Marko Todorov / CROPIX
Red na “jedinici”, glavnom ulazu u Nacionalni park Plitvička jezera, u subotu je bio nepregledan. Tisuće ljudi pokušalo je ući u ovaj zemaljski raj, a gotovo jednaki broj pokušava pobjeći iz pakla migrantskih kampova koji se nalaze s druge strane Plješivice, brda koje dijeli Republiku Hrvatsku od susjedne BiH. Oni jedni za druge ne znaju, a da to tako i ostane, policija se doista trudi.
Mještani nam kažu da u jednoj noći s rute ponekad odvrate i do 500 ljudi, među ostalim, i zato da ne ugroze turizam našeg najposjećenijeg nacionalnog parka. Koreničkim i plitvičkim šumama umjesto vukova i medvjeda tumaraju migranti, a umjesto lovaca policajci pristigli iz cijele Hrvatske, koji ih hvataju. Međutim, malo se zna da su baš policajci, silom prilika, također postali dobar turistički proizvod. Unovčio ih je - tko drugi nego najspretniji lički ugostitelj - Željko Orešković Macola.
Prošle godine otvoren kamp s bazenom i 14 bungalova te dvadesetak kamp mjesta namijenjen gostima iz cijelog svijeta Macola je ubrzo prepustio MUP-u na čijem je natječaju dobio smještaj za njihove granične policajce. U još dvije kuće u Korenici smješteno ih je 60, a sljedeći tjedan Macola u promet pušta novo turističko naselje smješteno u Vranovači nedaleko od Korenice sa 112 ležajeva, koje će također popuniti policajci. Macola ne želi pričati o brojevima, nije mu do skrivanja vlastite poslovne tajne, koliko ne želi povrijediti svoje poslovne partnere, u ovom slučaju MUP.
- Ma pusti brojke, plaćaju po policajcu, ne znam koliko točno, al plaćaju pošteno - nevoljko govori Macola. No, zbroje li se njegovi kapaciteti, lako se može doći do brojke MUP-ovaca koje prima, a uskoro bi ta brojka mogla narasti i na 200. Jesu li bolji gosti oni ili ljudi iz dalekih zemalja, također nema dvojbe. Civilni turistički autobusi putnike prema Korenici uglavnom voze u sezoni, a policijski kombiji dovoze ih tijekom cijele godine. Zna to jako dobro Macola, uostalom, zato se i javio na MUP-ov javni natječaj. Pitamo ga koja je tajna uspjeha prvog čovjeka koji se u Hrvatskoj okrenuo policijskom turizmu.
Vlado Kos / CROPIX
Dobri ljudi, dobri gosti
- Nemam nikakvih primjedbi, dobri su to ljudi i dobri gosti - kaže nam Željko Orešković Macola, odmjereno birajući riječi za ovaj novi tip gostiju. U Grabovcu su se dobro udomaćili, jer su tamo već gotovo cijelu godinu. Dnevni odmor krate u bazenu te restoranu koji se nalazi odmah kraj njega. Upravo u tom kampu nedavno se ministar policije Davor Božinović zajedno s glavnim ravnateljem Nikolom Milinom pohvalio operativnim mjestom za koordinaciju rada policijskih snaga, prezentirajući opremu i tehniku koji koriste u svakodnevnom nadzoru državne granice, odnosno hvatanjem migranata. Tko bi rekao da će kompleks čija je namjena bila primati goste iz svih dijelova svijeta sada služiti kao baza policiji koja će došljacima iz dalekih, ali nepoželjnih zemalja, braniti ulazak u zemlju?
Za obilazak novog kampa u Vranovači pripremali smo se u dobro poznatom restoranu Macola na Ličkoj magistrali. Pridružili smo se gazdi za stol u trenutku kada je s dobavljačem pregovarao moguću kupnju 20.000 dolara vrijednog robota-konobara kojega ga bi “zaposlio” u svojem ugostiteljskom objektu. Misli da bi na njega dobro odreagirali gosti iz Južne Koreje. Svako malo netko nam se pridruži za stol, navikli smo da se kod Macole mora biti strpljiv, da bi na dnevni red došla tema zbog koje smo došli moramo zajednički protresti neke aktualnosti. Priča prijatelju da je za 800.000 eura u Nizozemskoj kupio drobilicu kamena kapaciteta 400 tona na sat koju će koristiti u kamenolomu bogatom kalcitom u Oklaju, koji je dijelom kupio, a dijelom uzeo u koncesiju. Još samo mora pronaći mušteriju za proizvod, ali o tom potom. Ne žuri se Macoli. Migranti su nezaobilazna tema. Pričaju ljudi da ih je stiglo u Bihać novih 3000 te da Plješivicom hodaju već utabanim stazama. Opasnosti od mina zato više nema. Oni koji su prvi prošli tim putevima su imali sreće ili nisu imali sreće, ali zahvaljujući njima, svi sljedeći nisu imali brige.
- Ima ih koji su pokušali prijeći granicu 20 i 30 puta, ne samo da ih već osobno poznaju naši policajci, već ih neke jako dobro znaju i slovenski - pričaju ljudi. Do granice sa susjednom zemljom na zapadu iz ovog dijela mogu doći da ne izlaze iz šume. Zato ih se gotovo ne može vidjeti na koreničkim ulicama. Čak i da izađu, vrijeme kada će biti uhićeni mjeri se u minutama. “Macolini policajci” vrlo su dobro strateški razmješteni i po prometnicama, ne samo na zelenoj granici. Od Korenice do Rakovice izbrojali smo čak petnaestak policijskih ophodnji, uglavnom u automobilima, ali i u terencima, maricama i motociklima.
Marendali smo, a onda put Vranovače.
Gledati, a ne pucati
Moderne drvene kućice proizvedene su u njegovoj proizvodnoj hali. Ima ih 14, svaka s prosječnim brojem od osam ležajeva, u prizemlju s dnevnim boravkom, kuhinjom i jednom sobom, a gore s galerijom s ležajevima i još jednom sobom. Balkoni imaju pogled na Plješivicu. Macola obilazi gornji objekt koji će imati prostor za druženje ispred kojega je bazen. Pun je vode jer su testirali pumpe, ali Macolu nije oduševilo što se u njemu našla papirnata vreća od ljepila za keramičke pločice i još neko smeće koje je napuhao vjetar. Nije sretan ni što još nije započelo fugiranje pločica. Vrijedni obrtnici iz Bosne zabrinuti su zakolutali očima kada im je gazda rekao da je sljedeći tjedan otvorenje. Znaju da ozbiljno misli. Kada je otvarao odmorište Zir na autocesti A1 u smjeru mora uzvanicima je slao pozivnice za otvorenje u trenutku dok objekt još nije imao krov.
Marko Todorov / CROPIX
- Tamo iza ove zadnje kuće napravit ću hranilište za životinje, a tamo dalje čeku s koje će se moći promatrati. To će u stvari biti kućica na drvetu, apartman s kupaonicom. Prije je tu bila lovačka čeka, jer su životinje izlazile na hranilište. I ubuduće će izlaziti na hranjenje, samo što se sada na njih neće pucati nego će ih se gledati - kaže nam Macola, osvjedočeni ljubitelj životinja, pogotovo divljih. Koliko je sve ovo koštalo Macola ne zna točno, ne zamara se previše brojkama, negdje između milijun i milijun i pola eura, kaže nam.
Marko Todorov / CROPIX
Priča o ovom lukavom i osebujnom ličkom poduzetniku započela je prije 59 godina u Ličkom Lešću u Gackoj dolini. Macola je bio obiteljski nadimak koji će proslaviti Željko, jedan od trojice braće. Voli se šaliti na vlastiti račun, pa tako kaže da je odrastao čuvajući ovce, no često bi se našao u problemu. Odveo bi ih 20 na ispašu, a vratio upola manje, ne znajući što se dogodilo s ostalima, koje bi poslije nekog vremena kući došle same. Djetinjstvo mu je naprasno prekinuto u 19. godini, kad su u osnovnu školu došli po njega iz ureda za obranu i poslali ga u vojsku u Beograd i tako ga onemogućili da konačno upiše toliko željeni šesti razred osmoljetke. Priznat će da je najbogatiji Ličanin samo ako tako mora ilustrirati koliki je broj njegovih prijatelja, a na silne nekretnine samo će odmahnuti rukom. Spomenimo, osim restorana i hotela u Korenici na Ličkoj magistrali, odmorišta Zir na autocesti Dalmatini te pogona za proizvodnju drvenih kuća, nedavno kupljenog kamenoloma te dva turistička naselja s po 14 kuća, sprema se i za gradnju turističkog naselja koje će u selu Smoljanac biti naslonjeno na same Plitvice, bit će kapaciteta 500 ležajeva, s restoranima i trgovinama te kockarnicom, kao i 16 bazena koji će se prelijevati poput onih pravih plitvičkih vrtoglave vrijednosti od 150 milijuna kuna.
Marko Todorov / CROPIX
Koja je tajna njegova uspjeha? Kada se vratio kući nakon odslužene vojske, položio je vozački ispit i počeo voziti autobus u Autotransportu u Otočcu, prvo samo po Hrvatskoj, a potom i po Europi.
- Bilo me posvuda, ali uglavnom po birtijama, jer sam putem stajao u svakoj pa bih dnevno kasnio po pola dana. U Europi je bila praksa da se vozače autobusa počasti, dobivali bi piće i gablec u znak zahvalnosti što bih im doveo 40 gostiju - kaže Macola.
Njemu se ova gesta baš svidjela, pa je istu stvar odlučio primijeniti u rodnoj Lici, samo što će on sada biti ugostitelj koji će častiti vozače autobusa u zamjenu za goste. Krenuo je s kafićem na cesti D-1 nakon što je ona poslije akcije Oluja opet postala glavna prometnica između hrvatskog sjevera i juga. Posla, je očekivano, bilo preko glave. Kafić koji je uzeo u najam u Jošanima ubrzo je otkupio. Ubrzo je skupio novca da kupi kuću u Korenici u kojoj je prvo otvorio kafić, a onda je sve to srušio te na istim temeljima sagradio restoran. U njemu su vozači autobusa, osim gableca, imali najveću moguću pažnju ugostiteljskog osoblja, ali i rezervaciju zataknutu najboljim stolovima. Na parkiralištu se u jednom trenutku znalo naći i više od 50 autobusa. Kaže Macola da ga je vlastita birtija spasila, jer je sada kod samoga sebe mogao trošiti po 500 kuna dnevno, a ne kod drugih ugostitelja. No, investirao je dalje i to višestruko više nego li je zarađivao. Toliko da je, kaže, mislio da će završiti u zatvoru ako sve propadne.
- Svaki dan sam u džepu nosio putovnicu računajući da, ako shvatim da više ne mogu vraćati dugove, isti čas bježim iz zemlje. Nisam imao kune, sve sam radio na dug i na kredite. Nakon tri sale i tih kuća kupio sam hotel u Korenici koji je bio izgoren do temelja. Uredim 105 soba, onda poslije toga kupim hale Lika grafa, tiskare koja je završila u stečaju i tu pokrenuo drvnu industriju. Poslije toga sam se javio na natječaj za Zir, odmorište na autocesti - prisjeća se Macola.
Udruga Krmak
Računajući dosadašnje kapacitete te sve ovo što planira sagraditi samo u sljedeće dvije godine, gostima će moći ponuditi nevjerojatnih 1500 ležajeva samo na plitvičkom području. Usporedbe radi, Javna ustanova koja upravlja nacionalnim parkom u svoja četiri hotela (od kojih nijedan nije kategoriziran s četiri ili pet zvjezdica) ima maksimalan kapacitet od 500 ležajeva. Sa 250 zaposlenika u ugostiteljstvu i sada je najveći plitvički poslodavac, odmah nakon Nacionalnog parka.
Najveći turistički djelatnik Like i okolice ne ide na godišnje odmore ni na putovanja. Kaže da ga smetaju gužve, a more ga ne zanima jer ne zna plivati, pa radije s društvom obilazi birtije. Ne smatra se zahtjevnim gostom, a za dobru atmosferu ponekad dovede i tamburaše. Ponosni je član udruge Krmak koja ima pola milijuna članova po cijelom svijetu. Da bi se postao pravi krmak, kaže on, važna je težina, ali još je važnije ponašanje kakvo ima prava krmad. Sastanci udruge u njegovom restoranu obiluju ludostima, a sve su mu jednako drage.
Jedna od onih koja se prepričava godinama je vjenčanje koje je organizirao za svojeg vepra Bubija, kojemu je našao prasicu Bubu. Na svadbi je bilo 300 uzvanika, a pilo se i jelo cijelu noć. Obitelj veprova, koja živi u njegovu mini zoološkom vrtu, zajedno s medvjedima Mrkim i Brundom te jelenima i košutama, u međuvremenu je dobila sina Bubimira, kojemu će uskoro također trebati žena.
