Nemojte nas samo povezivati sa subotnjim događajima, molio nas je Leo Botica, ravnatelj Osnovne škole “Skalice”. Botica je na čelu škole tek od prošlog studenoga i čini se da izbjegava spoznati prostor i vrijeme. Štoviše, zatečen pozivom, kao da ravna nekom područnom školom pokraj potočića u mirnom zaseoku, izbjegao je susret s nama opravdavši se brojnim obvezama, piše Slobodna Dalmacija.
A dan ranije imao je incident u školskom dvorištu: rastrojeni 27-godišnjak udario mu je petaša, učiteljica je trčala za mladićem, došla je policija... Uznemireni roditelji nam govore kako su savjetovali djeci da se za vrijeme velikog odmora drže u grupi i da ne napuštaju školsko dvorište.
Događaj bi imao manju važnost da splitski Bronx, kako zovu Skalice, ovih dana nije uzdrman kao da je potres, koji je pogodio čitav grad, za nekoliko stupnjeva Mercallija jače udario upravo tu gradsku četvrt.
A škola na Skalicama je u epicentru cijelog kvarta, u njoj stasavaju i generacije posrnulih, među kojima su i glavni žalosni akteri tih, kako reče ravnatelj Botica, subotnjih događanja. Sve je ovdje još pet dana nakon tragedije u Varošu kao na povišenom stupnju pripravnosti. Pročulo se da su policajci u civilu svaki dan u patroli, jučer ujutro je u pratnji takve dvojice viđen otac Ante Zavadlav. Da, odveli su i njega i sina Stanislava sucu istrage, poslije se to čitalo na portalima, piše Slobodna Dalmacija.
Svi sve znaju, a nitko se ne bi predstavio. Prodavačica u jednom od dućana poznaje cijelu obitelj, kaže nam da je “mlađi brat dan nakon ubojstva tu sidija i pija pivo, evo baš tu na pazariću”. “A ta mater, ajme kad bi došla ovdi, uvik je nekako bila nabrijana, ljuta, ima si osjećaj da će eksplodirat ako nešto krivo rečeš. Žalosno, jako žalosno. Žaj mi je dice.”
'Mali je ćipo ka naš Fićo...'
Na Skalicama se danima “vrti” priča oko njihovih susjeda Zavadlav i trostrukog ubojstva. I baš sve se s time dovodi u vezu, pa i ono što do nekidan ne bi.
- Eeej, šta ti je to palo, pari da je kalašnjikov puka, čoviče – obrecne se gost u kafiću na konobara kojemu je nešto snažno palo na pod iza šanka. Udarac je trznuo pomalo usporene jutarnje goste i krenula je ćakula.
- E, a jeste vidili maloga šta ide u školu s plastičnin kalašon – zapodjene ćakulu gošća sa susjednog stola. Svi gosti su ovdje stanari kvarta.
- A e. Biće mu ga mater i otac kupili...
- A šta’š, danas dica sve gledaju na mobitel. Mali je ćipo ka naš Fićo...
- Ja se ka dite nisan uopće igra s tin plastičnim puškama i pištoljima... A svi su poludili. Evo, govori mi čovik da je jučer pretrča cestu s Matejuške gori prema Tomića stinama, a trojica u civilu ga zaskočili i pretresli mu džepove. Skoro ga priveli.
- Eee, sad pritresaju. Šta in vridi... Ma da oni ne znaju, ja ne bi rič rekla, a sve su znali i sve znaju. Ovi je grad selo...
- A samo da oni oće promislit odakle in lova. Niko nije lud, ja san vidija na svoje oči kako kupuju patike od par iljada kuna i to svako malo kupuju nove. Jasno ti je da on s toliko godina ne može imat tu lovu...
- Ajde, čoviče, žalosno da ih ne mogu povatat na vrime, nego vako čekat tragediju.
- Sad prođu dva s kacigon na motoru, a normalan svit biži...
- Evala, kako je – pristižu novi gosti. Jedan s pitbulom ostaje na štekatu, a čivava iznutra zaleti se na njega lajat. Gazda maloga skoči se smirivati situaciju, smije se i govori: “Kuco stoj, još će u novine pisat da je na Skalicama čivava napala pitbula, ha ha...”
'Pušilo se i bolo u žilu'
Lijeno se ispija jutarnja kava, konobar je pun posla, čavrljanje se pojačava s novim gostima. Čujemo jednoga kako pita koji je danas dan,
- Petak, tako je – sam se sjeti. Pa doda: “Petak za metak.”
A onda je u školi odzvonio veliki odmor, osnovci se razmilili po dvorištu. Gledamo ih bezbrižne dok čekamo jednog bivšeg učenika od kojega doznajemo kako je droge uvijek bilo oko te škole.
- Pušilo se i bolo u žilu tamo u masliniku iza škole, jedan bi čuva stražu s jedne, drugi s druge strane. To se oduvik zna. Tamo smo mi klinci gledali igle i krv. Nekad su stariji nama malima zabranjivali da to vidimo, tirali su nas ća... ‘Trava’ dođe do škole već među sedmaše i osmaše. Škola je postavljala kamere, ali bi ih odma porazbijali. Jednom su huligani polipili one najveće petarde uz prozore i zapalili ih. Skršilo se sve... Mi u kvartu uvik smo znali di ima ‘trave’ i ko je ima. Posli se u srednjoj prelazi na ecstasy, kokain, pa debelo i na heroin. Eno, onaj šta su ga nekidan pokupili s drogom, pa za njega se već dvadeset godina zna da dila. Iščupali su se oni šta imaju jake obitelji, jedino mater i otac te mogu škapulat ako si zagazija u to. A šta će ovi jadni Zavadlavi, doma in je bija kaos... - priča nam vršnjak jednog od tragične braće, piše Slobodna Dalmacija.
- Stane je iša razred do moga, žaj mi je kroza šta sada sve prolaze - govori nam ovaj Skaličanin od djetinjstva.
Nipošto ne odobrava ubojstvo, jer, kako kaže, nijedan tu nije čist do kraja. Sva trojica braće, navodno, imaju natprosječni IQ.
- Već ka dica su zarađivali na skupljanju boca i koječemu, mi svi na utakmicu, a oni kupe boce. Vrlo su spretni za doć do novca...
Zaštiti djecu
No, dobro, o nesretnom životu braće već svašta se napisalo i ispričalo. Svi su sve vidjeli i čuli. I svaki đak škole Skalice gledao je u mobitel i u subotu i danima poslije. Hoće li zato škola angažirati psihologa ili socijalnog radnika pa održati s djecom neke edukativne radionice, hoće li roditelji imati češće sastanke s pedagozima i drugim stručnjacima gdje bi dobili informacije kako da zajedno s odgojno-obrazovnom ustanovom zaštite djecu? Sve smo pitali ravnatelja Lea Boticu i na sve to nam je on odgovorio potvrdno.
- Evo, upravo radimo na tome, idući tjedan moći ću vam detaljnije nešto o tome reći. Naravno da ćemo uraditi sve što možemo da zaštitimo djecu – uvjerio nas je ravnatelj. Onaj udarac petaša smatra izoliranim incidentom. Učenici se višekratno upozoravaju da ne napuštaju školsko dvorište, da ponesu marednu iz kuće jer često trče do pazarića da bi nešto kupili.
Ali svi sa Skalica prisjetili su se ovih dana njegova prethodnika Mate Mamića koji je već više od pet godina u mirovini.
- Taj Mamić je bija zmaj. On je drža uzde, činija je red i disciplinu, sve je te male huligančiće zna utirat u posal. Posli njega sve je olabavilo. Pa vidite li da je škola uvik u nekom skandalu, te ustaški grafiti po njoj, te dica skoro zapale cilu školu bengalkama, jučer udrilo dite... Taj ravnatelj je uvik bija isprid škole – pričaju nam stanari i roditelji bivših učenika. Nazvali smo bivšeg ravnatelja da ga pitamo prati li situaciju sa svojom nekadašnjom školom.
- Znate šta, otkako sam otišao u penziju, više nikad nisam niti prošao kraj škole Skalice. A vidite, osobno sam ja tu Željku Ruščić uveo u posao. I nikad me nije nazvala za savjet. Nikad. A vidio sam da je već za dva mjeseca situacija otklizala na gore - prisjetio se on ravnateljice koja ga je naslijedila na dužnosti i ravnala školom donedavno.
- Ja sam svako jutro dočekivao djecu na ulazu škole u osam manje kvarat. Nikada nitko od učitelja i nastavnika nije zakasnio na nastavu. Skalice su bile primjer dobre škole u cijelog županiji, i šire. Djecu sam pridobivao u suradnji s roditeljima. Ove problematične sam zadužio da čuvaju školu i da vidite kako je to sve bilo u redu. Njima sam dao igralište za nogomet, dao sam im i svlačionice, oni su to cijenili. Pa dao sam im da nacrtaju onaj mural na školi, moraš im malo popustiti da od njih dobiješ poštovanje zauzvrat. Borio sam se protiv droge koliko god sam mogao – emotivan je Mamić, piše Slobodna Dalmacija.
Da, sjetio se i mlađe braće Zavadlav. Radije ne bi puno o njima, potresen je ovim događajima.
- Odlazio sam kod njih doma, sve sam vidio, sve mi je jasno. Ah, ta majka, jasno vam je što govorim – ogorčeno je dodao.
- Taj mali Stane mi je osmi razred prošao s vrlo dobrim, a ovaj mlađi je bio superodlikaš. Šteta, velika šteta i zlo - tužan je bivši ravnatelj. Možda će novi ravnatelj od njega zatražiti savjet, jer kako se čini, vrijedilo bi. Svaki sitni doprinos u zahrđalom lancu odgovornosti dobro bi nam došao.