Kao i u svakoj "sočnoj" hrvatskoj priči o otpadu i njegovom odlaganju, sve počinje jednom karijolom, zatim traktorskom prikolicom i na koncu kamionima-trosovincima.
Prijetnja nuklearnim napadima i radijaciji u ovoj je priči potpuno irelevantna, jer Dalmatinci svakog dana itekako prijete sami sebi i svojem okolišu bacajući (i) opasni otpad gdje stignu i kako im padne na pamet.
Tako je prije pet godina počelo na lokalitetu Leventinica u Vrsinama u općini Marina gdje je, eto, nepoznat netko u vlastitoj režiji započeo "upravljati krajobrazom", pa je rupe, dočiće, stare maslinike i šumske puteve "napunio" dostatnom količinom građevinskog otpada i ostalih nusprodukata koju mještani mjere u desecima tisuća kubika.
I onda kao i danas, vlasnici zemljišta koje se uništava ilegalnim odlaganjem otpada podigli su pri komunalnoj službi prijavu protiv nepoznatog počinitelja, međutim bez velikog učinka.
- Tada smo urgentno reagirali, jer je počelo dovoženje materijala u tolikoj mjeri da je zasut i stari šumski put kojim smo dolazili do svojih parcela. Iz tog ili nekog drugog razloga situacija se privremeno primirila.
Sve do prije godinu i pol, odnosno u vrijeme početka širenja koronavirusa s kojim je ruku pod ruku u naše selo stigla nova vrsta otpada onog klaoničkog i medicinskog. I od tada do danas, ovdje se deponira otpad s gradilišta i prostora od Šibenika do Splita, na čemu netko zgrće ogromne novce.
Po selu se priča da samo jedan kamion građevinskog otpada košta tristotinjak kuna. Zamislite samo koliko njih je ovuda prošlo. Radi se o milijunskom poslu od kojeg ni novčić ne ide ni državi ni općini.
Najživlje je kada padne mrak, ali ne smeta im da to rade i u sred bijela dana - ogorčen je Vlado Jakus, pokazujući nam dijelove svojeg starog maslinika i stabala smokava koje, vjerujući mu na riječ, već odavno gnjiju pod brdom zemlje.
Preostaje im samo, kako su naveli, uzeti odvjetnika i pravdu potražiti na sudu ako do prvog ročišta smeće ne zatrpa Vrsine. Slična slika degradacije terena vidljiva je i kod ostali "međašnika" koji su poput našeg prvog sugovornika, ostali bez voćaka i adekvatnog puta do svojih nekretnina.
Onaj stari već je odavno zasut, pa tako i mogućnost dolaska do preostalih stabala maslina. Jer pristupa nema, a nadmorska visina terena u odnosu na prije koju godinu, narasla je za stotinjak metara.
- Ovo nema nigdje. Zamislite da samo jedan čovjek gospodari cijelim ovim našim područjem - ljutito će Zoran Jakus.
- Ono što on smatra normalnim, cijeli civilizirani svijet na ovaj čin gleda sa zgražanjem. Zar je moguće da nitko ništa, osim nas nekolicine, ne vidi što se ovdje događa. Zvali smo i policiju i općinske redare. Međutim, kao da nismo ništa.
I dalje se otpad svakodnevno dovozi. Zar bismo trebali ovdje stražariti dvadeset i četiri sata? Pa ljudi, budite pametni, nikoga nije briga za naše probleme. Ovo hitno treba vratiti u prvobitno stanje.
Kako su to znali dovesti, neka sada to odvezu. Ili da nas obeštete. Treće solucije nema. Svi znaju tko to radi i tko je to dozvolio. Meni su nudili da prodam svoju parcelu, što sam i učinio. Ali sve novce još nisam vidio i sumnjam da i hoću - otkriva Zoran pozadinu priče o napuštanju prostora i njihovog prepuštanja sekundarnoj sukcesiji koja za posljedicu ima da se krajobrazi nasilno izmjenjuju i degradiraju.
U Vrsinama ipak smatraju da neometano iskorištavanje nekada plodnih dočića i vrtača koji su svojedobno prehranjivali okolno stanovništvo od kojih je većina danas preselila uz more, u Poljica i Marinu, ima za cilj uzrurpaciju privatnog terena odnosno njihovo prisvojenje, jer drugog objašnjenja nemaju.
- Zar moramo zvati Stipu Božića i HGSS da se spustimo do maslina? Njih sada gledamo s visine obrasle u visokom travom i makijom.
Žalosno je što je naša djedovina postalo glavno smetlište za gotovo cijelu srednju Dalmaciju. Nema komada zemlje na Leventinici koje nije prenamijenjeno u deponij, pa tako i stari bunar pored crkve svetog Josipa za kojeg se pričalo da je izgrađen u vrijeme rimske carevine. Ma koga to briga - odmahuju rukom otac i sin Stipe i Antonijo Jakus.
Većini naših sugovornika navodno je ponuđena mogućnost prodaje već uzurpiranog zemljišta. Tako i Anti Jakusu.
- Bilo je govora, ali ništa od toga. Izgleda da se ovdje radi po principu, nuđeno, prodano.
Čim vam ponude, oni odmah misle da su kupili i nastave s deponiranjem. Ovdje je u samo nekoliko godina iskrcano toliko materijala da to graniči sa zdravim razumom.
Što nam je sada činiti - pita se Jakus i odmah sam odgovara:
- Pravdu moramo potražiti sudskim putem. Netko je zasuo stari put i izgradio novi isključivo za svoje potrebe. Svi mi ostali možemo samo gledati svoje maslinike. Zar to nije za osudu?!
Posebna priča je vrsta otpada. Najprije je bilo onog klaoničkog, pa i medicinskog i onda se počelo sa građevinskim. Evo možete pogledati dolje i sad se vide odbačene gusjenice od bagera.
Ja mogu razumjeti da je selo opustjelo i da je danas u Vrsinama sve manje ljudi. Također, možda je nestalo i tradicionalnog načina obrade zemlje. Ali to ne znači da smo zaboravili na svoja dobra. To je naše i nitko nam bez naše privole ne može oduzeti pogotovo ne za "skladištenje" otpada.
U komunalnom redarstvu Općine Marina svjesni su problema s kojim se suočavaju mještani Vrsina. Oni su, tvrdi redar Roko Matijaš, odmah nakon dojave postupili u skladu sa zakonom.
Cijeli slučaj su koncem prošle godine prijavili Državnom inspektoratu od kojeg još nisu dobili službeno očitovanje.
- Možemo samo postupati prema općinskoj odluci o komunalnom redu i počinitelja kazniti s mizerne dvije tisuće kuna. To je ništa u usporedbi koliki se novci vrte u Vrsinama.
Ovo je slučaj za više institucije. Međutim, ovdje se radi o prebacivanju vrućeg krumpira. On bi odgovornost najrađe na nas prebacili. S obzirom što se događa i do koje je mjere sve došlo, to je posao za ministarstvo čija bi inspekcija zaštite okoliša trebala izići na teren i počiniteljima ovakvih nedjela odrezati kazne od nekoliko desetaka tisuća kuna.
Tek onda bi se situacija primirila. Ovako teško. Mi možemo staviti nekavu rampu, ali ne možemo stražariti cijeli dan. Također može se izdati i rješenje o uklanjanju, što je gotovo nemoguće s obzirom na količinu otpada - zaključuje Matijaš.