi, za meso. Trenutno je njihov otkup siguran preko udruge u Istri. Za sad su se prilagodili za Liku sasvim dobro. Što se tiče otkupa mesa, snalazimo se, nikada nije to presigurno. Otkupna cijena junetine je oko 45 kuna, a žive vage oko 15-tak kuna plus PDV. Za sad uspijevamo od toga živjeti, prošao sam i državnu mjeru iz EU za mlade poljoprivrednika i dobio 50 tisuća eura, to mi je pomoglo da krenem s tovnim uzgojem. U toj je mjeri i nabavka svinja za uzgoj. Imam volje za rad i za sad ide dobro. Ne mislim ići iz Smiljana. Planovi su mi otvoriti mini klaonicu da mogu dobiti sam gotov finalni proizvod – razmišlja na glas Igor.
Za treću ličku priču trebali smo potegnuti do obližnjeg Lovinca, gdje se kod obitelji Sekulić skoro 40 godina proizvodi vrhunski lički med. Anđela i Ivan veterani su u tom poslu, njihov je med gust i ukusan, a dobivaju ga iz 220 košnica, raspoređenih po livadama oko obiteljske kuće. Nekad su ih vozili i na ispaše po okolnom području, u zadnje vrijeme godine su ih pritisle, pa pčele drže samo oko svog doma, međutim njihov cvjetni med je i dalje onaj pravi, lički.
- Smanjit ćemo zajednicu za stotinjak košnica ove godine jer nam je sve teže raditi, iako sav med prodamo i to na kućnom pragu. Imamo stalne kupce koji godinama kupuju kod nas, a prodamo i nešto propolisa – kažu Sekulići.
Njihove se pčele dobro drže, ali već se duže vrijeme pčelarstvo suočava s pomorom pčela. Ivan drži da je razlog pretjerana i nekontrolirana upotreba pesticida za zaštitu bilja od čega stradavaju i – pčele. A iz azijskog dijela Rusije pedeset godina je putovao varoa, krpelj – destruktor koji također uništava pčelinje zajednice.
Lika je pogodna za pčelarstvo, ali ima svoje zakonitosti povezane s zimom. Dok su niže temperature pčele se zadržavaju u košnicama, a s toplim danima poletjet će u skupljanje hrane. Nezgodno je kad toplo vrijeme „presiječe” iznenadni mraz, jer pčela na temperaturi nižoj od 9 stupnjeva ne može preživjeti.
Kupujemo kod Sekulića med po cijeni od 60 kuna za kilogram i kušamo ga – izvrstan je. Med takve kvalitete u gradu se prodaje po cijeni i do 100 kuna. A opet, čak je i Sekulićima unatoč iskustvu teško razlikovati pravi med od patvorenog. Svakojakim smicalicama pribjegava se prodaji meda i „meda”, pa je nabavka kod provjerenih proizvođača najsigurniji način kupnje.
- Mi smo u pčelarstvu još od vremena progonstva. U Ičićima smo postavili prvih 15 društava (košnica) oko kojih sam ja radila dok je Ivan bio u vojsci. Tamo su bili organizirani tečajevi iz pčelarstva na koje sam se prijavila i dobila puno dragocjenog znanja - priča nam Anđela.
U to su vrijeme pčele darovanim prerađenim autobusom doveli u Lovinac, pa ih često vozili na ispašu na Velebit. Autobus više ne vozi i sad samo služi kao „kuća” za košnice. Godinama su Sekulići postali majstori pčelari koji su sudjelovali i na pčelarskim izložbama sa svojim proizvodima, a vjerni kupci redovno kod njih kupuju med jer znaju da je dobar i ljekovit.
Proljeće je i Lika se budi, ali čini se ne samo klimatološki. Mali OPG-ovi opstaju i pokazuju veću otpornost nego veće tvrtke. Kao da im niti korona ne može ništa, dapače, zdrava hrana iz Like traženija je nego ikad prije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....