Gospođa Irena, nazovimo je tako, bila je studentica druge godine fakulteta kad je upoznala deset godina starijeg čovjeka za kojeg je i ona i sve njezine poznanice mislila da je princ iz bajke. Bio je zgodan, obrazovan i pažljiv, a to da je on, takav, u njoj pronašao ljubav svog života, činilo ju je ponosnom i sretnom.
Bio je, istina, ponekad težak, ćudljiv, ponekad su njegove reakcije bile nepredvidive, ponekad je znao, bez ikakvog razloga, šutjeti i ne javljati joj se, ali... Tko je uopće savršen? Nakon četiri mjeseca veze, Irena je zatrudnjela. Preselila se kod Marka, nazovimo ga tako, u prostranu kuću u kojoj je živjela i njegova majka.
Vjenčali su se tiho, na vjenčanju su bili samo ona i njezin zaručnik, dva Markova prijatelja koji su bili i kumovi i njegova majka.
- Rekao je da moji roditelji nisu dobrodošli – kaže Irena – Da su seljaci. Seljačine! Ni moja sestra nije bila pozvana. Nitko moj... Jesam li trebala pristati na to? Nisam. Ali bila sam trudna. Željela sam da moje dijete bude rođeno u braku, to mi je puno značilo.
A vjenčanje, mislila sam, pa nije to tako važno. Majka mi je govorila da nema veze, bitno da se udam kad sam već bila tako glupa da zatrudnim prije vremena i da je Marko dobar čovjek, da ne pije, ne kocka, da ima sve... Vidjela ga je samo jednom prije braka...
Imao odlična primanja
Kad je rodila sina, Irena je prekinula studij. Njezin muž imao je odlična primanja. Ona nije imala nikakva.
- Nisam znala da je ponižavanje pred prijateljima, a sve su to bili njegovi prijatelji, zapravo zlostavljanje. Mislila sam da to što mi pred drugima nabija na nos to što nemam diplomu i što sam sa sela i što sam debela, da to nije tako strašno. Premda sam ponekad plakala i molila ga da to ne govori. On bi odgovorio da mi istina ne bi smjela smetati i da, umjesto da grintam, bolje da smršavim...
Umjesto da smršavi, Irena se još više debljala, jedući za utjehu, utapajući se u samopreziru.
- Kad mu je umrla majka – kaže ova žena – Stvari su se pogoršale. Jako su se pogoršale. Dan nakon sprovoda me je prvi put udario. Samo sam ga pitala što ću skuvati za ručak. Ništa više! On mi je prišao, počeo vikati na mene... Vikao je da kako ga ja, debela krava, mogu pitati šta ću jesti, a njegova majka se još nije ni u grobu ohladila...
Onda me je udario šakom u lice i ja sam posrnula i pala na pod. Bila sam potpuno šokirana. Jednostavno, nisam mogla shvatiti šta sam skrivila...On je uzeo jaknu i otišao, a ja sam sjedila na pločicama u kuhinji sve dok sin nije dogegao do mene i počeo plakati... Nije imao ni dvije godine...
Kad se Marko vratio izvana, vidjela sam da se srami, da mu je teško... Mislila sam, to je učinio jer je u šoku, ipak mu je umrla majka. Nisam niti spomenula taj udarac, bila sam... Bila sam i ja posramljena. I bilo mi ga je žao, kaže Irena.
Pakleno lice
No njegov bol za gubitkom majke je prošao. Ali njezin princ iz bajke počeo je, malo pomalo, pokazivati pakleno lice i sve češće njoj nanositi bol. Jednostavno, udarci su postali način komunikacije u kojoj je on nalazio odušak, svaki put nju okrivljujući jer ga je ‘izazvala‘. Život je postao hodanje po minskome polju, u stalnom nastojanju da ga ne isprovocira samom činjenicom što je tu, što je uopće živa.
- Udarao me je tamo gdje se ne vidi – kaže Irena – Po leđima, u trbuh, po rebrima... Premda, nigdje i nisam išla, nitko me i nije mogao vidjeti. Prijateljstva od ranije sam zapustila, prijateljstvo traži vrijeme, a ja sam svo vrijeme posvetila njemu i sinu. Nisam mogla reći ni sestri ni materi šta se događa, ono malo što bih ih i vidjela, on je bio uza me.
Onda mi je jednom, bilo je to 2015., točno na Badnji dan, taman sam bila skuvala bakalar, stavio ruku na vruću ploču od štednjaka. Rekao je da je bakalar odvratan i da nije niti za Ciganima ga dati. Držao mi je ruku na ploči sve dok nije zasmrdilo sprženo meso. Onesvijestila sam se od boli, a on je pozvao Hitnu pomoć. Plakao je. I rekao mi: "Pogledaj šta si učinila od mene?"
Kad je došla Hitna pomoć, rekao im je da sam se slučajno opekla. Neki mladi doktor mi je pružio pomoć, stavio nešto na ruku, upitao me da je li ja potvrđujem da je opeklina nastala slučajno. Ja sam rekla da potvrđujem. Mislim da nije povjerovao, takva opeklina ne može nastati slučajno, ali, eto...Nije se htio petljati, kaže Irena i pokaže dlan lijeve ruke na kojem se i sada jasno vide tragovi ozljede.
Ideja o odlasku za Irenu nije bila opcija. Nije imala sredstava sa samostalan život, nije mogla s djetetom doći nikome na vrata i očekivati bilo kakvu pomoć. Bojala se da bi odlaskom još više "izazvala" svog muža.
Potajno kod psihologinje
- Počela sam potajno ići kod psihologinje. Jednostavno, morala sam nekome se ispovijediti – kaže ona i povuče rukav put dolje, preko opečene ruke i pogleda me očima punim neke odmaknute tuge koja kao da nije njezina, kao da priča tuđu priču.
– Moj cilj je moći prihvatiti život onakvim kakav on jest. Naravno, psihologinja je sugerirala razvod, odlazak, ali... Kako? Ne mogu! Nisam mogla. Ni sada ne mogu...Neću moći nikada. I ona je to shvatila.
Prošle je godine Irenin muž imao prometnu nesreću nakon koje je ostao oduzet u donjim ekstremitetima. Sad je u kolicima. Ona brine o njemu i o dječaku koji je u međuvremenu postao srednjoškolac. Njezin muž je danas ne tuče. Odnosno...
- Samo ponekad me uhvati za kosu i počupa me – kaže ona – Ali rijetko. Jednom je to napravio, a sin je bio upravo ušao u kuću i vidio ga... Isti čas me je pustio. Ja mislim da se on jako srami samog sebe, ali ne može se promijeniti, to je jače od njega... Ne prilazim mu blizu osim kad je mali u kući, znam da ne želi da sin vidi da je takav prema meni...
Sanjam da je ustao i da me davi
Spavam u drugoj sobi i, iskreno, barem u krevetu imam svoj mir. Sad je ipak lakše, premda... Premda je teško. Teško je. Ponekad noću sanjam da se ustao iz kolica i da me davi golim rukama. Ponekad mi se srce tako uzlupa da mislim da ću umrijeti. Pomislim, bože, ako umrem, šta će biti od moga djeteta, ali... Guram dalje, kaže Irena.
- I još nešto – kaže za kraj – Evo, samo da kažem... Znam da se od sudbine ne može pobjeći, ali...Bilo bi dobro da napišete, da mlade cure znaju... Nema veze ako ga volite, nema veze ako se čini savršen... Kad vidite da vas nešto muči, da nešto ipak nije u redu.... Bježite što prije! Makar bile i trudne! Makar vjenčanje već bilo i zakazano! Bježite!
Bolje je i prositi nego provesti čitav život u jadu! I u modricama. Eto, to sam htjela reći, kaže Irena, jedna od mnogih žena koje trpe nasilje i koje nikad neće izići iz paklenog obiteljskog kruga u kojem su zarobljene sa svojim "princom iz bajke", koji je postao princ tame.
One nisu dio nijedne statistike, one su dio takozvane "crne brojke" o kojima ne znamo ništa. Njoj i takvim ženama nijedan, pa ni ovogodišnji Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama ne znači ništa. One smatraju da im nitko ne može pomoći...