Ona je Dina. I mrko gleda. Zato se držim na distanci, oprezan sam premda je sputana lancima. Zarobljena. I iako mi praktički ništa ne može. Oko nogu su joj željezne karike. I to je dijeli od slobode. Od planinskih vrhova na kojima obitava. Od Velebita, Biokova i Dinare.
U Europi živi pet vrsta orlova, a populacija koja ovdje prebiva fizički je najmanja. Kamčatski su orlovi najteži. Ima im i po osam kilograma. No, slabi su lovci. Hrane se lososom, međusobno dijele ribu, solidarni su, pa im nedostaje ubilačkog instinkta. Nagona za preživljavanjem.
Naša Dina je doletjela iz Alpi. Četiri su joj godine. Ptice se iz njezina roda gnijezde na 1120 metara, pa rašire krila i polete par stotina metara u vis. Onda se stacioniraju. I dugo promatraju naokolo, a vid im je savršen. Ni najmanja sitnica im ne može promaknuti. Kad spaze metu, kreću u munjeviti napad da bi se nahranile divokozama, preživjele po surovom zakonu prirode. Ovdje, u Hrvatskoj, orlovima su hrana najčešće zmije i kunići, srne, što znači da su fizički inferiorniji od onih u Sloveniji, Italiji, Austriji, Francuskoj i Švicarskoj koji svojim izgledom bude strahopoštovanje.
Strašna je ptičurina taj suri orao. Ta naša Dina. Na žrtvu se stušti brzinom od tristo kilometara na sat, pa je u čas posla dokrajči kandžama. Čagalj ili divokoza samo nestanu u njenom smrtonosnom zagrljaju. Ubija kao lav, kralj životinja
- Dobro pogledajte te kandže. To je zadnje što nam je ostalo od dinosaura - reći će Marijan Žižanović, dok se pod strehom skrivamo od sunca od kojeg malaksaju ljudi i životinje. Koje je sasušilo prašinu što se diže pod nogama i konjskim kopitima.
A tu, u nekadašnji kamenolom u Žrnovnici koji, zapravo, katastarski pripada Podstrani, stigli smo zbog jednih i drugih; beštija i judi: Žižinog orla i jastrebova te krasnih konja Denisa Zeljka ili preciznije njegove udruge "Dalmacija Equino". Ptice grabljivice i lov s njima iz sedla, posebna su atrakcija, pa Zeljko i članovi "Dalmacije Equino" upijaju svaku Žižinu riječ. Čim polože sokolarski ispit, pridružit će se onima koji su izvješteni druženju s pticama koje znaju biti ozbiljna prijetnja čovjeku. I zato smo s njima tako oprezni. Zato ih poštujemo.
- Gladnom orlu odrastao čovjek ili dijete može biti plijen. Da ga spazi samog u prirodi, napao bi ga. Naročito ovaj alpski orao. On je snažniji od drugih. Ne, ne može ga podignuti, za to nema snage ni potrebe. Baš kao kod divokoza, orlovi natkrile plijen i dokrajče ga kandžama. Zapravo, nijedna ptica grabljivica koja je sokolarski vođena ne smije nositi plijen - kaže Žiža, a mi ga okupljeni zasipamo pitanjima poput kiše meteora.
Odakle dolaze najveći suri orlovi? Koliko su teški? I jesu li najteži i najopasniji? Najljubopitljiviji je Patrik Oberstar iz Slovenije. I prvi od nas nudi se primiti jastreba na ruku, na kožnu rukavicu koja štiti od njegovih poput noževa oštrih kandži.
Let iznad ekvatora
- Njihovi prapradjedovi su podrijetlom iz Amerike. Tamo s kojotima love kuniće. Zato se ovdje jako teško privikavaju na pse. Rekao bih da tu vlada jedna vrsta antagonizma. Orlovi žive iznad ekvatora: u Aziji, Europi i Americi, a Australiji možemo naći njihove podvrste. Jastrebova ima sedamnaest podvrsta, od kojih desetak živi u Europi, a sokola još i više. Ne zna se koliko točno parova ovdje obitava jer se njihov broj, zbog zabrane pesticida, znatno povećao. Najpoznatija vrsta je sivi sokol koji se isključivo hrani pticama. Ranije su male ptice jele kukce koji su bili u doticaju s pesticidima pa su kao takve bile zatrovane. Zbog mekanih ljuski jajeta, ženka orla zna razbiti jaja dok sjedi na njima, pa su zato postali ugrožena vrsta što je kasnije potaknulo njihov umjetni uzgoj. Washingtonska konvencija o zaštiti živih bića, flore i faune, koja ima međunarodni karakter, recimo, sokolove i dalje tretira kao zaštićene ptice, kao ugroženu vrstu, iako oni to ustvari više nisu - kaže Žižanović, predsjednik Sokolarskog saveza Hrvatske i jedan od četiri, pet, od ukupno dvjesto članova, koji ide u lov sa sokolovima po bijelomu svijetu, i kojem ove moćne ptice ne služe samo za puko pokazivanje. Kao Arapima, naprimjer.
- Oni su ih dolje skoro istrijebili. Njima su ptice postale stvar prestiža. Kao automobili. I to zato jer imaju previše novca i jedino čemu im danas sokolovi služe jesu trke. Tko će brže doletjeti do cilja pa osvojiti Toyotu! I nabavljaju samo sivog sokola iz Norveške, Rusije ili Finske. I samo ženke. Zbog njihove veličine. One su moćnije od muškaraca. Onda s njima sjede, pokazuju se, prave važni - razbija mi predrasude Marijan jer sam mislio da Arapima u sokolarstvu premca nema, kad ono, od njih su na tom polju jači Amerikanci, Česi i Englezi, a ni naši nisu baš za bacit'.
- Gdje ima puno hrane, ima i orlova. U Slovačkoj u planinama ima puno zečeva. Zato su njihovi susjedi Česi dobri sokolari - kaže.
Orlovi, jastrebovi i sokolovi nisu prirodni neprijatelji, što ne znači da se ne sukobljavaju.
- Ne postoje prirodni neprijatelji. To je zabluda. Lastavica tjera jastreba iz svoga gnijezda jer joj je ugrozio teritorij a on ju ne može uhvatiti jer je mala. I brza. Problemi između ptica nastaju jedino ako pikiraju isti plijen, ako su jedno drugom konkurencija - objašnjava Žiža, a meni padaju na pamet ljudi. I oni su "zviri i beštije". I oni se najčešće zbog toga sukobljavaju. Zbog svojine. Plijena.
Žiži jastreb Kika služi kao rastjerivač galebova. U kompleksu "Falkensteinera", luksuznog resorta u Petrčanima, Kika je i ovog ljeta "na straži" jer stotine galebova stvaraju probleme hotelijerima.
- Interesantno da su jastrebu danas pomagale dvije vrane koje su graktanjem obavještavale galebove da se ne približavaju kompleksu. Čim ih Kika rastjera, ne bude ih i po deset dana. Galebovi se boje jastrebova. Ušao im je od njih strah u kosti - smije se Marijan.
Zen
Znači li da je najgladnija ptica grabljivica i najbolji lovac?
- Ne. Ptica mora biti taman gladna jer ako danima nije ništa jela, onemoća. Nije nizašto. Ako je tjedan dana ne hranite, ona će i na čovjeka nasrnuti. Tada za ništa i nikog ne pita. Često greškom vlasnika pasa orao ubije njihove životinje. To mi se jednom dogodilo dok sam s prijateljom lovio srne. Ubila je preraslog staforda. Ugušila ga. Čovjeku bude žao, ali, nažalost, dogodi se - reći će Marijan.
S lisicom, srnom, čagljem, suri se orao bori dok ih ne savlada, pa tek onda jede što je ulovio. Kod manje divljači jede čim ga zgrabi. Zalogaj po zalogaj.
Dugo će trebati Žiži da nekoga od naših nauči loviti sa sokolima, a kamoli s konja, a oni su u starom kamenolomu glavni. Zbog njih se ovdje dolazi. Veli da je i njemu, starom, prekaljenom sportašu, jer desetljećima se uspješno bavio borilačkim sportovima, takvo nešto jako teško, a i bolji jahači od njega su mu to priznali.
Kažu, brz si kao jastreb. Manji su znači eksplozivniji, poletniji? Ima u njima više špirita?
- Ha, ha... To svi misle, ali je upravo suprotno. Veći su jastrebovi brži. Kod obrušavanja zbog veće mase postižu brzinu i od 300 kilometara na sat! Dovoljno mu je prsima udariti plijen i on je svladan - konstatira Marijan.
Malo je starih orlova u Europi, a jedan je Žižin prevalio četrdesetu.
- I još je potentan. Može se razmnožavati. Ime mu je Zen - ponosno će. Pokazuje nam sliku na kojoj je došao glave šakalu.
Obilazimo konje. Štalu. Denis veli da ih je silna vrućina danas neobično umirila. Jedva nas gledaju. I za razliku od ptica grabljivica koje ne podnose milovanje, dobro reagiraju kad im se dodirne grivu, potapše, javi.
- U konjičkom klubu je osamdesetak članova. Nismo ovisni o turizmu, ali gosti nam dođu. Svu ovu zemlju sam, vjerovali ili ne, sam navukao. Sve je ovo prije bila jedna kamena ploča. Zato nemamo gdje ni stablo posaditi. Radimo još četiri boksa i jedan koral. Iznajmio sam i zemlju od Hrvatskih šuma u Mravincima. Tamo imam četiri hektara trave. Organiziramo i jahanje po Rimskom akvaduktu do izvora i kroz rijeku Jadro. Kad završimo s ispitima, krenut ćemo sa sokolarstvom. Ovdje se na brisanom prostoru sve vidi jer nas je 2017. zadesio onaj veliki požar. Ova je lokacija za njih idealna jer nema šume pa se bez problema može pratiti prelet ptica. Uživati - Denis će dok gledamo u daljinu. U jastreba koji, čim spazi plijen koji nam služi kao mamac, slijeće na zaštitnu rukavicu pa važno pozira Nikoli, a nama pumpa ego; jer, eto, ne plašimo se tih moćnih ptica barem dok je Žiža tu, i dok nas savjetuje kako se ophoditi s orlom, jastrebom ili sokolom, prijateljem starim.
