Mogu još! S te dvije riječi Josip Poleš iz Brnaza, državni prvak u obaranju ruke, odgovorio je na naše pitanje do kada se namjerava natjecati u ovom snagatorskom sportu. Josipu je na leđima 47 ljeta, a to je vrijeme kada je kod ljudi snaga u pravilu dosegnula vrhunac i linija dijagrama uglavnom kreće silaznom putanjom.
Za ovoga 207 centimetara visokog i 125 kilograma teškog diva, koji kao da je odvaljen od planine Dinare, to pravilo kao da ne vrijedi. I nedavno, na državnom prvenstvu u obaranju ruke u Sinju, šestom po redu koje je organizirano u alkarskom gradu, Josipu Polešu nitko od mladaca u najvećem naponu snage nije bio ravan u kategoriji lijeve ruke.
Poslije višegodišnje dominacije lijevom i desnom rukom i apsolutne kategorije, Poleša je s trona desne ruke i apsolutne kategorije maknuo mladi Ličanin Rino Mašić. Sinjski div Mašiću čestita, kaže kako je znao da neće vječno biti nepobjediv, ali zato Poleš već smišlja o stvaranju svoga lokalnog nasljednika koji će u obaranju ruke biti strah i trepet u Hrvatskoj, ali i šire.
Derneci – ventil za ispuhivanje
– Biološki materijal od kojeg smo stvoreni mi Dinarci čvršći je i snažniji nego u Ličana. Ja nastavljam s natjecanjima, ali sam odlučio da se preko mojega kluba “Južnjačka snaga” posvetim radu s mladima i posebno izdvojim svoje potencijalne nasljednike koji će pomesti sve svoje suparnike iz Hrvatske i šire. Iz Grada Sinja obećali su nam da ćemo dobiti termine u Društvenom domu u Brnazama čim se za to stvore uvjeti. Ja im na tome zahvaljujem, a odužit ću se tako što ću na treninzima okupljati na desetke mladih koji stalno zapitkuju kada ćemo početi – veli Poleš.
Josip Poleš rođen je u triljskom naselju Košute 1976. godine kao srednje od petero djece. Ima još sestru i trojicu braće koji su gorostasi kao i on, čak i koji centimetar viši. Svojevremeno je u Košutama bilo autobusno stajalište koje su nazivali “Kod 3 jablana”. Primijetit ćemo kako je šteta što stanicu u blizini obiteljske kuće Polešovih nisu nazvali “Kod četiri jablana”.
– Kada je u pitanju visina i snaga vjerojatno se radi i o genetici, s obje strane, majčine i očeve – kazat će Poleš, a o čemu će malo kasnije.
Već u osnovnoj školi, a još više u srednjoj, Josip se izdvajao snagom, ne samo među vršnjacima već i starijima od sebe. Onako visokog, tada još izrazito mršavog, štono bi se reklo “špruljastog”, privukla ga je košarka. Trenirao je četiri godine u košarkaškim klubovima “Trilj” i “Alkar” iz Sinja. Igrao je u juniorskoj ekipi sinjskog kluba, ali tadašnje ratno vrijeme i neredovite autobusne linije odbili su ga od redovitih odlazaka na treninge, pa se u konačnici ohladio i košarci rekao – zbogom.
– Iako sam mirne naravi, stalno sam imao potrebu pokazati svoju neobičnu snagu. Ventil za ispuhivanje bili su derneci koji su se ljetnih mjeseci masovno održavali na području Dalmatinske zagore i susjednih općina Bosne i Hercegovine. Gdje god bih se pojavio u kategoriji potezanja klipa, pomeo bih konkurenciju. Na najprestižnijem “Brnaškom derneku” za mene je u potezanju klipa bilo rezervirano prvo mjesto, sve dok 2010. godine nisam postao natjecatelj u obaranju ruke i već na prvom prvenstvu Hrvatske postao državni prvak u kategoriji desne ruke. Lijevu nisam ni prijavio jer nisam znao kako se sve natjecatelji kategoriziraju. Na tom prvenstvu s visinom od 207 centimetara i ukupno 100 kilograma bio sam koščati mršavko. Suparnici su me gledali s podsmijehom, ali kada smo se uhvatili ukoštac, pred mojom desnicom bili su prisiljeni kapitulirati – govori nam o svojem debiju div Josip.
Kakav otac, takva kći
Dok smo razgovarali u dnevnom boravku njegova doma u Brnazama, koji je zapravo kuća za odmor i ljeti u njoj žive turisti, a domaćin se s obitelji seli u manju kuću u susjedstvu, svaku Josipovu riječ poput spužve upijala je njegova ljubimica, šestipolgodišnja kćerkica Ivana, koju je posljednjih šest godina njezin života podizao kao samohrani otac.
Naime, kada je Ivana imala sam šest mjeseci umrla je njezina majka, Josipova supruga. Odnedavno Josip je pronašao novu životnu suputnicu, Slavu, koja mu je i službeno zaručnica. I koju je, što je Josipu posebno važno, prigrlila i Ivana, jednako kao i Slava Ivanu.
Ovdje valja nadodati da su ove sve tri osobe, Josip, Ivana i Slava, sportski tipovi.
– Ja ću sigurno biti apsolutna prvakinja države u obaranju ruke. U tom sportu naslijedit ću oca. Već sam osvojila prvu titulu. Na nedavnom prvenstvu države u Sinju u kategoriji djece iz cijele Hrvatske sve sam ih pobijedila i osvojila zlatni pehar – ponosno će Ivana.
A Slava? Ona je u avanturističkom sportu.
– Ja volim paragliding. Letim više od 10 godina i do sada imam više od 400 letova. Naročito uživam na Velebitu. Nema uzletišta na tom planinskom lancu s kojeg nisam poletjela i uživala u slobodnom nebeskom krstarenju. Osim u Hrvatskoj, do sada sam letjela u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji. Želja mi je iz ptičje perspektive razgledati bar dio švicarskih i talijanskih Alpa – veli Slava, dok svako malo zagleda prema ruci i još “vrućem” zaručničkom prstenu.
S Josipom vraćamo razgovor na temu genetike, koju je spomenuo u početku.
Više od 200 medalja
– Ima tu nešto. Moj djed Vice, a isto ime imao je i moj otac, bio je alkarski momak, najkršniji u povorci. Prema predaji, nitko s njim nije mogao na snagu, svakoga bi pobijedio. I moj otac bio je izvanredno snažan i visok čovjek, nešto niži od nas braće. Stric moje majke Ivan Ivković iz Brnaza početkom prošloga stoljeća otišao je u Ameriku. Kažu da je bio brdo od čovjeka. U Americi se počeo natjecati u slobodnom hrvanju. Nije on trenirao niti je poznavao tehniku, ali je zahvaljujući svojoj snazi deset godina bio nepobjedivi prvak Amerike, a u istom sportu ponio je titulu svjetskog prvaka. Nešto od te genetike sam, čini se, i ja naslijedio – kaže naš sugovornik.
Josip Poleš do sada je nastupio na 14 državnih prvenstava Hrvatske u obaranju ruke i s njih svoju riznicu trofeja upotpunio s jedanaest zlatnih i tri srebrne medalje. Dvije godine bio je apsolutni prvak u obje kategorije, lijeve i desne ruke. Inače je dešnjak, ali u kategoriji lijeve ruke ostvario je bolje rezultate. Njegov klub “Južnjačka snaga” uživa veliki ugled u Hrvatskom savezu za obaranje ruke.
– Naš savez je zahvaljujući rezultatima natjecatelja i upornosti predsjednika Aleksandra Jakoveca postao punopravni član Hrvatskog olimpijskog odbora. Kao višegodišnji državni prvak ja sam upisan u registar kategoriziranih sportaša. Sinj je već šest godina zaredom domaćin državnog prvenstva u obaranju ruke. Na tih šest prvenstava ja sam osvojio tri zlatne i tri srebrne medalje. Prošle godine na Svjetskom prvenstvu “Masters 40+” osvojio sam zlatne medalje u kategoriji lijeve i desne ruke, a pobijedio sam i u apsolutnoj kategoriji i osvojio privlačnu novčanu nagradu. Sa svjetskih kupova donio sam četiri ili pet zlatnih medalja. U riznici trofeja imam više od 200 medalja i pehara, najviše zlatnog i manjim dijelom srebrnog sjaja – pojašnjava Josip.
Poleš je rođen i odrastao u Košutama, a obiteljsku kuću izgradio je u Brnazama, sinjskom naselju iz kojeg mu je bila pokojna majka. S poduzetničkim nervom gradio je kuću kao višenamjenski objekt. Ispred kuće u lijepo njegovanom prostranom dvorištu s različitim ukrasnim raslinjem je veliki bazen. Cijelo prizemlje kuće je dnevni prostor, a na katu je pet soba s deset ležaja i pratećim sanitarnim sadržajima. Kuća je kategorizirana s 4 zvjezdice.
– Već pet godina u sezoni kuću iznajmljujem turistima. Za to vrijeme s obitelji živim u manjoj kući koju sam izgradio ovdje u neposrednoj blizini. Za sada je ovo jedina kuća za odmor u Brnazama. Ona mi s popunjenošću od stotinjak dana osigurava dodatni prihod. Vjerujem da će moj primjer u Brnazama potaknuti i druge da krenu u ovu granu turizma – veli Josip.
Pitamo sugovornika koliko vremena dnevno troši na trening.
Trening na baušteli
– Kakav trening? Nema toga u mene. Iako, zapravo, ja treniram svakodnevno, puno radno vrijeme. Na bauštelama, kao knaufer. Tako sam stalno u kondiciji. Posao s knaufom, naročito kada se rade stropovi, mogu s velikim učinkom obavljati samo snažni ljudi. Zbog moje snage i visine kolege su na mene pomalo i ljubomorni. Kažu da sam u prednosti pred njima jer za postavljanje gipsanih ploča na stropove meni ne treba raditi skelu, jer sam dovoljno visok, a ne treba mi ni pomoćnik jer gips-ploču s lakoćom pridržavam jednom dok je pričvršćujem drugom rukom. Jedini moj trening pred najvažnija natjecanja odvija se sa sparing-partnerima na stolu za obaranje – kaže.
A prehrana, je li po uputama nutricionista?
– Jedem sve, ne biram niti se hranim po tablicama. Ja svakodnevno trošim velike količine energije pa ih moram i unositi. Najdraža mi je domaća hrana, kuhana, a od suhe ništa mi nije draže od pancete. Ja se držim one da snaga ulazi na usta, jedem obilno i dok budem imao apetit kao do sada nikoga se ne bojim – zaključio je Josip Poleš.