Proslavljeni nogometaš Diego Maradona imao je hrvatske krvi! Nakon smrti kontroverzne legende priče se još pletu, Torcida Trogir je u znak vatrenog pijeteta prema preminulom velikanu zapalila deset bengalki, a stranica "Cultura Croata", koja na Facebooku održava kontakt s našim iseljenicima u Južnoj Americi i na drugim kontinentima, napisala je o velikom Diegu (na španjolskom, doduše) noticu sljedećeg sadržaja:
"Zbogom potomku Hrvata... Njegov pradjed po majci bio je Matej Kariolić, a rođen je na Korčuli. To je otok na kojem je rođen i Marko Polo. Matej Kariolić preselio se u Argentinu, gdje je dobio ime Matthew Cariolichi, njegova kći Salvador Cariolichi udala se za Ramona Francu, a u tom je braku rođena Diegova majka Dalma (također ime jedne od Maradoninih kćeri). Počivaj u miru, idole, legendo!" napisali su administratori stranice "Cultura Croata" ili Hrvatska kultura.
Navod smo provjerili kod dugogodišnje voditeljice Ureda za Dalmaciju Matice iseljenika Hrvatske Branke Bezić Filipović, žene koja je objavila niz publikacija vezanih uz naše iseljeništvo, od kojih izdvajamo "Tragom Hrvata u svijetu" i "Hajduk i iseljenici", a upravo priprema za objavu još dvije publikacije u Nakladi Bošković radnih naslova "Njena priča, žena u iseljeništvu" i "Jose Miličić, zadnji poglavica plemena Yagan".
– Diego Maradona vuče hrvatske korijene s majčine strane, kako kažu u hrvatskoj zajednici u gradu Rosariju u Argentini, smještenom na rijeci Parani. Naime, već 1895. godine na listi rudara s Parane bio je i Mateo Cariolich (Kariolić) iz Hreljina pokraj Bakra.
On je bio otac Salvadore Kariolić, bake Diega Maradone (te zet Gašpara Polića iz Korčule), a za Salvadoru čak kažu da se i rodila na Korčuli! Maradonina majka zvala se Dalma, što skraćeno znači Dalmacija; to ime bilo je uobičajeno među Dalmatincima u Argentini, i to je ime Diego dao i svojoj kćeri – ističe Bezić Filipović.
Prisjeća se i sljedećeg:
– Prije točno petnaest godina u ovo vrijeme bila sam na turneji po Argentini s veteranima Hajduka, te s kiparom Stanislavom Bavčevićem, kao i Goranom Borčićem, tadašnjim ravnateljem Muzeja grada Splita. Nosili smo eksponate za izložbu, a veterani Hajduka igrali su utakmice u Cordobi, Tucumanu, Rosariju i Buenos Airesu. U Rosariju su nastupili na stadionu kluba Newell's Old Boy, na kojem je tribina nazvana imenom Diega Maradone.
U Buenos Airesu na stadionu Bombonera već tada je bila otvorena soba Diega Maradone, a koliko je bio popularan, mogli smo vidjeti posljednjih dana – s ponosom se prisjeća Bezić Filipović, koja je desetljećima bila u kontaktu s nizom zavičajnih klubova diljem svijeta te udrugama i hrvatskim župama.
Život Diega Maradone tako je ostavio još jedan trag hrvatskih gena u svijetu, uz brojne druge velikane poput oca suvremene kriminalistike Ivana Vučetića, a u tom kontekstu ne smijemo preskočiti ni Francisca Orlića, izdanka familije naših doseljenika koji je 1962. postao predsjednik države Kostarike, pa Juana Bjelovučića, utemeljitelja zrakoplovstva u Peruu i prvog čovjeka koji je preletio Alpe 1913. godine.
Spomenimo i Petera Tomicha, nositelja jednog od najvažnijih vojnih priznanja iz Sjeverne Amerike; njemu se za zaslugu spašavanja tisuću ljudi prilikom napada na Pearl Harbor američka država odužila nazvavši ratni brod "U.S.S. Tomich", a 79. obljetnica napada na Bisernu luku (Pearl Harbor) bit će uskoro, točnije 7. prosinca.
Teoretski, Peter Tomić mogao je još biti živ jer je odmah nakon dolaska u Ameriku kao dvadesetogodišnjak stupio u vojsku, pa bi danas – da je kojom srećom poživio – imao 99 godina. Poginuo je kao junak, a više ga se – kako to često biva – sjećaju i slave ga negdje drugdje nego u Lijepoj našoj.