Da je prije 40 godina bilo više crkvene hrabrosti, ali i manje milicijskog brutalnog pendrečenja po leđima i nogama vjernika, danas bi u Gali, selu iz sinjskog zaleđa živjelo hrvatsko Međugorje. Scenarij je praktički identičan, 12-ero djece na brdu ponad Gale 27.kolovoza 1983. godine tijekom igre je, obznanili su selu i svijetu, doživjela čudotvorno Gospino ukazanje.
Vijest je i bez Google i pametnih mobitela odmah prasla kao atomska bomba. U samo nekoliko dana priča o prelijepoj ženi s lebdećeg bijelog oblaka koja uvijek u isto vrijeme, u rano poslijepodne preko djece vidjelaca poziva narod na molitvu za mir, Galu je pretvorila u ljudski mravinjak. Tisuće vjernika iz Juge je tog kolovoza krenulo put juga, penjalo se na brdo, neki bosonogi, neki klečeći na krvavim koljenima. Svi su željeli doći što bliže djeci koja su pred nečim ostalima nevidljivim, odjednom padala u vjersku ekstazu.
-Dva ljeta od ukazanja u Međugorju, u Gali se po nama vjernicima dogodilo veliko, fascinantno čudo. Za nas je to tako i dan danas. Upravo zato 27.kolovoza, ali 2023., 40 godina od prvog ukazanja u našem selu, očekujemo dolazak skupina hodočasnika iz zemlje i inozemstva. Doće autobusima ljudi iz Splita, bit će i talijanskih vjernika, oni su česti gosti. To je veliki dan, velika godina. Veliki fenomen. Uvik ima nevjernika i sumnjivih Toma, za kojih je to bila i ostala izmišljena dičja priča. Kako god bilo od kada se Gospa ukazala, na brdu je gore uvik neko. Uvik se nađe hodočasnik koji će proć tim putem do kapelice i njenog kipa, toliko nogu tuda prolazi da pravac ne možeš falit – veli nam domaća iz Gale.
Brojni će na brdu iznad sela tražiti neki od znakova. Fra Antonio Mravak, sinjski svećenik inače i čuvar dokumenata i bilješki ovog fenomena, te dnevnika jedne od vidjelica preminule sestre klarise Mirjam Munivrane, veli nam kako u spisima stoje neke zanimljive stvari. Primjerice, u godinama od ukazanja nad Galom se primjećivalo neobično svjetlo, uočena je i zvijezda koja pada na mjestu ukazanja, čak i nekoliko neobičnih ozdravljenja. No ono što vjernici najviše čekaju je izvor žive vode koji bi se trebao otvoriti u tvrdom kamenu ispod mjesta ukazanja.
Gospa je to djeci navela kao znak, tražeći od njih da na tom mjestu posade ruže u obliku polumjeseca. Tri puta su ih sadili, svaki puta ih je netko počupao u strahu od odmazde tadašnjih strogih vlasti. Što se u Gali prije 40 godina događalo ispričali su nam svjedoci. Nisu vidjeoci, ali duboko vjeruju u Gospino čudotvorno javljanje u njihovom malom mistu.
-Bila je subota popodne, i dan danas se sićam, dotrčala su dica u selo i rekla da su na brdu vidili ženu u crnom, s velikim češljem u ruci. Zvali su ovu jednu babu da je i ona dođe posvjedočit, ali za razliku od dice ona je vidjela nije. Odma se to proširilo selom. Sutradan dica opet pođoše, i baba s njima i opet ista stvar. Dica je vide, baba ništa. Onda su dica kako im je baba rekla ponila sa sobom svete vode, i krenuše opet. I odjednom se pred njima ukazala Gospa, opet u isto vrijeme, rano poslijepodne.
Ispričali su dica posli kako se kao spustila s neba, kao da je lebdila na oblaku, a kada su oni uzmahnuli svetom vodom put nje, ona se osmjehnula. To vam je bilo tu di je sada kapelica s njenim kipom. Tu je i kamen iznad kojeg bi na oblaku stajala – priča Mira Munivrana.
Kada bi djeca počela s molitvom, narod bi poveo za njima. A bilo ga je sve više, nema odakle vjernici stizali nisu. Brojali su ih na tisuće. Zbunjeni, ustrašeni, puni nade i vjere. Mirko Vojković je tada imao 26 godina. Veli nam kako ispočetka nije događanju pridavao veliku pažnju, na brdo se popeo s mnoštvom tek treći dan. Kaže nam kako od trepeta u nogama nije mogao stajati, uhvatio ga je čudni strah, uviđao je snagu neke nadnaravne situacije. A opet ga je nešto vuklo gore, vuklo ga svom snagom.
-Strah ogroman tinja u meni, osjećaš nešto veliko, čudno. Vidiš tu masu koja kleči, moli, djecu koja mole kao jedan. A onda odjednom radost. Tu u toj masi ja sam doživio obraćenje. Postao sam istinski vjernik koji je počeo duboko vjerovati. Nešto mi se dogodilo i ta me radost vjere drži do današnjeg dana. Klečali su tih prvih dana svi, i naši milicioneri iz ovoga kraja. I onda se to dogodilo, vlast je shvatila da se u našem selu nešto ozbiljno, za njih zabrinjavajuće zbiva.
Čuli su i za milicionere iz ovog kraja koji su se pridružili vjernicima. Počelo je maltretiranje na sve moguće načine. Najbrutalnije. Da bi rastirali narod tukli su pendrecima sve oko sebe. Po leđima, nogama, di su stigli. Stiglo im je i pojačanje iz Knina. Narod je bježao, ali nije se dao otjerati. Stigla je i Udba, postavili su čuvare na ulazima u selo, pred kućama, ispod brda, zabranjivali su penjanje do mjesta ukazanja. Nisu uspjeli. Navečer bi se narod tiho popeo na brda okolo i šaptom molio - kaže Mirko.
Vlasti nije pasalo događanje naroda užežin vihora rata koji se polako njušio u zraku. Smatrali su kako se pod krinkom Gospinog ukazanja krije spletka hercegovačkih i sinjskih franjevaca, koja je za režim predstavljala opasnost. Nisu u Dalmaciji željeli još jedno Međugorje, i brutalno su problem pokušali iz korijena uništiti. Suradnike u obliku špija imali su i među domaćima, koji su ismijavali razmišljanja i vjerovanje vjernika da se Gospa javila u njihovom susjedstvu.
-Gala se podijelila na vjernike i nevjernike. Nevjernici su govorili moš mislit da će se Gospa pojaviti baš u toj našoj zabiti. Mi smo odgovarali kako se Gospa uvijek ukazivala baš na najneznantijim, najsiromašnijim mistima – veli Mirko.
Navodno je to, stoji u sačuvanim zapisima, Gospa i sama djeci objasnila. Rekla je, piše u dnevniku kojeg je sestra Mirjam vodila, da je uz Lourdes i Fatimu namjerno odabrala Međugorje i Galu. Da se na brdu dogodilo veliko čudo, ali i da je sama svojim očima vidjela znak, opisala nam je Milica Šušak iz Gale.
-Ja u čudo iz Gale vjerujem. A i znak sam jednom vidila svojim očima. Neki glas unutra, poriv me naveo da odem brzo na brdo. Vuče me nešto, ja krenem gore, sama, nikoga nije bilo. I odjednom vidim kip kako iz njega isijava nevjerojatna svjetlost, sjaji kao da munje iz njega izlaze. Blišti. Kleknula sam i počela moliti. To je bilo nešto zapanjujuće. Tu se prije 40 godina čudo veliko dogodilo, ali mi tada nismo bili spremni za njega, nismo imali vodstvo koje bi nas povelo i napravilo ono što su u Međugorju uradili. Trudila se vlast sve to zaustaviti, ali narodu stop reći ne možeš. I dan danas je tu uvijek netko, ljudi donose krunice, slike, nose vodu za cvijeće, mole u tišini – priča Milica Šušak.
Pričaju nam oni o zanosu djece dok su ih gledali u trenucima molitve. O riječima koje im je Gospa preko njih upućivala. Preko vidjelice Ivane su dobili Gospinu poruku o potrebi moljenja za mir. Pratilo ju je navještanje i kako stižu teški dani za narod. Nisu tada znali da će uskoro zaratiti. Vidjeoci su im pričali da im je Gospa pokazala snagu raja, užase pakla, zvukove iz čistilišta, prizore ljestvi koje vode u nebo, s koje se spuštaju i penju anđeli, slike bijelih lijesova....Svašta nam domaći napričaše dok stojimo pred Gospinim kipom.
-Vidjeocima je pokazivala bile križeve, rekla je da će biti krunica na špagu i da će biti blago onima ko će ih nosit. Ispalo je da je mislila na naše branitelje. Pokazala im je i bijele sanduke, glave u jamama. Vidjeoci su dobili tajne, imali su ukazanja godinama, neki dar unutarnjih glasova. I nije im bio lak život. Milicija, udbaši, prisile, ispitivanja, zlobe, ljubomore, zluradosti, ogovaranja su ih pratile na životnom putu. Jedna vidjelica je bila u zatvoru 15 dana, na Katalinićevom brigu. Jedna je bila u samici. I tu u ćeliji je imala ukazanje. Dica su prošla brojna ispitivanja, kako su odrastali nisu prestajala. Oni su bili opasnost za vlast. Zato ne čudi da ne žele više o tome javno pričati. Nekih tri godine na brdu smo imali aktivna događanja, usprkos tome što je milicija stalno nadzirala teren – vele domaći.
Narod Gale čuva predaju o ukazanju. Ali tu su i dokumenti, fotografije, hodogram zbivanja, dnevnik klarise Mirjam koje fra Antonio pazi u svojoj arhivi. S vidjelicom Mirjam je do kraja njenog života bio u prijateljskim odnosima. Njen dnevnik prepun svjedočanstava koje je imala do kraja života misli ukoričiti i objaviti kada dođe vrijeme.
-Sestra Mirjam je Gospu doživjela kao djevojku od 18 do 20 godina, koja se pojavljivala na sjajnom, bijelom oblaku. Napisala je da ima plave oči, smeđu kosu, dugi veo, krunicu u ruci. Dolazila je i odlazila u valu svjetla. Do kraja života je imala dar unutarnjeg govora. Svi su vidjeoci dobili tajne, nekima su susreti prestali nakon pet godina. Zanimljivo je da je jedna od vidjelica dobila tri sina, koji su na putu prema svećeništvu. Pitate me jeli vjerujem u fenomene iz Gale. Vjerujem.
Duboko. Ta djeca nisu tako nešto mogla izmisliti. Duboko vjerujem da im se prije 40 godina Gospa ukazala na ovom brdu – veli fra Antonio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....