Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Kada je moja prijateljica Daniela prije dvije godine u školu otpremala svoju Noru, najveći joj je problem bila školska torba. Je li dovoljno lagana i anatomski pravilna, zadovoljava li preporuke fizijatara kako bi ona mala leđa mogla svaki dan vući sav taj teret bez straha da će iskriviti kralježnicu već u prvoj godini školovanja...
Moja Lena za desetak dana kreće u prvi razred. Kamo sreće da je i meni školska torba glavni problem. Jer ono što mene trenutačno muči jest hoće li ona u školu uopće krenuti i hoće li gdje imati nositi tu torbu.
Prvi dan škole veliki je dan u životu, kako njezinu, tako i našemu. Iskusniji prijatelji koji su to već odradili opisivali su ga kao jedan od najvažnijih i najemotivnijih u odrastanju svojih klinaca. Naš će, u najsretnijem slučaju, proteći u neizvjesnosti. U trenutku dok ovo pišem, znamo samo da ništa ne znamo. Ni kada će nastava početi, ni kakva će biti. A kada se ulazak u prvi svijet odgovornosti, a škola to zaista jest, događa u ovako kaotičnoj atmosferi, u nježnim dječjim godinama kada je sigurnost toliko potrebna konstanta, težak je to teret za male glavice. Puno teži od one prekrcane školske torbe s početka priče.
Kada smo odlučivali u koju je školu upisati, samo jedna stvar donosila je prevagu. Ima li ta škola produženi boravak i jednosmjensku nastavu. Kao dvoje zaposlenih roditelja koji nemaju blagodat baka-servisa u istom gradu, još otkako je krenula u vrtić s nepune dvije godine, itekako znamo cijeniti činjenicu da je dijete zbrinuto, nahranjeno i sretno u poznatom okruženju dok smo mi na poslu. I zato se, kada je nakon pet godina kao mala veteranka izišla iz vrtićkog sustava, prvo postavilo pitanje kako ćemo s djetetom kada joj nastava završi u 11 sati ujutro. Tko će je spremiti za školu, pregledati joj zadaću ako ide u popodnevnu smjenu? Na sreću, te smo probleme brzo riješili i upisali je u školu koja ima i jednosmjensku nastavu i produženi boravak. No, kako sada stvari stoje, to nam neće biti od prevelike pomoći ako, kako je to popularno reći ovih dana, epidemiološka slika bude nepovoljna pa umjesto u školskoj klupi naša prvašica nastavu bude pratila pred televizorom.
Prošle godine, kada je krenula online nastava, a s njom i očaj mojih prijateljica koje su se silom prilika, uz majke, domaćice i zaposlenice, još morale prekvalificirati i u učiteljice, nebrojeno sam puta svemiru zahvalila što mi je dijete još u vrtiću. Sada postoji prilična vjerojatnost da ću se i sama morati prekvalificirati, što mi ponovno otvara more upitnika oko stvari koje sam stavila "ad acta", misleći kako su sretno riješene. Počevši od onih najpraktičnijih o kojima, sve je očitije, nitko ne razmišlja. Što ako Lena nastavu bude morala pratiti online od doma, a nas dvoje budemo morali na posao? Tek tada smo u problemu, da ne govorim o praćenju same nastave na daljinu.
Uloga televizije
Nije uopće stvar u tome da nas dvoje to ne bismo mogli, ili ne bismo znali, već u realnoj mogućnosti da Leni od prvih dana ulaska u sustav, u kojemu će provesti najmanje sljedećih 12 godina, sinonim za školu neće biti knjige, učiteljica i prijatelji iz razreda, nego virtualna nastava i isti takvi prijatelji. Kako u tako kaotičnom okruženju, kada se kuća pretvori u cjelodnevni školski boravak, gdje zadaću može pisati u 10 ujutro ili šest popodne, djetetu usaditi radne navike, ne samo za školu, već za cijeli život?
Ne želim da novo normalno zakine moju djevojčicu i da njezino odrastanje i susret sa školom, jednog dana, ne bude nevino prisjećanje na druženje s prijateljima, već prisjećanje na daljinski upravljač s kojim su mama i tata vraćali sadržaj televizijske nastave na početak ili na nerazumljivi dio. Ne želim da joj socijalizaciju zamijeni televizija, nova najbolja prijateljica ili prijatelj čiji se utjecaj više neće moći nazvati štetnim. Jer kako djetetu objasniti da je gledanje televizije uglavnom gubljenje vremena kada mu ona postaje doslovno školska klupa i učiteljica? Tko će mom djetetu izazvati osjećaj ljutnje i sreće, zavisti i srama, čežnje i ljubavi, kako će se razvijati i nositi s tim osjećajima, kada se oni više neće događati u interakciji s drugom djecom i osobama? Kako ćemo joj nadoknaditi tu sekundarnu socijalizaciju koja je sastavni, jednako važni dio procesa obrazovanja.
Strahovi i sumnje
Iskreno, ne znam.
I bojim se da je svaki pokušaj odgovora u startu uzaludan kad se borimo protiv nevidljivog neprijatelja. A radne skupine i ministar, koji deset dana prije početka nastave nemaju odgovor ni na jedno od mojih pitanja, te histerija koja me trenutno okružuje, u tome mi najmanje pomažu. Jer, ako nisi panično zabrinut, odmah si neodgovoran roditelj.
I zato jedini pravi strah koji imam u cijelom ovom kaosu nije vezan ni uz koronavirus, ni uz zdravlje. Strah me je, zapravo, da mojoj prvašici zbog svega ovoga škola već na pragu ne postane gnjavaža, da joj knjige ne budu tlaka koje će čitati na normu, a znanje tek nešto usputno u ovom životnom kaosu.
Za koronu će se već naći cjepivo, ali za ovo – teško. Ta šteta bit će nepopravljiva.