Znate Duju. Sigurno. S nama je skoro 23 pune godine, premda su njegovoj majci liječnici po porodu kazali kako neće dočekati drugi rođendan. Da, baš tako.
No, njegom, trudom, žrtvom i bezrezervnom ljubavi se sve može, dokazuje to životom Dijana Aničić, Dujina mama. Tijekom zadnjih pola godine, možda ste i primijetili, ne viđate Duju "u šetnji" našim, njegovim gradom. To je zato što zbog učestalih respiratornih infekcija mora biti uvijek u blizini boce s kisikom, ako već nije na bolničkom odjelu.
– Duje je bocu s kisikom dobio od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZZO) prije 15 godina, ona sadrži tri litre, onako laički rečeno to je dovoljno za dva do tri sata disanja. Imamo je pravo puniti dvaput u tri mjeseca – kaže mama Dijana.
U tri mjeseca, da nastavimo u laičkom tonu, Duje ima pravo disati na račun zdravstvenog nam sustava dakle punih pet, šest sati. Sjajno organizirano, priznajemo, dok nam se suze skupljaju u uglovima očiju.
– E, ali, pogon gdje se boca puni je u Dugom Ratu, što u ljetnoj gužvi znači barem dva sata putovanja tamo-vamo, dok ti je kod kuće dijete koje treba kisik kojeg ti dovoziš, koje treba netko stručan i pričuvati – nabraja Aničić.
Priznaje da je ljuta. Najmanje ljuta na sve ono što mora i što plaća kako bi svojem djetetu olakšala život, ali ljuta na činjenicu da netko koga smo mi kao narod postavili da organizira i postavi život na noge za one koji hodati ne mogu to čini vrlo loše.
Gledamo kanile (gumeni spoj između aparata i nosa korisnika) koje je objesila na ormar, oprala ih je, pa se suše. Sve tako lakonski Dijana objašnjava, dok gledamo lijekove i zbrajamo, 41 kuna, 142 kune, 159 kuna, 345 kuna, 119 kuna, 99 kuna, 179 kuna, 230 kuna, 70 kuna, nabrajamo, premda je i nama dosadilo, ali cilj je da vidite koliko se dodatno treba ulagati da bi Duje mogao lakše bivstvovati.
Pri tome ne računamo podmetače i pelene, njih HZZO osigurava, jednokratne rukavice i fiziološku otopinu ne, lijekove na "B" listi ne, bolničke troškove ne... Recimo Duje "ima pravo" na svakodnevnu fizikalnu terapiju, on je nepokretan, podsjećamo vas, ima pravo na dodatnu njegu, na dva sata pomoći od strane medicinske sestre, ali – na papiru!
U stvarnosti, recimo, naš Duje već desetljeće nije bio na rehabilitaciji. Sve što on ima su majčine ruke. Majčina snaga. Majčina volja. Srećom pa mu je mama lavica.
– Mjerimo mu saturaciju (razina kisika u krvi) svako malo, svjesni kako ne smije pasti. To i jest razlog zašto moramo koristiti dodatan kisik. Ali Duje je uz bocu vezan! Ne možemo nigdje bez boce, ajde, probaj je dignit – upućuje nas Dijana.
Nema šanse! Nije to boca koja se nosi, niti je to stroj kojeg možeš zakačiti za Dujina kolica. A njemu šetnja uz more, kada padne vrućina, vraća boju u obraze. Širi onaj njegov prepoznatljiv osmijeh. I pomaže mu. Nemjerljivo.
I tu je Dijana prelomila sve, sjela za računalo i stala "guglati", tražeći prijenosni koncentrator kisika. Doznala je kako Duje preko HZZO-a na to nema pravo, jer je, udahnite duboko, nepokretan. Nepokretan. Kad je već nepokretan (naglašavamo samo da steknete dojam kolika je birokratska glupost i bezdušnost, op.a.) - što se ima kretati.
Mama Dijana, naviknuta u 23 godine na gluposti i nelogičnosti, nastavila je "guglati" dalje. Kada je vidila cijene, slomila se.
– Četrdeset tisuća kuna nemam – veli iskreno.
Ali zaštitu anđela ima, dodajemo mi. Oni su Rotary klub "Split". Nevjerojatno, Pero Perišić je doznao za Dijanine tegobe, nazvao našeg proslavljenog slikara Matka Trebotića, ovaj odmah – bez puno razgovora i promišljanja – darovao svoju sliku, slika se "Mediteran III." zove. Prodala se, kao da je znala da čovjeku za disati treba, i kune su stigle.
– Tko brzo daje, duplo daje – veli nam rotarijanac dodajući kako su dobra djela ono zbog čega Rotary i postoji, pomagati sredini u kojoj žive i rade, kako bi ljudi imali koristi od njihove volje i truda.
I odmah su klupski predsjednik Vladimir Pleština i tajnik Jure Smajo sjeli u auto i Duji na kućna vrata donijeli prijenosni spremnik. Donijeli mu zrak. Donijeli mu slobodu.
A mi, uvjereni kako se dobro uvijek dobrim vraća, samo čekamo susresti nasmijanog Duju u kolicima, negdje uz more, u šetnji...