Tek kojih stotinjak metara nedostaje da se dovrši pelješki most - infrastrukturni projekt stoljeća o kojem su posljednjih tridesetak godina maštali stanovnici hrvatskog juga. Ili narodski rečeno, stotinjak koraka dijeli dvije obale, neretvansku i pelješku, dva naselja, Komarnu i Brijestu.
Kineski radnici taj posao bi mogli završiti za tjedan-dva, kada će i službeno biti spojen hrvatski sjever i jug. Njima ne smeta vrućina. Ne daju se Kinezi, rade u paklenim uvjetima, u što smo se i sami uvjerili zavirivši u utrobu pelješkog mosta, gdje se danonoćno zavaruju rubovi mosta.
Na vidikovcu ponad Komarne zastaju putnici pa fotografiraju most, koji je posebno atraktivan u noćnim satima, osvijetljen reflektorima i varnicama koje frcaju i gase se u moru. Oni sretnije ruke zabilježit će i vatromet, koji Kinezi ispaljuju kad god dovrše pojedini dio mosta. Eksplozija i šarene boje su za sreću i blagostanje graditelja, ali i putnika koji će se mostom voziti. Takva su kineska vjerovanja.
Dok se dive impozantnoj građevini koja je nadvisila Neretvanski kanal, ne mogu ni pretpostaviti što se na mostu događa, što i kako u tom trenutku rade kineski mostograditelji. Na samom mostu ne vide se radnici, tek pokoji slučajno naleti i brzo zamakne iza gomila cijevi. Prvi je dojam da nema nikoga.
- Pa gdje su ti Kinezi - pitamo našega voditelja, inženjera Hrvatskih cesta Davora Perića.
- Dole zavaruju - pokazuje nam uski otvor na mostu, kroz koji bi se jedva mogla provući mačka.
A neumorni radnici se upravo tuda provlače i danonoćno zavaruju unutrašnjost čeličnih segmenata, koje spajaju u rasponsku konstrukciju mosta. Otkako su krenule ljetne žege, glavninu posla obavljaju u trećoj smjeni jer po danu se čelik zbog zagrijavanja ne može variti, a i radnicima je unutar čelične konstrukcije prevruće.
- Visoke temperature dovode do linearnog istezanja čelika. Tako segmente moraju postavljati isključivo u noćnim satima - pojašnjava nam inženjer Perić, s kojim šetamo po pelješkom mostu.
I dok je na površini mosta mirno u smiraju dana, ni muha se ne čuje, samo šum valova i pokoji krik galeba, u utrobi mosta vrije kao u mravinjaku. Bog zna kolika je temperatura dole, zasigurno je premašila pedeset stupnjeva, što zbog toplinskog vala, a što zbog zagrijavanja koje ispuštaju aparati i elektrode za varenje.
No, Kinezi se ne žale, rade doslovno kao mravi. Tek pokoji izviri kroz usko okno. Uhvati malo svježeg zraka i prolufta se u nekakvom zaštitnom odijelu i sa specijalnom maskom na licu, ne zbog COVID-a, već da što manje udahnu vrućeg zraka i čestica od zavarivanja i struganja. Ni ventilacija unutar čeličnog segmenta im puno ne pomaže po paklenim žegama. Nešto slično kao da su zatvoreni u velikoj konzervi.
- Ni hao - pozdravljamo ih, a oni lagano odzdravljaju i vraćaju se natrag u pakleno grotlo u koje smo i mi uspjeli zaviriti u našem "inspekcijskom" obilasku pelješkog mosta.
Prvi smo novinari koji su osjetili vrućinu koja dopire iz utrobe mosta, o čemu zorno svjedoče fotografije koje je snimio kolega Čizmić. Valovi vrućine koji dopiru iz malenih otvora doslovno vas zapljusnu. Mokri smo od znoja, a kako je tek Kinezima koji će dole ostati do jutra!
Oni su pelješki most u protekle tri godine slagali kao lego kocke, samo što je u ovom slučaju jedna kockica bila teška više od 200 tona. Svi čelični segmenti su dopremljeni iz Kine i još ih je ostalo šest za ugraditi. Jedan već čeka na postolju da se podigne i popuni svoje mjesto na mostu. Dvije specijalizirane dizalice obuhvatit će ga i lagano podizati, možda i po nekoliko sati, na postojeću razinu mosta. Kad se sve složi u milimetar, nastupaju zavarivači, koji najprije zavaruju po obodu s vanjske strane, a zatim se uvlače u unutrašnjost i vare rubove.
- Kontrola varova se radi po najvećim standardima. Sve se pregleda ultrazvučno, jesu li varovi u redu, da nema kakvih pukotina - pojašnjava nam inženjer Perić, naglašavajući da je na gradilištu 550 radnika i još 120 pomoćnog osoblja.
Većina tih radnika nikada nije napustila gradilište. Nisu se ni okupali u moru jer dolaze iz planinskih krajeva Kine pa ne znaju ni plivati. Oni su došli raditi i zaraditi nešto novca za sebe i obitelj i tako se i ponašaju.
Doslovno ništa ih ne zanima osim danonoćnog rada. Kad dovrše svoju smjenu, idu na spavanje i odmor. Dnevni raspored im je već tri godine isti. Nisu išli ni svojim kućama u Kinu pune tri godine, jer da su otišli, prema strogim pravilima koja vladaju na gradilištu, ne bi se mogli vratiti zbog koronavirusa. Svaku slobodnu minutu koriste da se videopozivom jave obiteljima u Kinu.
Stalno rade, nisu ni vidjeli dolinu Neretve, lađu ni trupu, a kamoli kušali neretvanski brudet. Slabo koriste i košarkaško igralište koje im je trebalo poslužiti za sportske aktivnosti. Hrane se skromno, piletina i riža, a za blagdane svinjetina. Nisu rječiti, samo rade i rade.
A njihovih ruku djelo se i vidi - impozantni most, koji nadvisuje Neretvanski kanal preko kojega će prvi putnici prijeći u ožujku iduće godine.
Kinezi, dakle, uskoro napuštaju Komarnu. Čim zavare i spoje zadnji segment mosta, vraćaju se svojim kućama ili odlaze na neka druga gradilišta gdje CRBC ima ugovorene poslove. Komarna ipak neće biti ista bez Kineza.
Stanovnici Komarne su sretni što se radovi na mostu privode kraju, ali i pomalo tužni jer im susjedi Kinezi s kojima su se protekle tri godine srodili uskoro odlaze.