Ne smrdi. Nimalo. Gliste sjajno odrađuju posao, svaka im čast. Jesu kalifornijske, ali rade kao da ih je Švabo pravio. Ne staju povazdan. I ništa im ne smeta. Osim kozjega gnoja.
Ne vole kozji gnoj kao što ni većina ljudi ne voli kozje mlijeko. Ili sir. Džabe im govoriti da je zdravo. Čuje im se pa se gade. A opet, kad nemaju što drugo, kad ih nevolja svrne, i na nj će navaliti.
– Dok ima ičeg drugog, niti jedna u kozji gnoj neće, to je stvarno da staneš pa da se zapitaš, a najdraže im je smilje, uf, da samo vidiš šta ga vole – govori nam Vedran Pezelj.
I brzo se ispravlja.
– Pardon, ima jedna stvar šta im je još draža od smilja, nikad ne bi pogodio koja – smije se.
Naravno da nismo pogodili. U čemu to kalifornijske gliste najviše uživaju? Kao svinje u blatu. Hm? A nije ni kravlje, ni kokošje, ni konjsko gnojivo. Niti bilo kakav organski otpad. Ostaci od voća? Povrća? Ljuske od jaja, papir, pokošena trava? Ništa od toga. Hm, hm?
– Talog od kave! – slavodobitno će Pezelj.
Njegove se gliste ubijaju talogom od kave. Dođe im kao nama čokolada. Kad počnu, ne mogu prestati.
– Srića da se u nas pije puno kave pa nemam problem s nabavom taloga – gušta Pezelj razgovarati s novinarom koji o kalifornijskim glistama pojma nema, a tek smo počeli.
Panika u raju
Na farmi smo kalifornijskih glista u Dugopolju. Vjerojatno najvećoj u Hrvatskoj. Jedinstvenoj svakako.
– Sve sam ovo sam osmislio, ali bez familije i prijatelja uzalud bi mi bile sve ideje. Oni su mi pomogli da ovo podignem – priznaje Pezelj.
Pokazuje na boksove s glistama u zatamnjenom hangaru. Lani otvorenom. Sve je puno gnoja, a uredno je kao u apoteci. Gliste nečujno rade. Ti mali, odvratni kolutićavci nikad ne spavaju.
Ispričavamo se našem domaćinu što mu vrijeđamo ljubimce, a on odmahuje rukom, to je samo posao. I to dobar posao.
Navlači rukavicu i grabi krupnu šaku crnog humusa. Punog uznemirenih glista. Panika je u raju. Bježe kalifornijske beštije na sve strane. Ne zna čovjek gdje im je rep, a gdje glava. Crvene se od bijesa.
– U jednom leglu ima ih 100.000 komada, a razmnožavaju se ko lude – objašnjava Pezelj.
Humus je gotov kad je sasvim usitnjen. Potom ide vani na sušenje u procesu na koji je Pezelj posebno ponosan. Rekosmo već da je jedinstven. I efikasan.
– Imam ja tako neke fiks-ideje, dođu mi, a ovo sam smislio samo da izbjegnem lopatanje – zadovoljno će.
Vedran Pezelj, da ne biste pomisli kako je riječ o amateru kratkog dometa, nagrađivani je inovator. Njegova inovacija "Triljski permakulturni krug: kućni otpad – kalifornijske gliste – organski humus – domaće kokoši – zdrava hrana" osvojila je 2015. godine brončanu medalju na 8. međunarodnom sajmu Agro arca.
Riječ je o održivom ekosustavu u kojem su svi nusproizvodi, uključujući i otpad, sirovina za sljedeću kariku u lancu. Jednostavno je: gliste proizvode najkvalitetniji humus, kokoši ga čiste od sjemenki, prosijavaju te svojim izmetom dodatno obogaćuju dušikom i fosforom, a istodobno se i hrane zaostalim glistama, odnosno visokoproteinskom hranom, a nakon toga daju i više jaja, zdravije su, dok su se ljudi riješili kućnog otpada. Čak i taloga od kave.
Humus se, pak, koristi za poboljšanje prinosa u uzgoju povrća i voća ili travnjaka, a sav otpad koji se tako dobije ponovno se vraća na početak, na farmu Pezeljevih u Dugopolju.
Krug zatvoren. A lica sretna. I kokodakanje to potvrđuje.
– Ne smijemo zaboraviti da se primjenom ove inovacije postižu značajne uštede, da se jača održivost poljoprivrednoga gospodarstva, da je kvaliteta svih proizvoda puno bolja, pogledajte samo ova jaja, i da značajno doprinosimo zaštiti okoliša i ruralnom razvoju – objašnjava Pezelj.
Posao s jajima - neisplativ
Sad smo već na Ugljanima. Među Pezeljevim kokama nesilicama. Pasmina im je uglavnom Leghorn. Bijele su i lijepe. I sramežljive. Kao koludrice. Drže se skupa i gledaju svoja posla. Kažu stručnjaci kako ih zbog toga ne treba osuđivati. Niti tjerati na socijalizaciju. Pusti ih na miru, a one će ti uzvratiti s dobrim jajima. Najboljim.
– Ja dobijam oko 270 do 280 jaja po koki godišnje, šta nije loše. Šteta je tek šta ih već četiri miseca ne mogu pustit vanka jer još traje zabrana zbog ptičje gripe – napominje Pezelj.
Slobodni uzgoj, onaj najbolji, prisilno je tako postao podni, odnosno onaj najgori. Pezelj nam pokazuje prostrano ograđeno dvorište. Kokošište. Po koki, da bi bili zadovoljeni standardi slobodnog uzgoja, treba imati minimalno četiri četvorna metra, a u Pezelja ih ima puno više. Uživancija, rekosmo.
– Nu ih, sve su u top-formi, dobro održavane, a kako i ne bi bile kad im je kao u hotelu. Dobivaju vrhunsku hranu i to se vidi, a o jajima neću ni govorit, dovoljno je reći da su mi zalihe nula – otkriva Pezelj.
Sve što njegove koke izlegu, odmah završi u trgovinama. I to odabranim trgovinama. Jer, niti Pezeljevi imaju toliko jaja da bi ih svugdje moglo biti, niti žele sa svakim poslovati.
– Nisam ja neki veliki proizvođač, a i ne isplati se. Posao s jajima, virujte mi, sve je samo ne dobar posao. Znam da ljudi drukčije misle, ali tako vam je – tvrdi Pezelj.
Realna bi cijena, kaže, trebala biti tri kune po jaju. Iliti 40 centi. A to je grozno. Sirnice se nitko okusio ne bi.
– Lako je proizvest, ali dobit cijenu koja bi ti pomogla da opstaneš je nemoguće, koliko god trgovci bili fer, ka šta su ovi moji, i radili s minimalnim maržama – dodaje.
Oprema je skupa. A hrana za koke još skuplja. Nenormalno je skupa, da citiramo Vedrana. I baš zato ozbiljno razmišlja napustiti biznis s jajima. Uostalom, jednu je farmu s 3000 koka već zatvorio.
– Krenuo sam s 350 nesilica, da bih relativno brzo došao do njih 6000, a sada sam na 3000. I spremam se i to zatvoriti, puno je to posla, a korist nikakva. Mogu samo ugroziti sve ostalo što radim – tumači.
Cijela familija u poljoprivredi
Nije on bojažljiv čovjek, dapače. Da jest ne bi nikad OPG ni otvarao. Ostao bi direktor i uživao u mjesečnoj plaći.
Da, dobro ste pročitali. Prije nego se počeo baviti stajskim gnojem i jajima Vedran Pezelj bio je direktor. Preciznije, voditelj poslovnog područja u jednom velikom osiguravajućem društvu. Pod sobom je imao dvadeset ljudi, a triput je bio nominiran i za najboljeg voditelja u cijeloj firmi.
– I sve to s tri razreda srednje škole – naglašava.
Po struci je vozač. Koji nikad nije vozio. I ratnik. Koji nikad pušku nije volio.
– Dragovoljac sam bio, što ću kad drukčije ne znam – sliježe ramenima.
Nije mu palo na pamet mlad se i zdrav umiroviti. Bože sačuvaj. Počeo je u osiguravajućem društvu raditi kao običan zastupnik, da bi učas svojim inovacijama i idejama stigao do pozicije šefa. A njemu se ne šefuje. U njega su uvijek zavrnuti rukavi.
– Moja cila obitelj, i dida i ćaća, oduvik je bila u poljoprivredi, tako da je ovo meni došlo ka normalno. A morate znat i da je u moga dida na škrtome Gardunu, di ni vode nisu imali, bilo devetero dice i da je moj ćaća od svih njih najmanju školu ima, a bio je učitelj – veli Pezelj.
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo registrirao je 2013. godine. Za svoje potrebe. Da se nađe. A kad se našlo, krenuo je dalje. Punom snagom od 2017. On i familija, supruga, dva sina i dvije nevjeste. I dvoje unuka, Marin i Ena, didovo blago.
– Bio sam na dugotrajnom bolovanju i u debelom minusu. Netko bi rekao na dnu. A ja sam to vidio kao priliku za novi početak. I evo me, na nogama sam i sa svojom obitelji i vrijednim djelatnicima gradim nešto što je već sada veliko, a uopće se ne bojim reći da će biti i veće – kaže Pezelj.
Ima 57 godina i nema konkurenciju. Ali zato je on sa svojim proizvodima svima konkurencija. Pri tome prije svega misli na "čudomix", organski tekući biostimulator i ojačivač biljaka nastao u njegovoj glavi. Koji sada nastaje u Čaporicama.
Evo nas i tamo. U malom dalmatinskom selu u kojemu se toči čudotvorni pripravak od koprive, gaveza, preslice, maslačka, pelina... I odlazi u svijet.
– Ljudi su prezadovoljni, reka bi čak i oduševljeni. Evo me sad zva čovik iz Metkovića i govori mi da se dogodilo čudo, da će imat jagode petnest dana prije svih. A jedan je lani zadnju berbu imao 9. studenog. E, jagoda, šta se čudite – mirno će Pezelj.
Za njega su takvi pozivi običan dan u uredu. A poziva je bezbroj. Ne pretjerujemo. Za vrijeme našeg boravka na njegovu imanju mobitel mu je non-stop zvonio. Humus i "čudomix" traže se na sve strane. Oru ljudi, kopaju, sade.
– Tko jednom proba, vraća se po još – ne bježi od samohvale Pezelj.
A i zašto bi. "Čudomix" je za izlog. A uskoro, možda, i za izvoz.
Osam godina mućkanja
– Imamo puno planova s našim partnerima iz Austrije, a jedan je i da pokušamo "čudomix" probit i na njihovo tržište – otkriva Pezelj.
Patentirati ga ne može. Ali ne boji se Vedran krađe ideje. Ni formule. Veli da je uvijek dva koraka ispred svih. I zahvaljuje prijateljima koji su mu dali ruke kad je najviše trebalo. Jedan je napravio one proizvodne bazene za gliste, a i sve ostalo što je trebalo napraviti, a drugi je na "čudomixu" diplomirao na Kemijsko-tehnološkom fakultetu i pomogao mu oko stručnih stvari, kako miješati biljke, koja s kojom ide, i slične tričarije.
Zahvaljuje i bratu, on je zaslužan za ime. Dok je Vedran mutio, tražio pravu formulu, isprobavao, brat je rekao "ajde, zamišaj mi onaj svoj čudomix". Nije ni slutio u što će se to pretvoriti. I da će studenti na KTF-u o "čudomixu" disertacije pisati.
– Osam godina sam ja ovo mućkao i ako netko otkrije moju tajnu, onda mu svaka čast – smije se.
Izgradio je brend. I nazvao ga "Tilurium Organic". A on pod a) predstavlja tekuća organska gnojiva, biostimulatore i sredstva za zaštitu na biljnoj bazi dopuštena u ekološkoj proizvodnji i pod b) odaje počast gradu Trilju.
Volio bi Vedran da država malo bolje prati male poduzetnike, da ne moraju sve sami. Baš kao što je on morao.
– Mnogi odustanu kad se sudare s birokracijom, a ja sam bio uporan te sam zahvaljujući samo volji i upornosti moje obitelji uspio. Prilikom dobivanja certifikata za "čudomix" imao sam milijun problema i nitko mi nije pomogao da ih riješim, niti jedna institucija. I danas kad ljudi zapnu negdje s papirologijom kažu im da se jave meni, da ja najbolje znam kako se i što radi – gorko će.
A on pomaže. Svima i neizostavno. Sve ostalo odrade gliste.