Slatine, jedino splitsko otočko mjesto, totalno je pod dojmom: morska kornjača, pretpostavlja se glavata želva, koja je u manje od dva mjeseca izgrizla petnaestak kupača, top je tema svih razgovora
. A čini se da su ostavljeni sami, pod ovim toplotnim udarima i institucije su trome, valjaju jedno te isto – stručnjaci kažu kako su morske kornjače koje žive u Jadranu miroljubive životinje, nisu druželjubive i drže se podalje od ljudi. Napast će samo u samoobrani. Svi ih takve poznajemo, nema krotkije beštije u surovome moru i u crtanome filmu. Ali s ovom u Slatinama očito nije tako; umislila je da je glavata nindža kornjača pa ugrizla i nasmrt isprepadala sad već ozbiljan broj kupača, a mištani se kunu da je nitko nije dirao. Čak su ih u medijima lažno optužili zbog snimki s jedne plaže na zadarskoj rivijeri gdje kupači maltretiraju kornjaču pa predstavili mjesto zločina kao Čiovo. Njihovu "Slatinku" nema šanse da netko takne. Dapače, umiru od straha!
‘Biž ća...‘
Domaći se ne udaljavaju od obale, sve se rugaju strahu onih drugih, ma nitko ne ide dublje od par metara. Da sve bude gore, čiovske plaže krcate su turistima. Što je najgore, izgleda da nervozna slatinska kornjača voli baš furešta bedra: gotovo svi napadnuti bili su turisti! Županijska javna ustanova More i krš polijepila je plakatiće s upozorenjima po mjestu, ali jedva smo našli jednoga, poskidali ih rentijeri u panici da im ne uteču furešti. Priča se komplicira, pomoći nema, počela je sprdačina, ali ljudi moji, ova dražesna beštijica grize, ljudi završavaju na hitnoj, dobivaju cjepiva protiv tetanusa i antibiotike i sada nerado ulaze u more. Spizdit će ova kornjača slatinski turizam, a stručnjaci vrte prstima i kažu da to ne može biti. Napadala je po plažama u Garmi, Livelima, Staracima, a jednom i u čiovskoj Kavi, dva kilomera od Slatina. Ponekad samo udari kupača onom glavinom, a najdraže joj je kljunom gricnuti u debelo meso.
Pa dobro kažu Slatinjani: da je pas ugriza deset ljudi u selu, digla bi se buka. A u moru je čovik nemoćan, u njoj je priko pedeset kili, pa kad se zaleti na tebe, nije ti sve isto!
‘Ugrizla me...‘
Pričamo s Lovorkom Radun, njezinu gošću Slovenku, kornjača je ugrizla prošle sedmice.
- Ne znam kako to nekome može bit smiješno. Našu gošću ugrizla je za bedro i to dan nakon što je doputovala. Praktički u plićaku, pet metara od obale. Kako je starija osoba i ima kronične bolesti, mora primati antibiotike. A strah ne treba ni spominjati. Nekidan je također napala jednu žensku osobu, krikovi su se čuli do naše kuće koja je pedeset metara od plaže. Zamislite da napadne malo dijete. Koga god smo kontaktirali od struke uvjerava nas kako morske kornjače nisu opasne, kažu da je ne izazivamo, ali tko bi se uopće i usudio? I kako nisu opasne kad ova danima grize ljude? Napadnuti odu na hitnu pomoć, tamo se čude ovakvim ozljedama, znači nije baš da je ništa. Trebalo bi svaki napad prijaviti na 112, kako bi se zabilježili - navodi Lovorka, dodajući kako su posebno uznemireni stariji ljudi:
- Našim starijima plivanje u moru je jedina rekreacija, a sada u more ulaze sa zebnjom. Pa kome bi bilo ugodno da mu se to dogodi? Posebno nas je naljutilo kad su mediji objavili snimke na kojima kupači maltretiraju kornjaču u plićaku navodeći da su sa Čiova, a nisu nego s plaže u Petrčanima kod Zadra. To nije bilo u redu – ispravlja Lovorka.
Prvi napadnuti
Potražili smo i Ljubu Bakulu (69) iz Zagreba, koji ljeta provodi u Slatinama i jedan je od prvih napadnutih u vali Garma krajem srpnja.
- Plivao sam jedno pedeset metara od obale i najprije osjetio blago grickanje na nožnom zglobu, pa pritisak na koljenu, a kad sam se okrenuo vidim ispod površine nešto golemo. Instiktivno sam se dao u bijeg, a ona za mnom i dohvatila me za bedro, osjećaj je bio kao da me udario čekić. Okrenuo sam se prema njoj, a ona je potonula ispod mene i opet se zaletjela. Udario sam je nogom u oklop i tek se tada odmaknula. E pa ja nisam plašljivi miš, nisam ni hrabra budala, ali mogu vam reći da je bilo stvarno neugodno. Najprije tko se nadao vidjeti kornjaču tako blizu obale, pa još agresivnu. U moru je čovjek prilično nemoćan i moram priznati da sam pomislio da mi je ugrožen život. A rana od ugriza još je vidljiva – navodi šjor Ljubo koji nam je poslao i fotografiju ozljede.
A štorija o morskim beštijama ne ide bez ribarske riči, pa svraćamo u dvor našega staroga prijatelja Vjeke Ljubice (76) i supruge mu Meri.
- Žaba kornjača? A slušaj godinama san vata ribu sa taston po čiovskome i trogirskome akvatoriju i vidija žabu kornjaču samo jedan put, tamo kraj Šolte. To ti je bilo negdi 1985. godine. Oćutili smo da je nešto teško i veliko uletilo u strašin, jel znaš šta je strašin?
- Ne.
- Mala mriža, ka koća. U početku smo je povukli na mulelin... Gledaš me lišo, biće opet ne znaš ča je mulelin?
- Ne.
- Vitlo. Vidilo smo nešto veliko, šareno, pripali smo se da ne ispara strašin. I onda je bacili vanka. Sve do ovoga lita ni vidija nisan, ni čuja nisan da bi ih bilo ovde. Sve dok nan susida nije ujila
‘Žena mi spasila gujicu‘
- Di?
- Za gujcu!
- Ma di, u kojoj vali?
- Doli u Garmi. Srićom mu je žena medicinarka pa ga je odma sanirala. Onda je počelo ujidat furešte, Čehe, Poljake, Slovence, kako čujem više ženske nego muške.
- I šta ti misliš šta jon je?
- Ol san ja psihijatar za žabe kornjače? Ili jon fali spize ili je ča drugo škopjalo. Porebambe judi, pa di neće žabe. A vidiš da se i priroda minja – objašnjava naš Vjeko, a njegova Meri dodaje kako se po selu priča kako čapaje one šta puno bucaju u moru i šta plivaju leđno. I Jozo Ćuk, nekadašnji predsjednik mjesnoga ima ružno iskustvo:
- Jedna gošća, Čehinja, otišla je dan prije doma. A šta je, ugrizla je kornjača, da prostiš, za stražnjicu. Žena se pripala, utekla doma. Nije to lipo čut - jada se Jozo.
Još ćemo čut jednoga ribara, najstarijega u mistu. Barba Gajo Domić ima 93 godine, i odgovor na pitanje zašto kornjača grize svit:
- Kako neće grist kad nema ribe, mora ništo jist, a u moru nema ni za ribare. A glad je vrag – uvjeren je.
Barba Gajo je od šeste godine na moru, dida i otac bili su mu ribari i poznaje ovaj komad Jadrana ka svoj žep.
- Naza pedeset godin bilo je sve puno ribe, na kraj je skakala! Je, kume moj. Kad bi ja tebi reka kako smo živili. Moj pokojni otac isto se zva Gajo, a ja san službeno Gajetan samo me zovu Gajo, Mile Lulić i Ivan Radun zvani Anđel veslali smo, jer ko je da motor, do Gospe od Prizidnic. Molali smo mriže, bucali i ništa nismo uvatili. Otac govori amo put Šolte, sve na vesla, došli smo u Nečujam i na jednu zapadnu puntu izvadili priko sto kili komarač, cipli i salpi, onako sve od kila, pa put Splita. E tako se moglo priživit, a sve na vesla.
‘Ima ih na ijade‘
- A di tu ulizaju kornjače?
- Žabe kornjače? Vidjeva san ih ranije, doplivale bi do broda vidit ima li šta jist i onda svojin puten. Bilo ih je s obe strane Čiova. Je, kume moj. A na ijade san ih vidjeva okolo Durbana!
- Ma di je ti Durban, negdi ovde?
- Di ovde!? U Južnu Afriku, kad san navigava. I ja u ove priče baš i ne virujen, da će žaba kornjača jist ljude. Nisan vidjeva, nisan nikad čuja. Sve mi je to sumnjivo... Je, kume moj. A ti piši šta te voja!
Valjalo je čut ove glase a onda napravit đir po slatinskin kupalištima di se skoro svaki dan zabilježi napad pomanitale kornjače.
Ante Šundov (36) gleda u more iz ležaljke:
- Vidi, domaći ne idu u dubinu. Samo turisti.
- Aaaa zato ne grizu Slatinjane!
- E. A šta misliš. Nisan plašljive naravi ali brate nije mi sve isto. Triba i dicu čuvat. Ma biži nije lipo.
Uz plaže su parkirani sve furešti auti: Poljska, Njemačka, Zagreb, Češka, Italija, Austrija, Mađarska, Ukrajina... Popularne su Slatine, a zadnje šta im treba je da im pomanitala kornjača straši goste. Zato valjda i nestaju ona državna upozorenja da se kupaju na osobnu odgovornost.
Konobar Vinko (23) iz drugoga bara vidio je tri napada na kupače.
- Primjetimo je svakih par dana oko šest, sedan uri, ono pridvečer. Pliva ovuda, vide joj se peraje i oklop. Sad po danu je ne bude. Čapala je jednoga Čeha za drob u mojoj smjeni, kupa se u plićaku, doša je po led, valjda ga nije puno ujila – kaže.
- Može bit da je bilo i šest ugriza šta se ja sićan. I sad vidi: država je ne da dirat, iša bi u zatvor da se takneš u nju, a ona cilo lito grize ljude i nikome ništa – logično dodaje Marino.
Zato su slatinska dica uzbuđena, svaku večer je čekaju na mulu. Oće proć, neće proć. Rijetki su je vidili. Ali maštaju. Pa tako i naš mladi poznanik iz prošlih priča, veliki slikarski talent Rafael Shirmann (12,5). On je narisao napad kornjače ubojice.
- Čuo sam da je tu veeelika kornjača i da napada ljude. Ali nisam je vidio.
‘Grizu, nacrtao sam‘
- I šta kažu dica?
- Neki govore da su je vidili, a mi svaki dan gledamo s mula oće li proć. Bilo nas je u početku strah, sada ne više toliko.
- Pa si je nacrtao. Ali na slici ne grize za ruku nego odizad?
- Znam, ali bilo mi je lakše nacrtat kako grize ruku.
Tako kažu dica Slatina, a zadnji glas struke koja ne vjeruje da kornjače grizu, u što su se već i dica uvjerila jest preporuka Slatinjanima: pričakajte hladnije dane, pa će se možda povući dublje. Možda. I kad je to? I hoće li? Hoće li otići do babljeg lita kad se naš svit kupa? I hoće li napokon netko od pustih znanstvenika doći do malih Slatina, zadnjeg sela velikoga Splita, pitati tu kornjaču koji joj je korni?!
