Tuna, Sushi&Wine Festival, koji u srijedu u svom trećem izdanju počinje u Zadru, definiran je kao "spoj i razmjena iskustava kulturnih, povijesnih i prirodnih resursa Hrvatske i Japana zajedno s gastronomskim doživljajem".
I to svakako jeste. S jedne strane, iz rakursa Japanaca zgodno je, makar preko medija, upoznati europski grad i regiju iz koje stiže vjerojatno najcijenjenija tunjevina na tamošnjem tržištu. Uostalom, iseljenici iz ovog kraja, točnije iz Kali su još prije 30-ak godina otkrili način uzgoja i tova tuna u zatočeništu i tako značajno pomogli većoj produkciji ribe koju japansko tržište traži u gotovo neograničenim količinama, a koje se limiti izlova reguliraju na svjetskoj razini.
Nama domaćima u Zadru T,S&W Festival je fina i simpatična zimska zabava s feštom na Trgu i pomalo elitnom gala zabavom u Arsenalu. Osim toga, majstori kulinari mogu u dva-tri dana ponešto i naučiti od japanskih kolega. Sve u svemu, Zadar ima orginalnu manifestaciju, idealno smještenu baš početkom veljače, kada su božićni blagdani i pripadajući štanderski advent upitne kvalitete davno iza nas, a cirkus s maškarama je tek na vidiku.
Ono što ostaje nejasno, a čime se vole pohvaliti čelnici asocijacije koja se zove Turistička zajednica Hrvatske (inače, zanimljive društvene pojave koja ima nekoliko 'vertikalnih linija zapovijedanja', ali koja u svakom svom članku funkcionira kao samostalna masonska loža s točno onolikim ovlastima kakve sama sebi zada), i to na svim razinama, jeste da je T,S&WF – produžio turističku sezonu. Osim skupine gostiju iz Japana koji će u Zadru prenoćiti nekoliko dana teško da je i jedan novi gost pristigao isključivo zbog ovog događaja. Slično je i sa zadarskim adventom – želi se prikazati kao turistički događaj iako je ostao samo mala lokalna štanderska zabava.
I Ante Rados, direktor Turističke zajednice Zadra se slaže s konstatacijom da T,S&WF još nije postao nekakav turistički mamac. Objašnjava to međutim time što "takvoj manifestaciji treba vremena i tradicije da bi postala zanimljiva turističkom tržištu, a taj se turistički proizvod tek stvara'.
Živi bili pa vidjeli, ali uz sve poštivanje truda organizatora s obje strane, tuna i japanski gastro specijaliteti bi morali imati daleko složeniju i atraktivniju priču da bi postali turistički zanimljivi potencijalnom turističkom tržištu bar u samoj Hrvatskoj i najbližim susjednim zemljama.
A tuna, kao vrhunska plava riba mogla bi zaista biti prepoznatljivi gastronomski brand ovog grada i regije, i ne neminovno uokviren u neki od dalekoističnih načina pripreme, da nema jedne notorne činjenice – mi tune nemamo! Da, ovdje su uzgajališta, da, tu se ona i lovi i uzgaja i jeste, ovdje je vrhunske kvalitete, ali sve, ili skoro baš sve odlazi, gdje bi drugo nego u Japan. I to zato što tamo postiže višestruko veću cijenu nego je ima u Hrvatskoj, pa nema niti jedne razumne ekonomske logike da bi je uzgajivači ponudili hrvatskom, točnije zadarskom tržištu.
Pa i onaj dio programa Festivala tune o ponudi jela od njezina mesa u 30-ak zadarskih restorana po promotivnim cijenama cijeli ovaj tjedan više je marketinški trik nego istina.
Dakle, i mi bi sushi - kad bi imali tune. I nemojmo se lagati kad je javna stvar u pitanju: većina tunjevine koja se nađe na ovdašnjim peškarijama i u restoranima stiže iz najobičnijeg krivolova, ako je iz Jadrana. Ili je iz uvoza.
Doduše, japanski se sushi smotuljici (zašto asociraju na neku nevjerojatnu kombinaciju balkanske sarme i talijanog carpaccia?) te druga jela iz zanimljive i atraktivne japanske kulinarske kulture i tradicije, stvaraju se gotovo od svake druge ribe, i plave i bijele, i drugih morskih organizama. Međutim, ruku na srce, i nama i našim gostima draža je, recimo, skuša s gradela nego poslužena na kupici riže. Ili – kako bi reagirao stari talijanski gost restorana 'Niko' kad bi mu file svježeg kovača umotali u sushi i umočili u soju?
A i zašto bi mijenjali tradiciju i običaje naše, mediteranske i dalmatinske kuhinje? Pa ni ona nije saživjela u restoranskoj praksi u svom punom sjaju i raskoši u ovdašnjih restoranima i zalogajnicama, pogotovo ne kad krene onaj očekivani ljetni turistički stampedo, ugostiteljska berba.
Zadar bi mogao i može postati grad ribe ili, ako hoćete, grad plave ribe, pitanje je samo kome je do toga ozbiljno stalo, ako je uopće ikome.
U tom kontekstu Tuna, Sushi&Wine festival je samo naizled put prema tome. Taj je događaj, za sada, samo ono što smo napočetku rekli: simpatična i zanimljiva pokazna vježba majstora jedne druge kulture s nekim drugim običajima u našem malom gradu. Skromnome je i to dovoljno, a preambiciozni će uglavnom završiti razočarani.