Ima tome nekih desetak dana - zove Jedinac. Taj općenito rijetko zove iz prostog razloga što se ja češće sjetim njega nego on mene. Pa ja zovem njega što je, ajmo reći, normalno. Dakle, zove on mene. S razlogom. Da je dobio poziv okrivljeniku! Okrivljeniku?! Okrivljeniku! Šta, kako, zašto, zbog čega?!
Boktejeba, jedino dijete mi okrivljeno, a ja doma heklam i štrikam tekstove koji fakat neće promijeniti sudbinu svijeta. On, bog mu dao zdravlje, o pravu znade manje negoli ja o nuklearnoj fizici pa je pokora ljuta izvući cjelovitu informaciju iz njega. Naređujem mu da čita naglas i slušam otvorenih usta. Da ga je za kazneno djelo klevete tužio Zoran Mamić...
- Onaj Zoran Mamić?! – odmah upitam.
- Onaj – veli on – Da koji? Da sam mu povrijedio čast i ugled pjesmom "Mamići"...
- Ma čekaj – zaustavim ga – Onaj Mamić? Onaj šta je pobjegao u Hercegovinu? I njegov brat također?
- Pa da – kaže Jedinac – Taj Mamić! Komada jedan.
- I taj Mamić iz hercegovačke arkadije, pravomoćno osuđen na nemam pojma koliko godina zatvora, bjegunac od hrvatskog pravosuđa, od hrvatskog suda traži pravdu? – izrecitiram ja – Pa boktejeba...
- A jest malo smiješno – kaže Jedinac.
- Aj, dolazi ovamo i donesi taj poziv – naredim ja – I dovedi mi unuka.
Nadrealni scenarij
Dakle, zbilja... Čitam i ne mogu sebi doći! Nadrealno u tolikoj mjeri da, kad bih tako nešto smislila i ponudila kao scenarij, nema šanse da bi prošlo. Zvučalo bi totalno neuvjerljivo za bilo kakvu ekranizaciju.
Njih dva, ovaj moj i drugi okrivljenik, zvani Grše, okrivljeni su da su oklevetali Zorana Mamića! Da su svjesno i maliciozno lagali i tu laž stavili ne samo u svoju pjesmu nego, mulci nijedni, tu pjesmu i izvode pa im ni to nije dosta nego su pjesmu stavili i na Jubito da je slušaju milijuni sličnih hahara i uživaju u duševnim bolima koje zbog toga trpi jedan od braće Mamić.
Onaj drugi očito ne pati! Ili ne prati Jubito...
- Ćaća ti je teški kriminalac – kažem ja Princu. – To majka ne rađa...Osim Ede Majke!
- Bako – nasmijao se Princ mumajući ilegalne hrenovke koje su mu kod kuće, kao nezdrava hrana, strogo zabranjene. Ali ne i kod mene, naravski – Ti se, bako, šališ...
- Bogme da se šalim – rekla sam i dodala mu još majoneze u pjat.
Onda je došao Zakoniti. Onda je i on pročitao ćitabu. Onda je dugo gledao u neku točku u daljini. Onda se trgnuo i rekao: Koja smo mi zemlja, čovječe... Ajme nama!
Šta ću, nazovem ja odvjetnika. Taka i taka stvar, bi li mogli primiti Jedinca na mali slatki razgovor? I njegova druga Gršu također? Pa ih eventualno i možebitno zastupati na sudu? Odvjetnik Ljubičić, čini mi se, nije isprve uspio shvatiti ni tko je Jedinac ni tko je Grše, ni šta je hip-hop poezija ni koja je situacija s Jubitoom, ali je odmah shvatio tko je Mamić.
Komada jedan, ali vrijedan...Sreća božja, odvjetnik je sabran čovjek pa je sutradan sabrano saslušao okrivljenika, tojest moju regionalnu zvijezdu, malo cenio na apsurdnost situacije i umirio i Jedinca, a i mene i Zakonitog glede i u svezi izgleda da naš reper dobije i sudski pečat s oznakom gangsta posred čela.
- Oćete s ovim ići u javnost? – pitam ja opakog repera.
- Ma nećemo – rekao je Jedinac – Nekako mi je to sve bljak...
- A čuj – rekla sam mu upućeno – Budite spremni... Novinari će svakako saznati, kad-tad...
Šta ćemo reć babi?
Nije prošlo ni dan i pol, eto ga! U Dračevcu, živopisnom sjedištu splitskog Općinskog suda, kolega Urukalo ukebao je na oglasnoj ploči poziv tužitelju da se izvoli nacrtati u tu i tu uru tamo jerbo, ako se ne pojavi, smatrat će se da odustaje od kaznenog progona opakog klevetničkog hip-hop dvojca. Ili da reknem Dvojka? Hm...Ime tužitelja je, naravski, poznato i pticama na grani i preko grane, di neće biti poznato Urukalu... Onda se malo sablaznio jer je skužio i tko su okrivljenici... Te naravski, isti čas skužio da je stvar itekako zanimljiva.
Te je dok si rekao "Mamići" vijest osvanula na portalu Slobodne. Onda su tekst, uglavnom ne navodeći da ga je Slobodna prva objavila, prenijeli svi u zemlji i u regionu...
- Šta ćemo reći babi? – pitala sam Zakonitog.
- Ništa! – rekao je on.
- Šta ćemo reći babi? – pitala sam Jedinca.
- Ništa! – rekao je hip-hop zločinac – Ne čita baba portale.
Mislim se, ne znaš ti, dijete, što je Kraljica Majka.... Ta ima doušnike i u uredu Marka Zuckerberga. Ali šutim...No u zoni žučne kesice osjećam pritisak od kamenčića koji bi se vrlo lako mogli pokrenuti.
Uobičajeni raport u četiri popodne prošao je uredno. Kako si, majko? Kakvo je vrijeme? Šta si ručala? I tako to... Ona isto – kako ste vi, pada li kiša, kako su djeca, i slično... Aj dobro, nema baba pojma ni o čemu... No međutim... U sedam i pol navečer, eto je! Zove... Glasom barunice Margaret Thatcher ono kad se obračunavala s huliganima...
- Gledaš li ti dnevnik? – pita strogo.
- Ne! – velim ja. – Gledam krimić...
- Krimić? – spusti ona glas za dva tona – Krimić?!
- A šta fali krimiću? – kažem ja.
Gledaš krimiće, a dijete ti na dnevniku?
- Edika – rekla je strogo kao da mi čita presudu za kazneno djelo znatno ozbiljnije od klevete – Ti gledaš krimić, a dijete ti na dnevniku... Jesi ti normalna?
- A to... – neuvjerljivo sam rekla – Ma nije to ništa ozbiljno.
- Nije ozbiljno?! – sad je podigla glas – Eno mu odvjetnik na televiziji, ozbiljan čovjek sa sijedim brkovima... A nije ozbiljno!
- Majko – rekla sam – Vjeruj mi, to nije ništa. Zapravo je smiješno... Ništa ne brini.
- Edika – naredila je – Ja se tebi čudim. Sad ću ja nazvati unuka.
- Pa štaš ga sad i ti zvati – zagrintala sam – I tako mu mobitel zvoni čitav dan...
- Neću ja njega zvati na mobitel – rekla je – Nego na kućni! Da mu i žena čuje...
- Ma šta da čuje?
- Da čuje ono što od majke rođene nije čuo, a trebao je. Da se ne petlja u zmijsko gnijezdo!
- Majko – rekla sam – Gotovo je sad s time, već se upetljao...
- Naravno – rekla je ona tvrdo ko Mamići – Kad nema mater da ga nauči! Nego mater gleda krimiće, jebali te krimići... A krimić ti u kući!