Vozio sam Dalmatinom od Zagreba do Splita, te bilježom zapažanja:
Pripreme za sezonu su u punom jeku što se vidi po tomu da je, uz propisanu signalizaciju, ograničavanje brzine i slaganjem onih narančasto bijelih čunjeva, cesta na pet-šest mjesta sužena na po jednu voznu traku, a na dva mjesta promet se usmjerava i u suprotni smjer. Na jednom od tih mjesta čak smo vidjeli i radnike da nešto rade, a na drugom smo zapazili i strojeve, samo nije bilo radnika.
Prvo stanje gustoće prometa može se vidjeti tek nakon Bosiljeva, odnosno odvojka za Rijeku. Dakle, prema Dalmaciji je promet bio slabo gust. Najviše je bilo šlepera, kamiona i cisterni. Od osobnih vozila, računajući one koji su nas pretekli ili smo ih mi pretjecali, gotovo polovica bijahu stranci, ponajviše Slovenci, bilo je i nekoliko Austrijanaca, te lijep broj auta s njemačkim registarskim oznakama. Samo što kod takvih nikad ne možeš znati jesu li baš Nijemci, tj. turisti ili našijanci koji su jedva dočekali popuštanje 'mjera' da napokon mogu skoknuti doma. Čeha, Slovaka, Poljaka i Mađara nije bilo ni u tragovima
Autobusa, računajući jedan izuzetak, ne bijaše nigdje, čak ni pred 'Macolom' gdje ih je, što turističkih, što na redovnom međugradskim linijama, uvijek naslagano po desetak. Onaj jedini kojega pretekosmo malo poslije Sv. Roka imao je oznaku HV, Hrvatska vojska, a taj se ne računa. Jer, očito je, naši dragi gosti, nisu izabrali Dalmatinu kao put kojim nam dolaze. Za sada.