Talijanski novinar Marco Bonetto iz torinskog Tuttosporta odradio je razgovor s Blankom Vlašić iz talijanskog kuta, a rado ga je odlučio podijeliti i s nama, za čitatelje Slobodne Dalmacije.
Kakav je sada život velikog sportaša poput vas? Bila si jedna od najvećih skakačicaa na svijetu. Rekla si mi rekla da imaš dijete... koliko ima godina? Želiš li opisati svoju obitelj, reći čime se sada baviš?
- Moj život je trenutno vrlo ‘običan‘, svakodnevan i tako mi odgovara. Nakon godina ispunjenih uzbuđenjima i stresom, volim biti u mirnoj luci. Provodim dane sa sinom (17 mjeseci) i psom, družim se s prijateljima, idemo u prirodu, ponekad odradim trening za sebe… Imam par poslovnih projekata kojima se bavim i to je to.
Prošlo je već nekoliko godina, nedostaje li ti sport? Ili gledaš na svoju prošlost s pravim ponosom, kao veliki šampion, i smiješiš se?
- Ne nedostaje mi sport. Imam osjećaj kako sam na skakalištu rekla sve što sam imala reći. Dala sam cijelu sebe. Otrčala cijeli krug. Ne žalim ni za čim. Bilo je to predivno razdoblje na koje sam izuzetno ponosna, ali ne osvrćem se često. Previše uživam u sadašnjosti da bih razmišljala o prošlosti.
Vaše najveće zadovoljstvo. Tvoja najljepša pobjeda, u srcu?
- Majčinstvo. Definitivno.
Ah, taj Peking
Godine 2008., nakon 34 uzastopne pobjede, razočaranje u Pekingu. Lijepo srebro, ali zaslužila si osvojiti zlato. Je li ti još uvijek žao?
- Bilo je to sjajno natjecanje. Srebro s preskočenih 205… To se nikada u povijesti nije dogodilo.. I pitanje je hoće li… Zaista si nemam razloga zamjerati drugo mjesto. Ali, ako ću biti iskrena, uvijek će mi biti malo žao jer je to bila moja najbolja prilika da postanem olimpijska pobjednica. Već u Londonu sam bila povrijeđena i nisam nastupala… Olimpijske igre su jednom u 4 godine i puno se toga dogodi u jednom olimpijskom ciklusu. Ali, ne razmišljam previše o tome. Evo, vi ste me prisjetili na Peking.
Doveli ste Hrvatsku u svjetski atletski vrh: u svjetski vrh sa zlatnim medaljama na Svjetskom prvenstvu! I bili ste prvi hrvatski atletičar koji je osvojio olimpijsku medalju u atletici. Nikola je godinama igrao za reprezentaciju. Bio je i u Kataru. Koliko je vama dvoje važan dres Hrvatske? Ponos što je Hrvatsku doveo do vrha?
- Sigurna sam da je Nikola, baš kao i ja, ponosan što ima priliku nastupati za svoju zemlju. Natjecanja u hrvatskom dresu su za mene uvijek bila posebnija od svih drugih. Posebice što sam znala kako svi kod kuće gledaju i navijaju. Osjećala sam kako ne skačem sama, kako cijela zemlja skače sa mnom. Kada sam počela sa sportom, jedna od najvećih želja mi je bila slušati svoju himnu na velikom stadionu, sa zlatnom medaljom oko vrata. Kada se to napokon ostvarilo u Osaki, emocije su bile intenzivnije nego što sam zamišljala da će biti. Malo toga se može mjeriti s osjećajem ponosa kada trčim počasni krug s hrvatskom zastavom u ruci.
Koliko je tvoj tata Joško važan Nikoli u sportu? Što tvoj tata preporučuje Nikoli da poboljša? Koje su najvažnije lekcije i savjeti vašeg oca za vašu djecu? Kao djeci, kao tinejdžerima, sada...
- Tatina uloga u mom i Nikolinom sportskom razvoju i općenito životu je krucijalna. Sve je započelo s njegovom vizijom u koju su samo rijetki u početku vjerovali. Dok su drugi sumnjali, mi smo radili.. Svaki trening je bio važan, razmišljao je o svakom detalju. Osim stručnog vodstva, on je bio i emotivna potpora u kriznim situacijama. Ne ulazim u njegove razgovore s Niksijem oko nogometa, ali znam da su njegovi savjeti uvijek dobro promišljeni i korisni. Od Joška bi svatko mogao naučiti kako je važno u životu imati velike ciljeve. Ali, da bi se oni ostvarili, potrebno je ostvariti mnoštvo manjih, svakodnevnih. Ne postoji uspjeh preko noći, ali kada on dođe nakon puno godina truda i rada, onda postane trajan izvor zadovoljstva, jer se svaki dan budiš sa spoznajom: uspio sam.
Pogled na nogomet
Pratiš li nogomet? Voliš li nogomet? Gledaš li Nikolu na TV-u kad igra? navijaš li za njega, uzbuđuješ li se? Vrištiš li od veselja kad zabija, brineš li kad protivnik nepravedno intervenira prema Nikoli?
- Pratim utakmice hrvatske reprezentacije i Niksijeve utakmice. I to mi je, u glavnom, jako stresno. Puno je lakše biti na terenu nego gledati s tribina… O penalima da ne govorim, nisam gledala ni jedan kada smo igrali u Katru. Posebno ne mogu gledati kada Niksi puca. Adrenalin je prevelik. Ipak, najgore mi je kada se dogodi nekakav grubi kontakt, pa Niksi ostane ležati na travnjaku. Jako se bojim takvih situacija. Ali, vjerujte mi, to je ništa kako je tek mojoj mami.
Što znaš o povijesti Torina? što znate o "Grande Torinu", najvećoj talijanskoj momčadi koja je poginula u zračnoj tragediji Superga 1949.? Jeste li o tome doma razgovarali s Nikolom i roditeljima?
- Sada sam googlala tragediju 1949. i u šoku sam. Nisam znala, ‘mea culpa‘. Prestrašno. Ne mogu zamisliti kakav je to bio šok cijeloj zajednici, obiteljima… Sada razumijem strastvenost navijača Torina i igrača koji predstavljaju, ne samo današnju generaciju, već u jednoj mjeri igraju i za sve one koji su tog kobnog dana izgubili svoj život.
Što Nikola kaže o Torinu i gradu Torinu? Znamo da je sretan što živi u Torinu i igra za Torino. Nikola također dobro govori o navijačima, ali što ti točno govori? Koliko je Nikola ponosan što igra za Torino? Misliš li da je to najbolje mjesto za njegovu dosadašnju karijeru?
- Nikola i njegova obitelj su jako sretni u Torinu… Niksi kaže da ga Torino podsjeća na Split. Vidim da uživa u igri i u život. Sretna sam što mu je lijepo i što je naša svoj dom izvan svog pravog doma. Za sada je Torino pravo mjesto za njega. Što će budućnost donijeti, ne znam.
Velika gesta
Nikola je pristao zarađivati manje kako bi nakon Engleske igrao za Torino. Sjajna gesta koju sam više puta hvalio u novinama. Jesi li ponosna na svog brata? Vaš brat igra srcem, prije svega: je li pravo tako reći?
- Znala sam da moj brat ima veliko srce i prije nego su to drugi primijetila. Drago mi je da jesu. On je puno više od dobrog igrača. On je prije svega čovjek. I na to sam najviše ponosna. Jer to je ono najvažnije. Posebice kada si javna ličnost. Možeš imati stotinu medalja, ali ako nemaš srce, uspjesi malo znače.
Kada ste pobijedili, izveli ste balet (mali, kratki ples) za slavlje. Nikola se umjesto toga raduje, vrišti od bijesa i radosti. Po čemu se ti i on razlikujete? Što Nikola može naučiti od vas? I što možete naučiti od njega?
- Niksi je puno smireniji lik od mene. Manje je impulzivan, lakše se kontrolira, bolje štedi energiju. Meni je to nedostajalo kada sam skakala. To je sigurno nešto što bih mogla usvojiti od njega retrospektivno. A on od mene? Ne znam, to bi njega morali pitati.
Nikola se nada dugogodišnjem ostanku u Torinu? Jeste li ga išli posjetiti u Torino u ove dvije godine? Kako se snašao u Torinu?
- Na žalost, nisam još… Ali svakako planiram otići. Svi moji iz obitelji koji su bili kažu kako je Torino predivan grad. Jedva čekam otići i uživo pogledati koju utakmicu.
