Bilo je rano jutro kad su ti ljudi nakon dugog puta konačno autobusom stigli u grad, s obiteljima, ženom, djecom i najosnovnijim stvarima što su ih mogli ponijeti iz razorenih domova. Nakon mučnih dana putovanja, neizvjesnosti i čekanja administrativnih prepreka, prelazaka granica, mrkih graničnih policajaca, smrada jeftinog duhana zalijepljenog za siceve, plača beba razbuđenih u 2.30 sati u noći na razrovanim drumovima i okusa lima na mesu iz konzervi s već posušenim kruhom, stigli su konačno na sigurno mjesto daleko od granata i noževa, daleko od straha, smrti, jezivih vijesti i potmule grmljavine iz okolice koja najavljuje još jednu besanu noć u podrumima...
Ovako su brojne zadarske obitelji ratnih 90-tih godina tražile i pronalazile spas i utočište u mnogim talijanskim, slovenskim, njemačkim gradovima, sklanjajući obitelji s malom djecom od granata koje su zasipale grad, od neimaštine i oskudice strujom i vodom, od straha, gladi i neizvjesnosti.
Ovako su preksinoć i obitelji iz Sirije stigle u Zadar, gdje su potražile utočište od gladi, smrti, straha i neizvjesnosti. Od rata.
Iste slike, isti strahovi, ista lica, iste bebe, iste misli i isti ljudi. Samo 25 godine kasnije. Samo iz druge države i drugih gradova, samo s malo drugačijim imenima i prezimenima. Ali s potpuno istom patnjom.
Zadar srećom odavno više nije grad uzbuna i smrti, sad je lijepi mediteranski gradić koji je postao i utočište za sirijske izbjeglice čiji su se gradovi pretvorili u onaj Zadar 90-tih godina. Poduzetnik Mladen Ninčević i supruga Sarah primili su i udomili u svom zadarskom hostelu sedam bračnih parova i njihovih 26-ero djece. Nakon izbjegličkih kampova u Turskoj, neizvjesnosti i straha, dočekao ih je grad gdje mogu nakon dugo vremena odahnuti i pronaći toliko žuđeni smiraj. Službeno kazano, dio su kvote koju je Hrvatska preuzela u Europskoj uniji za zbrinjavanje sirijskih izbjeglica, ali neslužbeno, to su ljudi koji su otišli od strahota rata i našli utočište baš u Zadru koji je i sam nekad bio grad-stradalnik. Ima u tome neke nebeske pravde i objavili smo s guštom i veseljem tu vijest, ponosi što je baš naš grad ispunio značajni udio tih dogovorenih kvota za Hrvatsku.
A onda su preksinoć, na društvenoj mreži našega portala Zadarski.hr, krenuli topnički plotuni mržnje, salve minobacačkih projektila uvreda, kasetne bombe ksenofobije, nagazne mine zatucanosti, primitivizma i divljaštva, ispaljenih na izbjeglice koje je iz njihovih domova potjerala samo ljuta nevolja: rat, stradanje i smrt. Priličan broj Zadrana reagirao je na objavljenu priču o dolasku sirijskih migranata u Zadar na tako grozan način da je nas, koji smo to čitali, bilo sram za njih.
Robert piše "naši umiru od gladi, a ovi primili strance", Josipa smatra "da je njihova kultura življena bazirana na shvaćanju da žene nemaju pravo na svoje mišljenje i da ih se može silovati kadgod samo zato što su žene, lopovluk i terorizam ne treba ni spominjati, a više nije sigurno niti prošetati Kalelargom u podne ko prije", te upozorava "pustili ste guju u kuću, kršćanstvo će preživjeti samo u pojedincima kojima će biti milija smrt od preobraćenja na islam..." Karin je "kao rođena Zadranka otišla kao i puno njih u Njemačku" odakle javlja "da ih ima masu i masovno dolaze još uvik, a za koju godinu ćete se zamisliti kad vam dite ode vanka di je i s kim je i oće li doći doma", Marko aludira "da ne tribaš biti puno pismen pa da zaključiš zbog čega su udomljeni" misleći na naknadu koja se dobiva od države za smještaj migranata (mada on sam kao i mnogi drugi nisu spremni primiti migrante niti zbog toga), Karlo piše "za što smo ratovali, da bi se riješili Srba, zatim da bi nas naši krali 20 godina i zatim da nam se Muslimani dosele", Josip strahuje da će "za 10 godina tražiti džamiju u Zadru" (iako muslimanska bogomolja u Zadru postoji već dugi niz godina), Dražen je uvjeren da "nije problem ni džamija ni to koje su vjere nego je problem šta se oni neće prilagođavat na naš način života ka šta su to radili ljudi koji bi doselili iz Bosne ili sa Sandžaka, oni oće da se mi svi prilagodimo njima u svojoj kući", Robert zna "da se sve planski radi, izvrši tihi genocid nad Hrvatima i dovede đžihadiste da ih zamjene", Lidija je uvjerena "da je ovo genocid nad narodima Europe ili ti ga sve to bučnija islamizacija", Petra se boji "ne daj bože da se nešto dogodi ikad sa njihove strane prema nama, nećemo nikad bit u pravu", a Marija se slaže s njom "e moja Petra, imaš pravo, bit će i nas za 10 godina strah proći kraj njih..." Ivica zastrašuje buduće dobročinitelje "druga tradicija, kultura, ne znaš tko su, šta su, demolirat će ti objekat, možda ti siluju ženu, susjedima si sj... život i sezonu, a možda i cijelom kvartu", Ana se pita "čekaj, čekaj, njima posa, što je sa mnom, s mojim mužem, s našom dicom, koja je ovo p.m.", a Zoran pita "što je s našim braniteljima koji još nisu adekvatno zbrinuti".
Josipa nas podučava "da smo objavili nevjerovatno glupu priču gdje se jedan nazovi poduzetnik sjetio prodati sigurnost svojih sugrađana za iskamčenu lovu od Europske unije", a Andrijana se pita "sve mi je jasno, ali ko pravi djecu u ratu, jadni i ne znaju za mir, ne sjećam se da je u mom komšiluku neko naštancao 3-4 djece dok su granate padale". Tina je izravnija "strašno, u Zadru inače sve puno g..., a sad još i ove cigančine... prestrašno", Tanja ih je srela kod autobusnog kolodvora na semaforu pa se pita "jesam li ja luda? Vidim da nisam. Znači tako...". Sandra, koja inače živi u Njemačkoj, primjećuje "ima naše sirotinje koliko hoćeš, a on naša Sirijce pomagati, bježi, ogavno i jadno, za mene i gadljivo", Jelena je uvjerena da se "oni nigdje ne prilagođavaju društvu i zakonima zemlje gdje jesu nego nastavljaju živjeti po svojim pravilima i vjerskim zakonima", Ante misli "da smo jadno društvo, mladost tiramo vanka dovodimo ljude iz Sirije, postat ćemo j... sekularna država di ćemo morat skidat križeve sa zidova ko u nekim zapadnim zemljama", Davorka tvrdi "oni u Hrvatskoj neće raditi, malo droge, malo krađe, malo kriminala, to nam još triba", a Ivo priželjkuje "da najstariji od tih Sirijaca dobročinitelju siluje ženu u znak zahvale"!
I tako u nizu, red mržnje, red prijetnji, red netrpeljivosti, red agresije. Bilo je doduše i izuzetaka, tihe, nadamo se, većine, Zadrana koji su se svojim imenom i prezimenom u komentarima suprotstavili nasilnicima i izrazili suosjećanje prema izbjeglicama, ali su se zbog toga i sami izložili fašistoidnim izljevima netrpeljivosti zbog drugačijeg mišljenja, baš kao i ljudi iz Sirije koji su krivi samo zbog toga što im je rat ugrozio živote i obitelji.
I sve to zbog sedam bračnih parova i njihovih 26-ero djece. A sve to opet od dragih, milih domaćih ljudi koji se vjerojatno većinom deklariraju kao dobri katolici, kojima vjera nalaže da budu milosrdni i suosjećajni prema potrebitima bez obzira tko su, onako kako ih je učio Isus Krist koji je i sam bio izbjeglica i proganjan. Ili su taj dio vjeronauka preskočili?
Najtragičnije od svega je što su poruke mržnje odaslane iz grada koji je sam 90-tih godina patio u ratnim stradanjima i trebao pomoć drugih ljudi i stranaca zbog ratne agresije. Kako bi se zadarske obitelji osjećale da ih je netko s ovakvom mržnjom dočekao u Munchenu, Firenzi ili Ljubljani?
Da nam je netko rekao da smo drukčiji i prljavi, da silujemo i krademo, pitao nas zašto štancamo djecu dok nam traje rat? Što su Šveđani i Austrijanci mislili kad su im s Balkana stigle izbjeglice u kolonama, kad su im u autobusima doputovali pripadnici "zaraćenih plemena" kako su nas znali zvati po svijetu? Kao da i oni nisu imali i svog siromaštva i svojih problema, kao da su bili ludi od sreće što su im došli "plemeniti" Hrvati, Srbi ili Bošnjaci? Pa ipak, minimalna civilizacijska razina, koja čini jednu državu, nije im dozvoljavala da odbiju pomoći u humanitarnoj katastrofi, koja je ovoga puta pogodila Siriju, a sutra može tko zna koga.
"Super da su došli. Različitost je bogatstvo. Živim u Irskoj i nema nacije koja nije došla. Svi rade i žive normalno, pa i ti Sirijci" – podučila je Zadrane sugrađanka Ivona kojoj je Irska bila izbor u potrazi za boljim i pravednijim životom od uhljebničke domovine.
Samo da sudbina Sirijaca u Zadru ne završi kao u komentaru jedne Vesne:
"Jadni ljudi, kakav život su imali, a na šta su sad spali. Užas i tuga".
Došli su u Hrvatsku...