Polubraćo!
Slador zabranjenog voća već je bio očitan u provinu tamo još na prvim stranicama Svete Riječi. Dobro, Pisma… Vama je ionako svejedno, otuda i ovo moje "polubraćo", jerbo ne može nam biti svejedno kako se odlaže u fermentaciju, kuha i destilira do u rakiju slador zabranjenog voća… I što ostaje, kad se čeljade opije…
Danas, desetog dneva travnja, kad se puni važan rođendan čeda i tvorevine čovjeka Ante P., jedan je od najvećih dnevâ u modernoj hrvatskoj povijesti. Desetog dneva travnja Ante P. postao je otac – rodila mu se ljeta Gospodnjega 1922. kći Vesna… Vesna Parun.
Danas, desetog dneva travnja anni currentis, taman je 80. obljetnica otkako je jedan Ante P. okaljao taj među najvećim nadnevcima u modernoj hrvatskoj povijesti što nam ga je u amanet bio ostavio drugi neki Ante P.
Danas, desetog dneva travnja Anno Domini 2021., 80. je rođendan ne čeda i tvorevine Ante Paruna, već krštenički datum leženja čeda i tvorevine Poglav(ić)nika Ante Pavelića, njegove kiklopske kreature i kvislinške rugobe NDH… Nezavisne države hrvatske. Nezavisne, od svakog oblika dobrote i ljubavi, mira i poštenja, ljudskosti i snošljivosti; nezavisne države, nezavisne od svakog oblika humanosti i kršćanstva, samoprijegora i čestitosti, morala i kreposti…
I, neka su i čovjek i papir posvjedočili teštimonijancu po kojoj je mnoga lubanja mlatom i maljem bila razbijena poput lopiže, lopuže i dandanas ne privode do u pamet nakazni režim kvislingovanja uspomoć Mussolinijevih i Hitlerovih g.....a…
I, neka je mnogo rebro kundakom bilo u lomu udvostručeno, a vrat nožem i kamom prerezan kako bi nedužnik umro u toplini vlastite krvi što mu se slijevala niz grkljan po prsima ili plećima, i dandanas, 80-ak godina nakon odalečivanja čovjeka od čojstva i čovjeka od bogoljublja, nečovjeci su regrutiravši se do u zvijeri pogazili čak i prirodne zakone zvjerstva: ubiti samo za htjeti preživjeti i biološki moći vlastitu vrstu nastaviti…
Danas je obljetnica najvećeg žalovdana i tugodana u vremenu bližem nama; dneva kad je i timbrom regule otpočelo najsramnije razdoblje prošlosti što su ga Hrvati ustolovali u svojoj povijesti. Osam desetljeća prošlo je od onoga čemu je danas spomendan, kad je netko u moje ime i ime moje obitelji, svojte i prijatelja, bio pokrenuo tvornicu smrti i mržnje, školu ubijanja i sakaćenja, radionicu čedomorstva i silovanja, meštriju ponižavanja i ništenja svakog daha ljudskosti i duha humanosti… Danas, 80. je jubilej poraza hrvatskog sna, hrvatske vjere i hrvatske opstojnosti. Danas, taj mladi starac obilježava veliko grubi blagdan izdaje i odreknuća od sebe sama, kad je samozvana gamad stala na stranu zla i mržnje, malja i noža, smrti i poraza…
Ne jednom, iskazivao sam sram ove vrste. Ne jednom bilo mi je muka prisjećanja na te ne tako davne dneve, koji i dandanas imaju nemali broj istomišljenika što šećući se i sad prebivaju među nama. Pisao sam i ukazivao na kancerogenost i malignost trajanja u toj sljedbi, upozoravajući kako nije moguće istodobno kleti se i zaklinjati u Boga svemogućega, odlaziti na liturgije i bogoslužja konzumiravši pritom sakramente naše katoličke prakse i vjere, ali…
Ali, bivao sam višekratno napadnut sve odreda od praktičnih vjernika i dičnih katolika koji s Isukrstom imaju manje veze od one što ju imaše onaj pas s refleksom u obasjanju crvenom svjetlošću onomad u domu Ivana Petroviča Pavlova. To su oni isti prakatolici zarad kojih je
Isukrst bio razvalio stolove u hramu, popizdivši što od doma oca njegova činjahu trgovište i pazarište; i, bijahu to oni uvlas jednaki arhikatolici što ih je Sin Božji još onda bio vidio u ulogama budućih vjetronoša i lučonoša inkvizicijskih lirskih vrednota. Vidio ih je odmah Isukrst, te đavolje đakone Luciferovih izbi i podzemnih pećina s vrućinama ognjeva…
Neki od sljedbenikâ davnog sjemenja razasutog iz korpe Nečastivog časte me svekolikim komplimentima, rigajući po himbenim portalčićima ili tobože latentno mrziteljskim novinicama, a zapravo akutno malicioznim i otrovnim publikacijama svoje tople zloće, pokatkad pametno umotavajući ih u rafiniranu vrećicu licemjerja i farizejštine, ne bi li – jadničci: nehoteć! – makar na taj način licemjerne farizejštine bivali prisutni u fluidu novozavjetnog biblijskog teksta u družbi s Isukrstom. (Ne haju oni, to su takvi obrazi, što je Isukrst zarad njih razvalio stolove u hramu! Oni se tim razvalinama – hrane…) Dobro je, za put Hrvatske prema raju ili paklu, što demokraciju shvaća preliberalno i odveć labavo: dobro je što na račvanju putova stoji tabela s izborom na koju od destinacija Danteove "Božanstvene komedije" može se zaputiti namjernik i hodočasnik s bisagama neispovjeđenih i neopokorenih sagriješenja…
Jerbo, gledaj… U normalnim društvima i sređenim državama sustav se primjereno brine za svoje građane s intelektualnim poteškoćama ili monstruoznim htijenjima, pa ih smiješta u ustanove za adekvatan oblik skrbi: u duševne bolnice ili u zatvore. Sve je to za ljude, nemoj se odmah, štilče, kostriješiti na me… Ali, kako u nas sustav ne funkcionira, pa takvi naši bližnji nisu izolirani od onih zdravih, onda oni pišu i uređuju novine.
Malo gdje u svijetu jedan običan kiosk može biti onoliko točna slika društva, kao što to može biti danas u Hrvatskoj! Zaista, zaista kažem ti, valjalo je proliti onoliko mlade krvi naših sinova i kćeri, onoliko starih suza matera i očeva, eda bi talentirani duševni bogalji i daroviti potencijalni utamničenici – mješte odgovarajuće zbrinuti – bili ekipirani u nekoj novinskoj redakciji ili televizijskom studiju… Malo je bilo dosad da jedna jabuka u kašeti pokvari sve ostale zdrave jabuke, sad je trebalo kašetu punu gnjilih jabuka unijeti u cijelo skladište zdravih, pa da se ubrzano množi gnjilež i trulež, plijesan i gljivice, crvotočina i črvlje… preko novinskih stranica ili ekrana, svejedno.
I, tako me ugrize oholi i nerealizirani samoproglašeni umnik u jednim odličnim novinama, odličnim po potencijalu za potpalu vatre na kominu. Inim se vrednotama, ergo, te novine nemaju uzroka razmahivati. Šteta da takva podmita izlazi svega dva puta na mjesec… Veli tamo frustrirani nevidljivac i lizač cukra Poglav(ić)nikove NDH da sam razbahaćeno u Zagrebu – u prilici otvaranja moje izložbe kućne kolekcije od 300-tinjak Biblijâ sa svih strana svijeta – govorio kako je čakavski jezik kudikamo pogodniji za u nas prenijeti smisao i sadržaj Svetog pisma, negoli što je to standardni hrvatski jezik…
Rečeni endehazijski podrepak i isprdak kao argument poput mača iz korica izvlači fakt da je i Marko Marulić zapisao kako je svoju (čakavsku!?) "Juditu" ispjevao u jeziku – hrvatskom… Dakle, nipošto čakavskom. I da bi se organizator "Kršćanska sadašnjost" trebao dobro preispitati što je heretik poput mene na Kaptolu uopće imao doći i govoriti o hrvatskim prepjevima Biblije… Avaj Bože, "Kršćanska sadašnjost" i pozvala me je na sudjelovanje u ovom projektu…
Ah, što Pavelić nadahne…
Pa se onda javio i jedan tobože lingvist… On da je lingvist, onomastičar, a bavi se izučavanjem telefonskog imenika. Odlično! Gledali smo svi film "Kišni čovjek"… E, to je taj soj retardiranosti. Prirodno je, pa nije red dirati se u izboje te invalidnosti. Njegova je prednost što lišće u kojem objavljuje svoje mentalne iscjedke na kioske
pristiže u ritmu od jednog pojavljivanja tjedno… Etoga, oganj mržnje može se češće potpaljivati… I on bi, taj lingvistički izučavatelj telefonskog imenika, da Deseti travnja bude Dan državnosti naše države, a jezik hrvatski da se nužno ne treba razlikovati odveć od jezika kojim govore Talijani i Englezi, Nijemci ili Francuzi, ali da se svakako razlikuje od jezika kojim govore – Srbi. To je ta mentalna logika, to je ta identitetska diskriminanta: udružimo se mi i s talijanskim fašistima i njemačkim nacistima, ali svakako se razlikujmo od susjeda koji govore jezik što ga razumijemo i koji se od našeg standarda razlikuje kudikamo manje, negoli što se od standarda razlikuju kajkavštna i čakavština… Hrvatski jezik može biti hrvatski jezik jedino pod uvjetom da se u nekoj nijansi razlikuje od srpskog. Anglismi i germanizmi, romanizmi i helenizmi su, razumije se, "bogatstvo jezika", a srbizmi dovoljan su razlog za podignuti nove zidine Jeruzalemske, pardon Jasenovačke…
Uklještenje živca, ali ne u trtici među pršljenovima, nego u glavi, između dva mala mozga, zahvatilo je i jednog mojega prijatelja kojemu sam u umjetničkom progrediranju jako puno učinio. Ostao je neprimijećen od važnika i uglednika kojima se dodvoravao, nije se realizirao jerbo je, kao književni hvalisavac s pomanjkanjem talenta i viškom ambicija, demonstrirao čak ne ni svoju polupismenost, nego ogoljelu četvrtpismenost… Intelektualni bakalar on je i mudrošću asketski prosušen. Neustrašiv a ustašiv, ne možda dokraja nacist ali narcist, kao i svaki rođeni ustašić zaogrće se plaštom vjere i njedrima svoje matere Crkve. Pretio je u svojoj vjeri i doimlje se bogogojaznim…
Prijatelj moj nosi torce i ferale u procesiji Velikoga petka, ni izbliza ne shvaćajući da mu kao ustašiću nije mjesto u crkvi, i, da je baš zbog njega i sijamskih mu bližnjih netko skovao prebolne i ogavne, ali pretočne izraze – katoliban i klerofašist. O, kako je to strašno… Polubrate, udalji se od crkve, da bude čišća. Ateist ne prlja crkvu. Ateist
je često bolji od vjernika, jer je dobar i bez uvjetovanosti i prijetnje grijehom. I ne skanjuje se nada tobom što ideš u crkvu, kao što se ti skanjuješ nada tim što je on ateist. Što Isukrst kaže na to? Ah, što kaže… Prijatelju, prljaš crkvu, udalji se od nje. U njoj je svetohranište. Apage ustašas!
Strašan je ovaj moj izrijek? Nije… Ne može biti strašnije ono što se izgovori, od onoga na što se izgovoreno odnosi. I sa crnim vragom treba šurovati, kako bi ga se moglo pobijediti. Ili onemogućiti.
Sotona je anđeo u ustaškoj državi…
Isti je mozak tebe ustaše, kao i mozak četnika. Dobro, i one hulje partizana koji se nije na vrijeme svladao ili uspio urazumiti, pa je nehoteć želio nalikovati tebi, ustaškom četniku i četničkom ustaši. Pristao si na zlo, i tu nema opravdanja. Povratka, možda, da… Ali, onaj koji pristaje na zlo, nema veze ni s Isukrstom ni s kršćanstvom, ni s čovječnošću ni s humanizmom. Ti si, prijatelju, monstrum. Doduše, obrijan i čist, počešljan i namirisan, ali u klaustrofobičnosti lubanje tvoj se mozak sparušio, fermentirali su neuroni i dehidrirali, svevši sam organ mozga na veličinu i oblik ploda oraha.
Znam, kazat ćeš da sam jugonostalgičar? Fulao si ceo fudbal, prijatelju: ja sam okorjeli i akutni – buranostalgičar! Umideca južine odražava mi se i na raspoloženje i na kliničku sliku, tako da preferiram buru koliko je god to moguće. Ne znam – ja nisam ti koji znaš što je u mojoj glavi – što tebi struji u vrčini među ušima i ramenima, ali ipak mi ptičica govori kako ti misliš na mračnu Jugoslaviju. Razumijem te, ti živiš tamo u okružju 1943. godine pa ni ne znaš da tamne Jugoslavije već dugo više nema. Škura Jugoslavija postoji i još živi jedino kod ljudi nalik tebi, tvrdokornih desničetina, radikalnih desničara, desničetnika. Samo u takvim lubanjama Jugoslavija iz tmice jošte prebiva. Nemam više vremena za tebe, niti ga želim više naći, ali morao sam te upozoriti; tebe,
i barabe poput tebe što viču "Propni ga, propni ga!" Ti si prijatelju za popravni dom. Popravni domoljub…
Polubraćo!
Prenijeli ste vjekovječni oganj vazda žive žerave na Zemlju. I, je li se javio netko tko je makar i pokušao u nju proliti ma i drvenu kutljaču drevne vode: onoliko, koliko je Isukrstu na padanju u penjanju prema gori Kalvariji jedan iz mnoštva bio pokušao dati vode da se izmožden i iskrvaren okrijepi? Zaista, zaista kažem vam, zajednički poput mravâ harno poskočite podstaknuti taj vjekovječni oganj vazda žive žerave u Hrvatskoj. Žive žerave dobre duše.
Jerbo, nema nikakve razlike između dobre duše Hrvata i dobre duše Srbina, baš kao što nema nikakve razlike između hrvatske hulje i srpske hulje. Dobrota Hrvata i Srbina nije pogano bratstvo i jedinstvo, čime se hulje hrane, već sveti i blagoslovljeni kalem kršćanstva, zbijen dobrošću dušâ ujedno i okađen tamjanom mira. Dobrota je dobrota i na Arktiku i na Antarktiku, probisvijet je probisvijet i u Fokušimi i na Popokatepetlu. Kao što nema razlike ni između samozvanog ekstremnog desničara i takozvanog ekstremnog ljevičara; jerbo, kad se s istog punkta na čelu zapute svatko svojom stranom mozga, nužno se zateknu u istoj točki na potiljku. Ta zajedničkost susretišta na čupici, zapravo, incestuozna je istost svakog fundamentalizma i isključivosti. I, to je odlično i neraspadljivo, vazdatrajajuće sjeme – sjeme rata… Za klijanje tog izdanka nužni su usve zemlja i humus: možda baš gnoj rastočenosti onoga mozga oko kojega ekstremi kreću u procesiju, i, kao u svakoj procesiji, ne susrećući se usput u hodu, već samo i isključivo na punktu dospijeća, u konačnici, kad je uglavnom za svako iščašenje što je imalo ispasti na dobro, na zarašćenje, već odavno i kasno i prekasno…
Stoga, polubraćo!
Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem… Ili se, barem, srdačno ljudite pravim polubratoljubljem! Ljubite i ljudite jedni druge onako kako je svih nas u činu ljubio i u pokušaju ljudio dobri naš Isukrst… Dok se ljubi, nema klanja; dok se razgovara, nema pucanja… Oni, kojima nije bilo do ljubljenja i razgovaranja, vidjeli smo što su učinili: povratili smo ili isplakali makar kalež krvi što su ga oni prolili, učinivši žitko živo blato, vječno mokri glib i maltu zemlje i suza…
Ako vam je to puno, ili ako ne možete, ili nećete, a vi, polubraćo, otiđite od Matere Crkve: široko vam dugopolje… Takvi vi takvu nju, ionako, vidite samo kao maćehu crkvu. A Mati Crkva, kao i svaka mati, postavlja neke užance odgoja i odrastanja, odnošenja prema i sebi i drugima. Naročito – drugima. U paklu, polubraćo, ima mjesta i za čukundjede i prababe, i za nonote i none, i za očeve i matere, i za braću i sestre, i za sinove i kćeri, i za unuke i unuke, i za praunuke i praunuke, i za krv i vodu, i za kosti i meso, i za Hrvata i Srbina, i za Židova i Roma, i za Indijca i Indijanca, i za muslimana i migranta, i za crnca i za bijelca, i za – mene i tebe…
Milošća i mir od Gospodara Boga, polubraćo, vazda bila živa među vama, kako bi i među svima nama bilo više mira, a manje mina; više vina, a manje vira… Amen!